Politologinja dr. Mirjana Kasapović nedavno je u časopisu “Anali” Hrvatskog politološkog društva objavila recenziju knjige povjesničara dr. Ive Goldsteina “Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjega vijeka do danas”.
Recenzija je prenesena na znanstveni portal hrcak.hr, i možete je pročitati ovdje
Svojom recenzijom dr. Kasapović doslovno je ‘uništila’ pisanje Ive Goldsteina.
Ona smatra da knjiga Ive Goldsteina ima malu ili nikakvu znanstvenu vrijednost. Prema dr. Kasapović knjiga Ive Goldsteina je loša, promašena i bez znanstvene vrijednosti.
Sve je to potkrijepila primjerima iz knjige.
>Goldsteina maknuli iz saveza za Holokaust, tvrdi da je to ‘čistka nepodobnih’; no je li to istina?
Dr. Kasapović već na početku razotkriva Goldsteinove zamke
Već na samom početku knjige dr. Kasapović razotkriva vrlo problematično pisanje dr. Ive Goldsteina, posebno jer se radi o profesoru povijesti, specijaliziranom za srednji vijek.
“Goldstein se odlučio zaistraživanje protusemitizma u jednoj zemlji. Hotimice pišem o zemlji a ne o državi, jer Hrvatska najveći dio povijesti od srednjeg vijeka nije bila samostalna država nego su hrvatske zemlje bile uključene u različite državne tvorevine – Habsburšku Monarhiju, Mletačku Republiku, Osmansko Carstvo, Dubrovačku Republiku, Francusku, Italiju, Mađarsku, Jugoslaviju – u koeti. O državi se može govoriti
samo od 1941. do 1945. (NDH) i poslije 1992. (Republika Hrvatska). Taj je problem
Goldstein riješio tako što je suvremenu Republiku Hrvatsku prešutno “upisao” u
povijest te je hrvatske zemlje koje su u srednjovjekovlju i novovjekovlju bile u sastavu raznih državnih tvorevina, a danas su dio Republike Hrvatske, tretirao kao
područja Hrvatske.”, piše Kasapović.
Pisanje o Hrvatskoj kao neovinom entitetu od državnih tvorevina kojih je bila dio, osim u periodu od 1941. do 1945. i od 1992. nadalje, vrlo je problematično sa stanovišta znanosti i povijesti, tvrdi dr. Kasapović.
“To znači da je, primjerice, protusemitizam u austrougarskom Varaždinu, Sisku i
Zagrebu tretirao kao protusemitizam u Hrvatskoj. Takav je pristup pragmatičan, ali
nije neproblematičan. Kako je protusemitizam bio i ostao i državna politika, pitanje
je kome državno proizveden ili sponzoriran protusemitizam u Austrougarskoj Monarhiji treba pripisati. Nije li to austrijski i ugarski, a ne hrvatski protusemitizam?
Vrijedi i obratno: nisu li nediskriminacijski državno-pravni akti prema Židovima,
poput Edikta o toleranciji cara Josipa II., austrijski, a ne hrvatski dokumenti? Problem je još zamršeniji ako se ima u vidu da su državni i nedržavni protusemitizam
bili isprepleteni: nedržavni protusemitizam nerijetko je uzrokovala ili poticala država, ali je državna vlast često zabranjivala i suzbijala protusemitske izgrede u društvu
i kažnjavala njihove počinitelje“, piše Kasapvić i odlično uočava zamke koje postavlja Goldsteinovo pisanje.
Dr. Kasapović: Goldstein se nije držao znanstvenog metodološkog prisutpa
Dr. Kasapović tvrdi da se ”Goldstein nije dosljedno držao toga metodološkog pristupa pa je u protusemitizam u Hrvatskoj ubrojio i pojave na područjima koja u naznačenom dijelu povijesti nisu bila, a nisu to ni danas, dijelovi Hrvatske”.
“Goldstein se nije dosljedno držao toga metodološkog pristupa pa je u protusemitizam u Hrvatskoj ubrojio i pojave na područjima koja u naznačenom dijelu povijesti nisu bila, a nisu to ni danas, dijelovi Hrvatske. Tako opisuje protusemitske izjave mostarskog učitelja i književnika Ivana Zovka s početka 20. stoljeća i ispad trgovca i veleposjednika Marka Perića u Derventi 1910., citira protusemitske napise Hrvatske sloge, glasila Hrvatske težačke stranke iz Bosne i Hercegovine, i Naše sloge, lista na hrvatskom jeziku koji je od 1870. izlazio u Trstu. Spominje kako Hrvatsko Recenzije, Anali 19(1) – (2022) akademsko društvo “Zvonimir” u Beču nije primalo Židove u članstvo, dok je društvo hrvatskih akademičara u Grazu bilo “vrlo agresivno” prema Židovima (153-155, 184, 237). U tim je slučajevima primijenjen kriterij etničke pripadnosti počinitelja protusemitskih ispada.
