Jednom je netko kazao da postoje knjige u kojima su slike, ali i obratno, da postoje i slike u kojima su knjige – aludirajući time na složenost takvih slika, i na činjenicu da bi se o njima moglo mnogo govoriti.
Fotografije Damira Matijevića, koje ovih dana – sve do 20. lipnja – možemo vidjeti u Galeriji Kraluš POU Sv. Ivan Zelina, spadaju u baš takve slike, o kojima bi se dalo dosta toga reći.
Ono što je na početku nužno pojasniti je da Matijević radi u mediju klasične, analogne fotografije, na profesionalnom filmu 6*6 cm, bez ikakve kompjuterske dorade, i to uglavnom u crno-bijeloj tehnici.
Kada sam u jednom velikom intervjuu sa Stephanom Lupinom pred 20 godina pitao autora o tome da njegova color fotografija kvalitativno ne doseže onu crno-bijelu, on mi je odgovorio da je to točno i da nikada neće ni doseći, jer to nikome nije ni uspjelo, zato što color fotografija previše podsjeća na glupu realnost u kojoj se svakodnevno nalazimo.
Damir Matijević je to izgleda intuitivno znao, osjetio, i vjerojatno zato je izabrao medij crno-bijele fotografije.
Kada sam prvi put vidio njegove radove, pomislio sam da se Matijević nagledao foto časopisa iz zlatnog razdoblja umjetničke fotografije, od konca 1950-ih, do početka 1970-ih, no ispalo je zapravo, kako je on barem rekao u intervjuu na engleskom, objavljenom nedavno u jednom renomiranom međunarodnom časopisu za fotografiju, da je on intenzivno posjećivao muzeje fotografije i da je tu stvorio osnovu, koju, vidimo, konstantno kreativno nadograđuje.
Matijevićeve fotografije su, Prosut bi rekao, „kriške stvarnosti“, i to neobične kriške, jer Matijević običnim stvarima pristupa na neobičan način.
Matijević naime ne radi „po špranci“, nema predložak, tj. ne radi na silu, već naprosto izlazi na ulicu i čeka da fotografija pronađe njega.
Njegove fotografije uglavnom odaju jedno sjetno, meditativno raspoloženje, koje je posljedica njegove staloženosti i iščekivanja „zenovskog trenutka prosvjetljenja“ u kojem se sve likovne i misaone komponente fotografije spajaju u kompaktnu, savršenu cjelinu, koja se istodobno može čitati i kao figuracija, tj. priča, i kao apstrakcija tj. harmonija likovnih elemenata.
