Dr. Štambuk za Narod.hr: ‘Zlatna formula hrvatskog jezika snaži jezik iznutra, odvajajući ga od Vukovih zasada i brani od geopolitičkih presizanja’

Foto: Fah

Zlatna formula vraća hrvatski jezik samome sebi i iznutra ga snaži računajući na cjelovitost njegove blistave leksičke i drugih pričuva, dajući smjernice, odvajajući ga od Gajevih / Vukovih zasada i namjera, te dekontekstualizira od ilirskoga koda i brani od geopolitičkih presizanja“, ističe dr. Drago Štambuk za Narod.hr s kojim smo razgovarali povodom Rješenja koje je donijelo Povjerenstvo za nematerijalnu baštinu Ministarstva kulture RH kojim se Zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što, nakon više od 35 godina autorstva i promicanja, proglašava kulturnim dobrom, te stavlja na štićenu Nacionalnu listu nematerijalne baštine.

Književnik, liječnik i dugogodišnji diplomat dr. Drago Štambuk, trenutno je izvanredni i opunomoćeni veleposlanik Republike Hrvatske u Islamskoj Republici Iran.

Narod.hr: Povjerenstvo za nematerijalnu baštinu Ministarstva kulture RH donijelo je krajem studenoga Rješenje kojim se “Zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što” proglašava kulturnim dobrom, te stavlja na štićenu Nacionalnu listu nematerijalne baštine. Kako je došlo do toga i što to znači za hrvatski jezik? Je li na ovaj način hrvatski jezik kroz Zakon o zaštiti kulturnih dobara dobio zakonsku zaštitu i bez Zakona o jeziku?

Dr. Drago Štambuk: Za mene osobno, ali još i više za hrvatski jezik, kulturu, identitet, pa i politiku (onu koja brine o nacionalnim interesima) velika je to vijest, od kapitalnog značaja. Praktički cijeli život, od ranog djetinjstva razmišljam o unutarhrvatskoj jezičnoj integraciji i svojevrsnoj hrvatskoj koiné iliti mješavini koja bi bila lingua franca za cijeli hrvatski narod.

Zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što, kako je davno nazvah, stožerna je jednadžba pod kojom se kutre sve tri dionice ili stilizacije hrvatskoga jezika: čakavica, kajkavica i štokavica; pod njoj nam je promišljati prošlost, sadašnjost, ali i budućnost hrvatskoga jezika. Ona je ključ za hrvatsku bolju sudbinu i narodni, nije pretjerano reći – opstanak. Tri upitne zamjenice pišu se s valentnim crticama kano u molekuli živodajne vode H2O, s kojom je uspoređujem u svojoj aplikaciji Ministarstvu kulture i njegovom Povjerenstvu za nematerijalnu baštinu. U njoj dva manja atoma vodika predstavljaju čakavsku i kajkavsku stilizaciju (ne zovem ih narječjima jer taj je naziv postao s vremenom istrošen; vraćam im dignitet i uvažavanje). Dvaput sam bio odbijen, a treći put konačno se sve složilo – i unisono razumijevanje članova Povjerenstva i nadređeno političko razumijevanje značaja Zlatne formule za hrvatski narod. Zahvalan sam članovima Povjerenstva koji su s vremenom pounutrivši značaj Formule postali njenim gorljivim zagovarateljima. Hrvatska je kompleksna zemlja, s tri jezična idioma, tri pisma, stoljećima ugnjetavana i tlačena, tako da ono što zovem, preslagivanjem (resetiranjem) odnosa prema hrvatskom jeziku u nedavno stečenoj slobodi, jača i ujedinjuje domovinu na najbolji i najplemenitiji mogući način. Zlatna formula traži i nalazi ravnotežni odnos među stilizacijama, osmotski ih bogati i razmijenjuje supstanciju koja gradi jezik nam hrvatski. Ljekovita je, pa bih je mogao nazvati i panacejom, budući cijeli otvorene rane i zatvara tektonske linije unutar hrvatskoga jezika. Tako, hrvatsko što može se razumijeti jedino u odnosu na ča i kaj dok je srpsko što srpski jezik. Hrvatski jezik trojedan je u svojoj naravi, a ča-kaj-što njegova je najvažnija mantra koju valja učiti u školama i preko nje dolaziti do više jezične potencije. Gradit nam je jezik postupno i osjetljivo, jer ne bi bilo dobro, što i ne želim, da Hrvati preko noći postanu nepismeni. Spomenuto Rješenje na mala vrata uvodi Zakon o jeziku, svojevrstan zakon koji predočava hrvatski onakvim kako je jedino moguće i potrebno dajući mu centripetalnu, okupljajuću moć pod stožerom Zlatne formule i upire u njegovu izvjesniju budućnost.