Njihovo bi uvrštavanje u knjigu bilo opravdano onda kada bi autor pisao o protusemitizmu Hrvata ili protusemitizmu među Hrvatima gdjegod oni bili. No u tom slučaju ne bi bilo opravdano uvrštavanje u knjigu srpskog protusemitizma u Hrvatskoj (120-124, 193, 299 i d.), kao ni protusemitizma pripadnika njemačke (339 i d.) i bošnjačke manjine (520 i d.). Ne bi bilo mjesta ni za protusemitizam političkih emigranata u Australiji, Americi i zapadnoj Europi (434-438).”, piše Kasapović.
Dr. Kasapović: Goldstein vrlo skromno razmatra antisemitizam islamske zajednice u vrijeme NDH, za razliku od katoličke
“Kada je opis protusemitizma u Bosni i Hercegovini postao metodološki opravdan u okviru NDH, Goldstein o tome uglavnom šuti. U skromnu poglavlju o protusemitizmu u NDH, ne razmatra razmjerno snažan protusemitizam bosanskohercegovačkih muslimana. Ukazuje na protusemitske stavove Katoličke crkve, od nadbiskupa Alojzija Stepinca do provincijskih svećenika (405-416), ali ne prikazuje stavove članova Islamske vjerske zajednice, od reis-ul-uleme Fehima Spahe preko istaknutih članova El-Hidaje, poput Mehmeda Handžića i Mustafe Busuladžića, do džematskih imama. Sve se svodi na uvelike netočan osvrt na djelovanje Huseina Đoze, jednoga od najistaknutijih pripadnika uleme, i to više u poslijeratnome nego ratnom razdoblju u kojemu se Đozo prometnuo od Hrvata, ustaše i lojalnog građanina NDH u Muslimana, pobornika bratstva i jedinstva i lojalnog građanina Jugoslavije, suradnika “crvenog reisa” Sulejmana Kemure i člana jugoslavenskih izaslanstava na skupovima nesvrstanih, arapskih i islamskih zemalja.”, piše Kasapović
Dr. Kasapović: Period i djelovanje Titove Jugoslavije vrlo slabo opisano
A onda dr. Kasapović prelazi na područje o kojem se i danas šuti – snažno protužidovsko ponašanje u vrijeme Titove Jugoslavije.
“Kada je prešao na opis protusemitizma u socijalističkoj Jugoslaviji, više nije bilo
granice između protuizraelske i protusemitske politike jugoslavenske državne vlasti,
ispada njezinih dužnosnika, pisanja partijskih i državnih glasila te pojava društvenog protusemitizma u pojedinima jugoslavenskim republikama, s jedne, i protusemitizma u SR Hrvatskoj, s druge strane. “Latentna” protusemitska faza 1945.-1967. opisana je uglavnom pomoću bizarnih incidenata pojedinaca.
“Manifestna” faza, koja počinje radikalnim zaokretom jugoslavenske vanjske politike poslije pobjede Izraela u Šestodnevnom ratu 1967. i posljedične okupacije područja koja su rezolucijom UN-a 1947. bila namijenjena arapskoj državi (Zapadne obale, Pojasa Gaze). i istočnog Jeruzalema, kao i sirijske Golanske visoravni). “U Jugoslaviji su se tada”,
piše Goldstein, “počeli događati ‘anticionistički’ ispadi” (440). Bilo je to mnogo više
od “ispada” – bila je to kontinuirana protuizraelska i protucionistička politika jugoslavenske države kojom je dirigirao Tito. Učvršćena je bila jugoslavenskim članstvom u pokretu nesvrstanih u kojemu su ton stavu prema “palestinskome pitanju”
davale arapske i islamske države (Egipat, Irak, Sirija, Libija, Libanon, Sudan i dr.),
kao i Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) kao nedržavna članica pokreta“, nastavlja dr. Kapaspović.
