Nedavno objavljena knjiga dvojice kolega, dr. Stjepana Matkovića i dr. Mislava Gabelice, “Petoprosinačka pobuna u Zagrebu u 1918. / Prva vojna akcija protiv jugoslavenske države” plod je minucioznoga istraživačkog rada na jednoj temi o kojoj se i do sada fragmentarno pisalo, ali koja je sve do danas ostala bez sintetskoga prikaza kojim bi se dao konačni pravorijek o petoprosinačkom događaju, njegovoj stvarnoj pozadini, akterima i njihovoj političko-nacionalnoj bez sumnje protujugoslavenskoj motivaciji, kobne 1918., godine klimaksa hrvatskoga jugoslavenstva čije je sjeme začeto desetljećima prije.
Petoprosinački događaj ušao je u hrvatski nacionalni imaginarij već na samom početku, u okrilju iznova porođene hrvatske nacionalističke protujugoslavenske misli, zadobivši status važnoga simbola, zametka obnovljenoga hrvatskog nacionalizma, prema kojem se svako hrvatsko jugoslavenstvo, od 1918. do danas, odnosilo s prijezirom i interpretativnim obezvrjeđivanjem, potiskujući ga na rubove narodnoga pamćenja kao minoran događaj, opisivan kao boljševičko-anarhistički ispad ili izvana potaknutu epizodu motiviranu habsburškom restauracijom, a ne instinktivnim i spontanim hrvatskim državno-nacionalnim nagnućem.
Svaka rasprava o značenju petoprosinačkih događaja u svojoj je biti rasprava o 1918. te okolnostima, uzrocima i posljedicama nastanka jugoslavenske države iz hrvatske nacionalne perspektive. Diljem Europe upravo se ovih dana (prosinac 2018.) obilježava stogodišnjica okončanja Velikoga rata, među ostalim i tako da se svaki europski narod prisjeća tih mjeseci iz vizure vlastitoga povijesnoga iskustva. Bez obzira na to je li riječ o nacionalnoj traumi i porazu, poput mađarskoga ili bugarskoga slučaja, ako hoćete i crnogorskoga (upravo je crnogorska skupština prije nekoliko dana simbolički poništila odluke Podgoričke skupštine iz 1918. kada je zapečaćena sudbina neovisnoj Crnoj Gori), ili pobjedničke predaje poput one poljske, finske ili baltičkih naroda, koji se prisjećaju 1918. kao godine obnove svojih neovisnih nacionalnih država.
Kao i u mnogočemu drugome, Hrvati su kao narod iznimka, ovdje vlada povijesna konfuzija, nelagoda, ignorancija i šutnja te nesposobnost sagledavanja pravih uzroka hrvatske 1918., tj. nastanka prve jugoslavenske države te razloga zbog kojih na ruševinama Habsburške Monarhije, među novim nacionalnim državama u Europi nije rođena i hrvatska država. Lakonsko i jalovo tumačenje kao argument koristi interpretaciju prema kojoj 1918. hrvatska država nije mogla nastati jer za to nisu postojale povoljne međunarodne okolnosti, što je samo po sebi contradictio in adjecto jer su upravo 1918., prvi put od revolucionarne 1848., na ratnim ruševinama višestoljetnih carstava nastupile takve međunarodne okolnosti na podlozi kojih su i proglašene nove nacionalne države od Baltika do Jadrana, među kojima i jugoslavenska, čiji se nastanak samo godinu dana ranije činio prvorazrednom utopijom.
Jugoslavija i jugoslavenstvo povijesni normativ
Na to nadovezuje i argument, i danas prevladavajući u hrvatskoj historiografiji, prema kojem je jugoslavensko državno rješenje 1918. bilo ne samo svojevrsni fatum, već, zapravo, bez obzira na kasniji razvitak, sretna i povoljna okolnost u kojoj su Hrvati 1918. sačuvali svoj nacionalni prostor, napose onaj jadranski, te stvorili pretpostavke za suvremenu obnovu hrvatske države.
O tome najviše govore oni, ili duhovni sljednici onih, koji nisu željeli hrvatsku državu, kojoj su suprotstavljali bilo kakvu Jugoslaviju, ne samo 1918., već i 1941., 1945., 1971., ako hoćete i 1990.
Takav historiografsko-idejni interpretativni okvir, koji i danas prevladava, a možemo ga nazvati jugoslavenskim ili kriptojugoslavenskim, samo je hrvatski postjugoslavenski nastavak perspektive jugoslavenske komunističke historiografije koja je u 1918. i nastanku prve jugoslavenske države gledala “pozitivni povijesni ishod“ starije težnje za tzv. ujedinjenjem Južnih Slavena, bez obzira na to što je prvu Jugoslaviju označavala “buržoaskom“ tvorevinom nacionalnoga i socijalnoga ugnjetavanja, a režim nakon 1929. opisivala kao tzv. monarhofašističku diktaturu. Iz te vizure jugoslavensko državno rješenje 1918. bilo je oživotvorenje narodnih težnji tzv. južnoslavenskih naroda, a koje su svoju istinsku i autentičnu apoteozu ostvarili tek u tzv. Narodnooslobodilačkoj borbi i stvaranju komunističke jugoslavenske države 1945. To je i današnji okvir onoga što zovemo neojugoslavenstvo koje u Jugoslaviji i jugoslavenstvu vidi povijesni normativ, a u hrvatskom nacionalizmu i hrvatskoj državi povijesni eksces i provizorij nastao na neželjenim ruševinama Titove Jugoslavije.
Zato svaka rasprava u uzrocima jugoslavenske države 1918. te činjenice da na ruševinama Habsburške Monarhije nije stvorena hrvatska država mora poći od činjenice da 1918. niti jedna relevantna hrvatska političko-stranačka struja, uz iznimku krhotina tzv. frankovačka Stranke prava, amputirane iz jugoslavenstvujućeg Narodnog vijeća u Zagrebu, niti jedna hrvatska kultuno-nacionalna, intelektualna ili duhovna struja u društvenoj eliti, neovisno o stvarnom narodnom raspoloženju, uključujući i Katoličku crkvu i katoličku inteligenciju, zapravo nije niti željela hrvatsko državno rješenje i obnovu potpuno neovisne hrvatske države. Sve u duhu one Supilove iz 1914. – “ili Jugoslavija ili ništa“.
To se odnosi i na zametak budućega Radićeva na češkom slavenofilstvu izrasloga pokreta, od kojeg se Hrvatskoj seljačka stranka nije mogla odmaknuti niti nakon njegove smrti, u vrijeme Mačekova vodstva, koji je i umro u egzilu uvjeren da za hrvatski narod izvan južnoslavensko-slavenskog okvira nema državne i narodne budućnosti.
Radićev čuveni poziv nije bio izraz hrvatskoga državnog programa
Zato iznova valja podsjećati da i onaj mitski Radićev poziv Narodnom vijeću da ne srlja u Beograd poput gusaka u maglu te 1918. nije predstavljao iskaz načelnoga hrvatskog protujugoslavenskog državnog programa, već tek vapaj jedne od inačica hrvatskoga jugoslavenstva koje u bezuvjetnom “prisajedinjenju“ Srbiji i likvidaciji svakoga biljega hrvatske narodne i državno-pravne posebnosti nije vidjela poželjan razvitak.
Jugoslavenska država 1918., zato nije predstavljala samo posljedicu spleta međunarodnih okolnosti, bez kojih bi Jugoslavija kao država, unatoč utjecaju jugoslavenstva u hrvatskim društvenim elitama, ostala tek fantazija te trijumf srpskog ekspanzionizma i srpske državne misli u jugoslavenskom ruhu, već i pobjedu te oživotvorenje hrvatskog jugoslavenstva, različitih i kasnije sukobljenih podvarijanata, “vidovdanske“, marksističke, slobodno-zidarske ili crkveno-katoličke, jugoslavenstva koje je u hrvatskim društvenim elitama u godinama koje su prethodile 1918. uspjelo potisnuti starčevićansko pravaštvo kao jedini nositelj autentične hrvatske nacionalne ideologije i sinonim za hrvatski nacionalizam koji je u 1918. ostao bez svojih Pilsudskih, Masaryka, Pašića ili De Valera.
Takvih narodnih prvaka koji bi u proljeću europskih nacionalizama i nacionalnih država, ako ne ostvarili državni program, oslonjeni na hrvatski narod nezahvaćen jugoslavenskom maglom, o čemu je svjedočio i u ratnim rovovima od 1914. do 1918., već barem postavili zahtjev za uspostavom i obnovom neovisne hrvatske države. Zaključno, 1918. nije stvorena hrvatska država, među ostalim povijesnim razlozima, i iz jednoga banalnog, zato što ju nitko u ime Hrvata nije ni tražio.
Sučeljavanje između hrvatskoga jugoslavenstva i pravaške hrvatske nacionalističke misli i njezinih izdanaka bio je i ostao jedini ključ za razumijevanje hrvatske (ne samo) političke povijesti od 1861. pa sve do našega vremena. Bez obzira na različite europske ideološke utjecaje koji su i onda i danas nastupali tek kao dio ili vanjski okvir ove temeljne hrvatske političko-nacionalne razdiobe.
Ovo je širi kontekst u kojem treba motriti petoprosinački događaj, njegovu ne samo simboličku već i stvarnu vrijednost. Samo četiri dana nakon 1. prosinca 1918., jedna je malena hrvatska vojnička skupina instinktivno, spontano i bez jasnoga političko-državnog cilja nagovijestila onaj hrvatski političko-nacionalni razvitak koji će desetljeće kasnije, iz pravaških stranačkih krhotina, poroditi i obnoviti, bremenit i različitim zabludama svoga vremena, hrvatski nacionalizam utemeljen na Starčevićevu učenju i programu uspostave neovisne hrvatske države, protiv i nasuprot svake Jugoslavije.
(Riječ na predstavljanju knjige “Petoprosinačka pobuna u Zagrebu 1918.“ u Društvu hrvatskih književnika, Zagreb, Trg bana Jelačića 7, 5. prosinca 2018.)
Tekst se nastavlja ispod oglasa