Narod.hr: Možete pojasniti zašto je za razvoj hrvatskoga jezika važna njegova Zlatna formula hrvatskoga jezika ča – kaj – što?

Dr. Drago Štambuk: Već sam dijelom na to odgovorio; osnovno je da Zlatna formula vraća hrvatski jezik samome sebi i iznutra ga snaži računajući na cjelovitost njegove blistave leksičke i drugih pričuva, dajući smjernice, odvajajući ga od Gajevih / Vukovih zasada i namjera, te dekontekstualizira od ilirskoga koda i brani od geopolitičkih presizanja.

Narod.hr: Sljedeće godine, 7. kolovoza, u Selcima na Braču održava se 30. Croatia rediviva ča-kaj-što. Vi ste ju utemeljili 1991. na ideji trojstvenosti hrvatskoga jezika. Kako se razvijala i možete li izdvojiti neku zanimljivost? Što se priprema za jubilarnu hrvatsku pjesničku smotru?

Dr. Drago Štambuk: Svehrvatska jezično-pjesnička smotra Croatia rediviva ča-kaj-što (tako je u potpunosti nazivam) koju sam utemeljio u rodnim Selcima na Braču u ratnoj palindromskoj godini 1991, velikosrpskoj agresiji usuprot, opirala se oruđem koje nam je najdragocjenjenije, a to su hrvatski jezik i njegova poetska riječ. S vremenom je ona pokrenula i inspirirala nicanje brojnih inih sličnih smotri po cijelome čakavskom, kajkavskom, a i štokavskom jezičnom ozemlju. Croatia rediviva u jeziku je izazvala pravu revoluciju. Tako je nedavno jedan predsjednički kandidat osnovu stranku (redom) čakavaca, kajkavaca i štokavaca; to nikako nije slučajno. Zlatna formula ča-kaj-što već se uvriježila i lebdi nad Hrvatskom oplemenjujući naše uvide o tome što je i kakav nam je jezik, ili bolje – kakvima je i nama i jeziku biti. Svakih pet godina ovjenčane pjesnike čiji se stihovi uklešu na mramorne ploče Zida od poezije (zovu ga i Oltarom hrvatskoga pjesništva), antologiziram u zbornicima Maslinov vijenac; već ih je pet tiskano, a nakon 30. smotre dobit ćemo i šesti po redu. Maslinovi vijenci svjedoče bogatstvo i razvedenost hrvatskoga jezika, njegovu jedinstvenu trojedno-polimorfnu narav. Jubilarnoj smotri namjeravam dodati i jezikoslovni simpozij posvećen Zlatnoj formuli hrvatskoga jezika ča-kaj-što, a pozvat ćemo i sve dosadašnje žive oliveate (nositelje titule poeta oliveatus ili ovjenčanike); dogovaram i suradnju s HNK-om u Splitu.

Narod.hr: Ljetos ste dobili i odlikovanje Japana, gdje ste bili veleposlanik od 2005. do 2010., zbog produbljivanja veza između te zemlje i Hrvatske. Kako su se te veze produbile? Kakvi su odnosi Hrvatske i Japana?