Dr. Kasapović: Goldstein komentira kao znanstvenik sporadične izjave
Nadalje, ”Goldstein ne analizira sustavno ni hrvatske političke ideologije ili, točnije, protusemitske sastavnice tih ideologija, nego komentira sporadične protusemitske izjave ispade njihovih predstavnika i zagovornika. Analiza protusemitizma u pravaštvu, katoličkom socijalizmu, agrarnom nacionalizmu, liberalizmu, socijaldemokraciji i drugima političkim ideologijama nadomještena je crtanjem ‘protusemitskih profila’ Stjepana Radića, Ante Starčevića, Josipa Jurja Strossmayera, Frana Supila, Augusta Šenoe, Ante Kovačića, Antuna Gustava Matoša, Ksavera Šandora Gjalskoga, Milana Marjanovića i drugih istaknutih figura hrvatske političke i kulturne povijesti. Nije ostao pošteđen ni Miroslav Krleža”.
Zato Kasapović u recenziji navodi: ‘‘Kada se pristupi slikanju političkih profila pojedinaca onako kako je učinio Goldstein, gotovo se sve važne ličnosti hrvatske politike i kulture pokazuju kao protusemiti, jer su gotovo svi nekad i negdje kazali nešto nepoćudno o Židovima. S ponešto karikiranja moglo bi se kazati da u toj galeriji likova nedostaju samo Zrinski i Frankopani, pogotovo što se na jednom mjestu sugerira i da je ugarsko-hrvatski kralj Andrija II., koji je vladao u 13. stoljeću, bio protusemit. Što je najgore, svi se oni interpretacijski pojavljuju kao preteče holokausta. Za mnoge se velike europske mislioce i umjetnike – od sv. Augustina do Luthera, od Kanta do Voltairea, od Balzaca do T. S. Eliota – vezuje neki oblik protusemitizma, ali teško je tvrditi da su oni pripremili holokaust. Premda se to danas doima blasfemičnim, protusemitski ispadi pojedinaca bili su uobičajeni u predholokaustovskoj povijesti kada je postojao širok konsenzus o ‘toleranciji netolerancije’ prema pripadnicima raznih rasnih, vjerskih i etničkih zajednica, a ne samo prema Židovima. Protusemitizmu se nije pridavala zlokobna važnost koju je stekao s usponom nacizma i holokaustom”.
Zaključak dr. Kapaspović: Osjetila sam neugodu čitajući knjgu Ive Goldsteina
Možda najvjerdnije je pročitati zaključak recenzije dr. Kasapović koji stoga prenosimo u cijelosti:
Zaključak
Svoju knjigu Goldstein završava ovako: U ovoj su knjizi predočene stotine podataka koje pokazuju kako je antisemitizam u proteklih gotovo stoljeće i pol bio i jest trajna bolest hrvatskog društva. Doduše, on je uvijek bio (osim u vrijeme NDH) periferna pojava, koja u bitnim elementima ne određuje politički i društveni život. Siguran sam da će biti ljutitih reakcija javnosti na ovu knjigu, jer njezina tema nije ni uobičajena, a još manje popularna. Nit će ljudi koji će drugačije razmišljati i koji će je znati cijeniti, ali ni njima neće biti ugodno čitati čitavi tekst. Uvid u povijest hrvatskog antisemitizma razotkriva slojeve političke kulture, psihologije i mnogočega drugoga. To je uvid u hrvatsko društvo nekad i danas (534).
Znanstvenici ne dijele knjige na one koje je ugodno i neugodno čitati. Dijele ih
na one koje su znanstveno relevantne zato što su teorijski i metodološki dobro utemeljene, zato što otkrivaju nove fenomene i nude nove pristupe njihovu proučavanju i razumijevanju, zato što donose nove spoznaje i uvide u istraživane fenomene, zato što su napisane razumljivim i zanimljivim jezikom i dobrim i stilom, s jedne, i na one koje nisu znanstveno relevantne zato što nemaju ništa ili imaju malo od toga, s druge strane.
Ukratko, neugodno je čitati samo loše knjige.
Knjiga Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjega vijeka do danas nije valjano teorijski i metodološki utemeljena, ne otkriva nov fenomen i ne nudi nov pristup njegovu razumijevanju, ne donosi nove spoznaje i uvide u njega, nije jezično i stilski zavidno napisana.
Temeljni su pojmovi nedefinirani i rastezljivi, a metodologija je svedena na selektivno, nestrukturirano i nesustavno nizanje i političko komentiranje, ponajviše, citata iz tiska na
prostorima širima od povijesne i suvremene Hrvatske.
Ipak, doista sam u pojedinim trenucima osjetila nelagodu čitajući ovu knjigu.
Osjetila sam je onda kada autor u knjigu uvodi članove vlastite obitelji, ponajprije
oca Slavka Goldsteina, i kada se sâm pojavljuje u njoj.
Slavko Goldstein pojavljuje se u knjizi na više od dvadeset stranica u različitim ulogama: kao dijete židovske karlovačke obitelji kojoj se jedna hrvatska seljanka susteže poslati sina za kalfu, jer je čula da Židovi kolju kršćansku djecu i piju im krv (259); kao “novinar i filmski radnik” kojemu je policija 1967. počela prisluškivati telefon zato što je “Jevrejin koji ima širok krug znalaca kako u zemlji tako i u inozemstvu” (441-442); kao predsjednik Židovske općine koji novinaru Vjesnika Hidajetu Biščeviću odgovara na protuizraelski tekst (460-461); kao osoba koja javnosti objašnjava što su Protokoli sionskih
mudraca nakon što su dijelovi toga pamfleta objavljeni u ljubljanskoj Tribuni (466);
kao netko tko je prvi u Vjesniku objavio “dio ovdje predstavljene argumentacije protiv Tuđmanovih navoda u Bespućima” i polemizirao s njime (481-482); kao ličnost
koju Tuđman nije htio imenovati počasnim kanadskim konzulom u Zagrebu zato
što nije “naš čovjek” i zbog kojega je sumnjičavo gledao na osnutak HSLS-a koji
je privukao “sve židovstvo grada Zagreba, dosta Srba i Hrvata kojima je teško ići
s HDZ-om zbog progona”, premda je u punoj dvorani Radničkog doma “mogao
vidjeti samo tri Židova: Daniela Ivina, Slavka Goldsteina i mene – Ivu Goldsteina”
(484); kao štićena osoba, jer nekoliko tjedana u jesen 1991. “u prizemlju zgrade u kojoj je Slavko Goldstein živio (stanovao je na drugom katu, od tri) 24 sata stražario je
policajac” (499); kao objekt napadâ ustaškog emigranta Ive Omrčena koji je izjavio
da “Amerika financira Goldsteina” (501), Mladena Schwarza, utjelovljenja “židovske samomržnje”, koji je kazao da je francuski filozof Alain Finkielkraut “uspješno
apsolvirao srbo-udbašku školu, a usput je očito prošao i ubrzani ljetni ‘cursus completus’ hrvatožderja u liceju majstora Slavka Goldsteina” (504) te “izvjesnoga” Šime
Markovića koji je u pismu čitatelja u niskonakladnome Hrvatskom obzoru napisao,
evocirajući uspomene na vukovarsku tragediju 1991. i opisujući proslavu oslobođenja u okupiranom gradu 1996., upitao: “Gdje su sad glasovi i povici tih Wiesenthala
i Goldsteina?” (505); kao predmet optužbe jednoga opskurnog izdavača da mu je
stalo primarno “do prljanja hrvatske države” zato što je kritizirao objavljivanje Protokola sionskih mudraca, Tuđmanovih Bespuća, zamisli o prenamjeni Jasenovca itd.
(508); naposljetku, poslije smrti bio je na internetu izložen “erupciji mržnje” (528-
529), a neki je mrežni anonimus upitao: “Kako je Slavko Goldstein postao povjesničar u Jugoslaviji a navodno nema nikakove kvalifikacije za to?” (532).
Suzdržat ću seod citiranja dijelova u kojima Ivo Goldstein piše o samome sebi (484, 511, 516-517,531-532). Neka čitatelji procijene težinu tih primjera i opravdanost njihova uvrštavanja u knjigu o protusemitizmu u Hrvatskoj od srednjega vijeka do danas.
Mislim da je osobnim i obiteljskim reminiscencijama mjesto u obiteljskim biografijama i autobiografijama. No zacijelo ima i onih koji misle drukčije. Među njima su očito i trojica recenzenata ove knjige: Aleksandar Jakir, Hrvoje Klasić i Kotel Dadon”, završava dr. Kasapović.
Odgovor prof. Goldsteina
Dr. Ivo Goldstein odgovorio je dr. Kasapović u Jutarnjem listu. ”Prije nekoliko dana informiran sam da se na internetu pojavila ‘recenzija’ Mirjane Kasapović moje knjige “Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjega vijeka do danas”. Nisam mislio da trebam reagirati, iako u tekstu ima niz neprihvatljivih stavova, jer su autoričini intelektualni i znanstveni horizonti već duže vremena suženi na pisanje zajedljivih recenzija”, piše Goldstein u tekstu koji je dostupan samo pretplatnicima.
Tekst se nastavlja ispod oglasa