“Iznimno sam počašćen njegovom poetskom blizinom višega reda i blistave kozmičke svijesti“, ističe dr. Drago Štambuk, liječnik, pjesnik, esejist, prevoditelj i diplomat za Narod.hr, koji je prije nekoliko dana primio nagradu Društva hrvatskih književnika (DHK) Tin Ujević za najbolju zbirku pjesama objavljenu u razdoblju od svibnja 2019. do svibnja 2020. i to za pjesničku zbirku ‘Angjeo s bakljom, Atahualpa’.
„Osjećam potrebu naglasiti da kao rođeni Bračanin doživljavam Ujevića svojim po njegovoj bračkoj majci, jednako kao i Nazora; Tin je genetski, autentični otočanin koji razumije inzularno otpadništvo od svijeta, a preko okružujućeg mora – i uraslost u nj. Otočani, to kazah nekoć na predavanju u Japanu, imaju u sebi uključenu dvostrukost, energetske protutijekove: jedan prema van, drugi prema unutra – čime i mikro i makrokozam dolaze na svoje i umnažaju snagu otočkoj osobnosti”.
“Ujević je, da sažmem, veličanstveni pjesnik-otočanin koji s vrgoračkog Matokita i bračke Vidovice nadgleda Zemlju i njene neizvjesne, nesagledive pute; stoga sam iznimno počašćen njegovom poetskom blizinom višega reda i blistave kozmičke svijesti“, zaključno poručuje dr. Drago Štambuk za Narod.hr.
Podsjetimo, na natječaj DHK pristiglo je čak 76 novih knjiga poezije, a dr. Štambuk je ovogodišnji Tinov laureat jednoglasnom odlukom prosudbenog povjerenstva DHK za Nagradu Tin Ujević.
Nakladnik zbirke pjesama ‘Angjeo s bakljom, Atahualpa’ je Nakladnička kuća Tonimir iz Varaždinskih Toplica.
Svečana dodjela Nagrade ‘Tin Ujević’ održala se u nedjelju navečer ispred pjesnikove rodne kule u Vrgorcu, u nazočnosti splitsko-dalmatinskog župana te izaslanika Ministarstva kulture i predsjednika Republike. Štambuku su nagradu uručili predsjednik DHK Đuro Vidmarović i gradonačelnik Vrgorca Ante Pranić.
Kako je rekla Božica Jelušić u ime prosudbenog povjerenstva, nagrada je ‘stigla u prave ruke, u pravi čas, onome koji s Ujevićem dijeli ljubav za zavičaj, slobodu istraživača i zamah Vasionca, sućut za bolne i satrvene duše, i nadasve, strast za jezikom, koju će osjetiti kao dvije kapi ulja u istome zelju i blagovati kao najveći dar poklonjen čovjeku.’
“Ova je svečanost prava poetska raskoš, i neka Ignis festivus, užgan pjesnikovom rukom, gori u našim srcima, uz zahvalu što smo se smjeli okupiti oko njegova sjaja”, kazala je Jelušić za HRT.
Drago Štambuk, „Tinov“ laureat
Drago Štambuk (Selca, Brač, 1950.) hrvatski je liječnik, pjesnik, esejist, prevoditelj i diplomat.
“S pola stoljeća spisateljske prakse iza sebe, te erudicijom Europejca koji prigrljuje cijeli svijet i njegovo bogatstvo različitosti, svjedoči kako poezija ima ekspanzivnu snagu univerzalnosti”, stoji u obrazloženju stručnog povjerenstva DHK koje je Štambuku dodijelilo Tinovu nagradu.
“Njegove dovršene, cizelirane, jezično izgrađene poetske cjeline, zvučat će dobro prevedene na bilo koji jezik, budući da nose u sebi tajnu ravnovjesja: osjećaji i misli harmoniziraju, surađuju, stvaraju estetski dojam i doživljaj; darivani smo upečatljivim slikama i zrncima mudrosti, koje će jednom posvjedočiti i naše osobno iskustvo. Smisao za detalj, osjećaj za nijansu, lirska paučina u kojoj katkada sijevne bridovit kamen ili ljeskanje mora: to su asocijacije koje ostaju kad sklopimo korice njegovih zbirki, poželjevši pri tom iznova se vratiti nekoj omiljenoj stranici”.