Dr. Drago Štambuk: Bilateralne hrvatsko-japanske odnose priveo sam istinskom razumijevanju i prijateljstvu, a broj japanskih turista s nekoliko tisuća u pet godina, predanim radom u promicanju hrvatskih ljepota i osobitosti, doveo sam do 200.000; ostavio i mnoge ine tragove poput Kuće japansko-hrvatskoga prijateljstva u Tokamachiju koju sam izgradio bez ijedne kune u pet godina svojega mandata; uskoro će na Olimpijskim igrama u Tokiju Kuća biti referentnim mjestom za naše sportaše i dužnosnike. Zatim, vezao sam Vukovar s japanskim gradovima koji su prošli uništenje (Tokyo, Hiroshima, Nagasaki), inicirao mise za mir, osnovao jedinu međunarodnu književnu nagradu nazvanu po hrvatskom autoru Vladimiru Devideu, za najbolji haiku na engleskom: izabirao i presuđivao, te publicirao haiku knjižice koje su danas iznimno tražene; osobito među njima “Haiku consciousness” koju je potpredsjednik internacionalnog PEN-a Takeaki Hori na predavanju u HAZU 2018. nazvao haiku biblijom, iako je miniskulna po svojem izgledu i dr.

Narod.hr: Danas ste veleposlanik u Iranu. Kakav je život u Iranu i koliko Iranci poznaju Hrvatsku?

Dr. Drago Štambuk: Novi sam, od nedavno, veleposlanik u ovoj složenoj zemlji iznimnoga naftnog i plinskog bogatstva, te sjajne kulture i baštine. Pod američkim sankcijama ekonomska situacija se pogoršava, inflacija napreduje i narod je sve teže podnosi. Pokušavam Irancima približiti Hrvatsku preko predavanja u kojima koristim znanja o staroiranskome podrijetlu Hrvata. Znamo da je etnonim Hrvat staroiranska riječ, a također i ban (naziv za hrvatskoga vladara), jedini takav za narodnoga vođu u cijeloj Europi. Ban na iranskome označava onoga koji brine o puku i koji ga štiti. Reljefi u Perzepolisu i Bagastanu prikazuju Hrvate iz Harvatije, provincije koja je sada locirana u jugozapadnom Afganistanu i protezala se od današnjeg Kandahara, uz rijeku Helmand, do jezera Hamun, a grčkoga je naziva Arachosia. Hrvate u Zend Avesti prorok Zaratustra spominje na dva mjesta u svojim Gathama.

Narod.hr:Koliko i što čini hrvatska diplomacija na afirmaciji hrvatskoga jezika, književnosti i kulture?

Dr. Drago Štambuk: Nisam u poziciji zboriti o tome, ali znam da osobno i oduvijek ulažem velike napore da se hrvatski jezik i književnost uvažavaju u svom zasebnom bogatstvu i ljepoti. Tako sam na početku rata osobnim naporom s peticijom koju su potpisali na moju inicijativu hrvatski književnici otišao u Downing Streeet 10, predao je britanskom premijeru Johnu Majoru i zatražio da se na BBC-u hrvatski jezik prihvati kao zasebni jezik, što se nakon par mjeseci i dogodilo (potonja akcija registrirana je u knjizi Dubravke Oraić Tolić: Hrvatsko ratno pismo, uz moj govor na Trafalgarskom trgu u središtu Londona za koji profesorica kaza da je najbolji politički govor izgovoren za vrijeme agresije na Hrvatsku). Svugdje sam uspješno osnivao lektorate za hrvatski jezik; nedavno je u Indiji proslavljena 20. godišnjica njegova osnivanja uz moja velika nastojanja. Bilo je teško, valjalo je biti ustrajnim, ali se isplatilo; danas 40-ak studenata na sveučilištu u New Delhiju uči hrvatski jezik.

Narod.hr: Kako se hrvatska diplomacija postavlja prema Deklaraciji o tzv. zajedničkom jeziku i kako je naša diplomacija reagirala kada je na Haškom sudu nasilno uvedena jezična konstrukcija “BHS-jezik”, koja je najčešće bila – srpski jezik, a tekstovi na mrežnom sjedištu toga suda uglavnom na ijekavskoj srpskoj inačici.

Dr. Drago Štambuk: Gdjegod i kadgod sam bio u prilici reagirati reagirao sam, pismima, nastupima u medijima, u izravnim sastancima s odgovornima, no ne možete reagirati na mjestima za koja niste nadležni. Da sam bio veleposlanikom u Haagu svakako bih učinio sve da se ispoštuje hrvatska zasebnost.

Glede Deklaracije o zajedničkom jeziku nitko u javnosti nije rabio osnovne argumente za zasebnost hrvatskoga jezika, a oni su svi u mojoj Zlatnoj formuli hrvatskoga jezika ča-kaj-što. Samo preko jedne, štokavske grane trojstvenoga hrvatskoga jezika moguće je nategnuto govoriti o tzv. zajedničkom jeziku; jer čakavska i kajkavska grana sadrže blistavu leksičku, jezičnu pričuvu koja čini hrvatski jezik posebnim, svojim i posve različitim od nazovi zajedničkoga jezika.

U posljednje vrijeme sve više se književnosti, i to iznimne, stvara na zabačenim idiomima kajkavskoga i čakavskoga (Kristian Novak, Božica Jelušić, Marko Gregur, Božica Brkan od kajkavaca, ili Vlasta Vrandečić Lebarić na čakavskome…). Priča o hrvatskome jeziku nije završena; pod egidom Zlatne formule najavljuje joj se, vjerujem, svjetlija budućnost. Pitanje je koliko ćemo kao narod biti zreli i mudri da jezik usmjerimo putem hrvatske posebnosti i nacionalnih interesa. Jer i izbor štokavice 1850. u Beču bio je dirigiran interesima – međutim ekskluzivno južnoslavenskim. Hrvatski se jezik trebao prvo integrirati unutar sebe, a ovako je preuzevši štokavicu (koja se, moram priznati, u standardu sjajno dokazala) preskočio fazu čiji nedostatak bolno osjećamo i danas. Ispravit nam je prošle i krive odluke, ali ne nasilno, već oprezno otvarajući se čakavskome i kajkavskome, te puštajući da, makar leksikom, oplemenjuju književni standard na način primjeren vremenu i hrvatskim nacionalnim potrebama.

Narod.hr:Pišete li poeziju u Iranu?

Dr. Drago Štambuk: Itekako je pišem; složio sam u Iranu nastavak svoje Theurgije, a na noć Yalde 21. prosinca predstavio sam u srcu Teherana (pozivnica i vijest iz Teheran Timesa) u organizaciji izdavača Alija Dehbashija i njegove nezavisne izdavačke kuće Shahab Sagheb svoju knjigu poezije na perzijskom jeziku pod nazivom “Damavand, s onu stranu mora”. Čitao ju je na perzijskom prevoditelj Ebtehaj Navaey, dok sam je ja izgovarao na hrvatskom jeziku. Reakcije prepune dvorane (oko 200 nazočnih uglednika i veleposlanika) bile su za pamćenje. Jer Perzija jest zemlja pjesnika, a na najdužu noć u godini Iranci se okupljaju, meditiraju i čitaju poeziju svojih poetskih velikana: Hafeza, Attara, Rumija, Saadija i drugih. Bilo je nezaboravno nastupati u Ferdowsijevoj dvorani, blizu njegova trga, i biti dijelom drevnog rituala zborenja stihova u noći koja najavljuje rođenje Svjetlosti, pa tako i dolazak našega Spasitelja. Među inim pjesmama pročitao sam, kao posvetu Božiću, svoju pjesmu na čakavskom “Betlehemska” koja je požnjela snažni pljesak.

> Drago Štambuk: ‘Betlehemska’

> Drago Štambuk: ‘Morski Božić’

Rješenje Povjerenstva za nematerijalnu baštinu Ministarstva kulture RH:

Loader Loading...
EAD Logo Taking too long?

Reload Reload document
| Open Open in new tab

Download [2.21 MB]

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr