U spomen na 24 civilne žrtve iz obitelji Ivezić, koje su ubili ustanici iz Srba bacivši ih 27. srpnja 1941. godine u jamu u šumi na Dabinom vrhu pokraj sela Brotnje, u četvrtak su u Boričevcu, tik uz crkvu Rođenja Blažene Djevice Marije, spomenik zajednički otkrili izaslanik premijera i ministra hrvatskih branitelja Ivan Vukić, član obitelji potomaka obitelji Ivezić Ivan Pražetina i predsjednik Udruge povratnika Ličko-senjske županije Frane Vrkljan.
Iako se ni Ante Deur, izaslanik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, niti Josip Đakić, izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića, kao ni Vukić nisu željeli izjasniti oko razloga pomicanja službenog obilježavanja Dana ustanka naroda Hrvatske u Srbu za dva dana, na 29. srpnja, svi su govornici, uključujući i ličko-senjskoga biskupa u miru Milu Bogovića jedinstveno ustvrdili da 27. srpnja 1941. godine nije počeo ustanak kao reakcija na “navodni ustaški teror”, već je to bio početak velikosrpske strategije čišćenja prostora od hrvatskog i nesrpskog stanovništva.
Đakić: Ustanak u Srbu bio je velikosrpska pobuna
HDZ-ov saborski zastupnik Josip Đakić, koji je za svoj govor uz spomenik Ivezićima bio nagrađen najglasnijim aplauzom, rekao je kako je napokon nakon 76 godina na vidjelo izišla “povijesna istina puno puta zatomljena laži”, koja govori o tome kako je počeo “ustanak naroda u Hrvatskoj”, poistovjetivši ga s velikosrpskim programom i pobunom, osnivanjem SAO Krajine i početkom Domovinskog rata.
“O tome niti smo govorili, niti smo znali, niti smo smjeli govoriti, kao ni o ovim žrtvama za koje se nije smjelo znati niti do njih doći, a danas su ipak doživjele satisfakciju. Ovo je prvi slučaj da se je jasno reklo što se dogodilo i tko je počinitelj. Na ovom spomeniku jasno piše tko su bili ustanici i što su učinili. Pitam se samo je li stvarno ustanak jednako ubojstvo, jednako zvjerstvo, jednako masakr, je li to ustanak ili je to barbarstvo”, rekao je Đakić.
Postavlja se pitanje svih pitanja – tko su ti barbari, koji su diljem Hrvatske od 1941. godine sve do Domovinskog rata cijelo vrijeme provodili teror nad hrvatskim narodom, ubijali ga, masakrirali i proganjali… Tako su se mogli i ovi iz “balvan revolucije” zvati ustanicima jer su jednako činili kao i ovi ustanici iz 1941. godine. Ta usporedba me zapravo zapanjuje, jer smo dva puta od istih “ustanika” stradali, kazao je Đapić.
Optužio je pobjednike u Drugom svjetskom ratu da su “povijest pisali lažima” i ustvrdio da je u Hrvatskoj još “na stotine grobišta i tisuće kostiju žrtava nevinih civila, razoružanih vojnika i zarobljenika”, koji još uvijek čekaju satisfakciju kakvu su Ivezići dobili sa 76 godina zakašnjenja.
Nakon mise zadušnice za ubijene članove obitelji Ivezić u crkvi u Boričevcu održan je sprovodni obred nakon kojeg je lijes s posmrtnim ostacima Ivezića u procesiji odnesen na obližnje groblje, gdje je svečano pokopan.
Bogović: Tražimo osudu “ustaničke puške” iz Srba
Govoreći o slavljenju “ustaničke puške” iz Srba, biskup Bogović rekao je kako bilo i onih koji su osudili zločin u Brotnji i Boričevcu nad domicilnim hrvatskim stanovništvo, ali je dim te ustaničke puške, koji se i danas slavi, zapravo bio “logična posljedica onoga što je davno bilo pripremano Hrvatima i katolicima” i što je bio glavni zadatak tih “ustanika i te puške”.
Nedavno je netko rekao da bi tada ubili i Boga da je bio sišao s neba i rekao da je Hrvat, kazao je Bogović dodavši da su “zločinački odjeci te ustaničke puške još dugo poslije odjekivali na našim prostorima, pa su se čuli i na Bleiburgu, na križnim putevima, Jazovkama i drugim jamama i jazbinama”. Zato danas tražimo da se javno osudi zločinački učinak te “ustaničke puške” iz Srba, poručio je Bogović.
Ozdravljenje društva lakše se i bolje prepoznaje po odnosu prema tim žrtvama koje su bile pojedinačne osobe, a ne tek hrpa kostiju s DNK uzorcima, kazao je Bogović.
Suprotno Đakićevoj najavi traženja ostataka “po šumama i gorama”, Bogović je ponovno predložio da se u podnožju crkve Hrvatskih mučenika, na Krbavskom polju ispod Udbine, podigne jedinstveno i reprezentativno spomen-obilježje, gdje bi se tijekom čitave godine mogao odavati pijetet svim žrtvama stradalima u ratu. Na tome bi križnom putu svaka biskupija mogla imati svoje posebno mjesto za godišnja okupljanja i sjećanja na te žrtve, dodao je.
> Dr. Marko Jukić: Do kada će se u Srbu slaviti genocid nad Hrvatima?
Srpsko narodno vijeće i Savez antifašističkih boraca Hrvatske najavili su za subotu, 29. srpnja, organiziranje narodnog zbora u Srbu, kod spomenika ustanku, na kojem će odati počast ustanicima i civilnim žrtvama palim 1941. godine.
Što se zaista dogodilo 27. srpnja 1941. i kasnije za vrijeme tzv. „ustanka“?
Tijekom ustanka u Srbu koji je započeo 27. srpnja 1941. godine, četničko-komunistički ustanici ušli su u Brotnju, zaselak između Donjeg Lapca i Srba te okrutno pobili sve članove 6 obitelji Ivezić, ukupno 37 osoba, među kojima je bilo 12-ero djece u dobi od tri do 14 godina. Žrtve su pretpostavlja se, žive bačene u obližnje jame – u jamu na Dabinom vrhu, u Srpskome Klancu te u jamu Golubinku.
Imena žrtava objavljena su u knjizi Josipa Pavičića „Dossier Boričevac“: Ika Ivezić r. 1876., Marija Ivezić r. 1914., Jelena Ivezić r. 1937., Dane Ivezić r. 1869., Kata Ivezić r. 1869., Kata Ivezić r. Markovinovć r. 1906., Marija Ivezić r. 1933., Manda Ivezić r. 1936., Jure Ivezić r. 1938., Luk Ivezić r. 1859., Mara Ivezić r. 1899., Boja Ivezić r. Beronjić r. 1862., Dane Ivezić r. 1909., Boja Ivezić r. 1898., Jelka Ivezić r. 1923., Jure Ivezić r. 1929., Ana Ivezić r. 1923., Ika Ivezić r. 1934., Mara Ivezić r. 1923., Jela Ivezić r. 1927., Lukica Ivezić r. 1929. Kaja Ivezić r. 1932., Ana Ivezić r. 1934., Ika Ivezić r. 1865., Mićo Ivezić r. 1926., Stjepan Ivezić r. 1929., Pero Ivezić r. 1932., Luka Ivezić r. 1935., Jakov Ivezić r. 1938., Nikola Nino Ivezić r. 1915., Marko Ivezić r. 1904., Josip Ivezić r. 1898., Mile Ivezić r. 1901., Ika Ivezić r. 1899., Mrko Ivezić r. 1866., Jure Ivezić r. 1898., Milan Ivezić Crni r. 1913. (»Naklada Pavičić«, Zagreb, 2012., str. 346.-348.).
Od gornjih žrtava, 19 ih je poslije upornih zahtjeva rodbine i suseljana tek u svibnju 2014. uz pomoć speleologa ekshumirano iz jame na Dabinom vrhu dok ostale lokacije još čekaju na ekshumaciju koja se nije dogodila usprkos najavama nadležnog ministarstva (Uprava za zatočene i nestale Ministarstva branitelja). Ekshumirane žrtve su, usprkos obavljenoj DNK analizi, čekala ‘bolja vremena’ na Zavodu za patologiju u Zagrebu, kao što je to bio slučaj s 1163 maceljske žrtve koje su u običnim crnim vrećama za smeće, također na zagrebačkoj patologiji čekale na pokop punih 12 godina.
Ekshumaciji je tada nazočio i gospičko senjski biskup dr. Mile Bogović koji je za Glas Koncila dao ekskluzivnu izjavu „Nije to bio ispad pojedinaca u naletu trenutačne mržnje i osvete, nego odavna smišljeni pakleni plan koji se počeo provoditi nakon prve puške koja je opalila u Srbu 27. srpnja 1941. godine“.
Tekst se nastavlja ispod oglasa