“U Štambuka nema ništa jednokratno, potrošljivo, nasumično, ništa rovito ili prijesno, ožiljkasto u tkivu jezika ili sračunato na „drsku atrakciju“, a da ne vodi računa o razumljivosti i poštovanju forme. U[Wk1] tom smislu, on je istinski čuvar prave, čiste poezije, koji s lakoćom dosiže mjeru klasičnosti, no na jezičnom planu bit će budan, podražljiv, inventivan, vazda pripravan iskovati novu riječ, slikovitu, pregnantnu, osebujnu. Blizak je izvoru: materinjem čakavskom jeziku, štokavskom također, latinskom, i svemu onome što se za semantičku jezgru hvatalo i jezik bogatilo. Stoga je razumljivo da je upravo on, DRAGO ŠTAMBUK, tvorcem baštinske zlatne formule ČA-KAJ-ŠTO, koja je doživjela domovinsku potvrdu u trideset godišnjoj tradiciji održavanja pjesničkih susreta Croatia rediviva u Selcima na Braču, a krajem prošle godine i iznimno priznanje: ulazak na Nacionalnu listu nematerijalne baštine kao kulturno dobro Republike Hrvatske. Ovjenčanici „Maslinovim vijencem“ među kojima se i Drago Štambuk nalazi, danas čine plejadu najsjajnijih hrvatskih pjesničkim imena, a birani su od svojih kolega po peru i sudbini, također uglednih i renomiranih autora.”
“U gabaritima svoje pjesničke generacije, Štambuk je također referentno ime i po antologiji INSULAE (1981.) u kojoj je okupio 12-ero tada „perspektivnih“ pjesnika, dajući im zapravo vjetar u leđa za plodne književne i znanstvene karijere, koje će razviti unatoč činjenici da nisu formalno praćeni od kritike, časopisa i kulturnih foruma, već su doista ostali „inzularcima“ po instinktu svojega antologičara. On sam, nastavio je karijeru liječnika, humanitarca i diplomata, no u duši ostao je vjeran svom prvom, elementarnom pozivu i poslanju: pjesnik je, kako bi rekao d’Aurevilly, „ono veliko i rijetko biće, a biće kratkovječno“. No, upravo mu je u njegovu nacrtu sudbine, u daru i maru, u posvećenosti poeziji, pružena šansa da nadživi svoje vrijeme i protegne se do granica vječnosti.”
“Jednoglasnom odlukom prosudbene komisije za nagradu „Tin Ujević“ za 2020. godinu odabrana je Štambukova pjesnička zbirka ANGJEO S BAKLJOM, ATAHUALPA, u izdanju Nakladničke kuće Tonimir iz Varaždinskih Toplica. Reći ćemo da to nije samo „sretna knjiga jedne godine“, kakva se može dogoditi i nekom drugom, ustrajnom i inspiriranom autoru, već da predstavlja sukus pjesničke vještine razvijane pola stoljeća, te ujedno, autorov intimni zemljovid, u kome se isprepliću povijesni slojevi, propitivanje civilizacijskih kodova, smisao patnje, potraga za istinom i ultimativna potreba za katarzom, kako bi čovječanstvo ponovo doživjelo svjetlost nade i afirmaciju ljudskosti. Izreći teške i složene teme s takvom mjerom elegancije, to može samo pjesnik odabran kod Muza, u čemu također prepoznajemo neku vrstu „sljedbe“ po živom Ujevićevom tragu.”
“Zbog svega toga, držimo da je nagrada stigla u prave ruke, u pravi čas, onome koji s Ujevićem dijeli ljubav za zavičaj, slobodu istraživača i zamah „Vasionca“, sućut za bolne i satrvene duše, i nadasve, strast za jezikom, koju će osjetiti kao „dvije kapi ulja u istome zelju“ i blagovati kao najveći dar poklonjen čovjeku. Današnja je svečanost prava poetska raskoš, i neka Ignis festivus, užgan pjesnikovom rukom, gori u našim srcima, uz zahvalu što smo se smjeli okupiti oko njegova sjaja”, zaključno stoji u obrazloženju stručnog povjerenstva DHK.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasa