U organizaciji Ureda za vjeronauk u školi Zagrebačke nadbiskupije u srijedu 19. prosinca održan je u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu predbožićni susret zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića s ravnateljicama i ravnateljima odgojno-obrazovnih institucija s područja Zagrebačke nadbiskupije.
Uz domaćina susreta, zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, biskupskog vikara za pastoral Zagrebačke nadbiskupije preč. mr. Marka Kovača, moderatora Nadbiskupskog duhovnog stola preč. Tomislava Subotičanca, ravnatelja Nadbiskupijskog pastoralnog instituta prof. dr. sc. Josipa Šimunovića, susretu su se, uz ravnatelje odgojno-obrazovnih institucija s područja Zagrebačke nadbiskupije, odazvali zagrebački gradonačelnik Milan Bandić sa suradnicima i ravnateljica Agencije za odgoj i obrazovanje prof. Jadranka Žarković-Pečenković koja je prva pozdravila okupljene izražavajući radost zbog susreta.
Susretom je moderirala i sve pozdravila predstojnica Ureda za vjeronauk u školi prof. dr. sc. Blaženka Valentina Mandarić. Nakon pozdravnog govora prof. Jadranke Žarković-Pečenković, okupljene je pozdravio zagrebački gradonačelnik Milan Bandić.
U ime ravnateljica i ravnatelja ustanova ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja okupljene je pozdravila gospođa Brankica Blažević, viša savjetnica Nacionalnog katehetskog ureda Hrvatske biskupske konferencije za predškolski vjerski odgoj, a u ime Hrvatske udruge srednjoškolskih ravnatelja, okupljene je pozdravila predsjednica gospođa Suzana Hitrec. Okupljene je također pozdravio gospodin Josip Petrović, predsjednik ogranka grada Zagreba Hrvatske udruge osnovnoškolskih ravnatelja.
Na kraju susreta svima se obratio kardinal Bozanić. Na početku govora govoreći o Došašću, Kardinal je istaknuo da sadržaji koji su vezani uz Došašće proizlaze iz našeg baštinjenog kulturološkog identiteta i neprestano nas potiču da se vraćamo izvorima i pravom smislu da se ne bismo prepustili prividnom sjaju, s posljedicama pustoši i praznine.
Osvrnuvši se na provedbu tzv. eksperimentalnog programa “Škola za život” što ga Ministarstvo znanosti i obrazovanja provodi u određenom broju osnovnih i srednjih škola, Kardinal je rekao kako “svaka promjena, osobito reforma, u odgoju i obrazovanju izaziva i traži pojašnjenja, rasprave i propitkuje temeljne zadaće i ciljeve odgoja i obrazovanja, vrtića i škola; kvalitetu učitelja, ulogu svih čimbenika u odgojno-obrazovnom procesu. Odgoj i obrazovanje područje je od općeg društvenog značenja i zato ne smije biti briga jedne ili dviju institucija, nego cijele društvene zajednice. Odgoj i obrazovanje primarno je služenje osobi i njezinom cjelovitom razvoju.
Ako škola želi odgajati za život, a koji školski program to da sada nije želio, onda životu valja pristupati cjelovito, a ne parcijalno, reducirajući ga na jednu ili dvije dimenzije. U današnjoj kulturi jača tendencija »reduciranja obrazovanja« na znanja i tehničke kompetencije, informatičke i tehničke vještine, što može voditi relativiziranju ljudske naravi i ljudskog života, a što posljedično vodi zanemarivanju ili čak negiranju drugih dimenzija, među kojima osobito transcendentne dimenzije. Zato pitanje odgoja i obrazovanja u sebi je antropološko pitanje, pitanje cjelovitog odgoja, razvoja ljudske osobe u ljubavi i istini, u spoznaji sebe, drugog, svijeta i onoga onkraj ovog vidljivog – transcendentnog.
Naime, pod snažnim utjecajem tehnologije, globalne ekonomije i tržišta rada, odgoju i obrazovanju prijeti opasnost da se svedu na tehničke i funkcionalne kompetencije i vještine; da budu lišeni temeljne dimenzije, a to je cjeloviti odgoj osobe. Papa Benedikt XVI. u Caritas in veritate ističe da istinski razvoj treba novi humanizam koji je zajedničko djelo kulturološkog, etičkog i odgojnog projekta, jer se ‘autentični ljudski razvoj tiče cijele osobe u svim njezinim dimenzijama’ (br. 11): tijela i duha, uma i srca, osjećaja i odgovornosti. Svaki odgoj i obrazovanje koji teži cjelovitosti treba integrirati promišljanje o životu, osobi, njenom porijeklu, odgovornosti, sudbini, dostojanstvu.”
U hrvatskom društvu potrebno je graditi odgojni savez
Ističući kako je u ovogodišnjoj Božićnoj poruci naglasio da je potrebno u hrvatskom društvu graditi odgojni savez, posebno kad se radi na reformama u odgoju i obrazovanju, Kardinal je rekao: “Ako odgoj i obrazovanje osposobljuju djecu i mlade za život, a tako bi trebalo biti, u njegovo provođenje treba uključiti sve relevantne institucije: obitelj, vrtiće, škole, društvo, Crkvu, kulturu. Da bi zajedničko djelovanje bilo učinkovito, važno je graditi odgojni savez između navedenih institucija. Već je sveti Ivan Pavao II. proročki upozoravao da je u novije vrijeme došlo do raskola između obitelji i društva, između obitelji i škole te da je odgojni savez raskinut. Tako je odgojni savez društva s obitelji ušao u krizu jer je potkopano uzajamno povjerenje (usp. Obiteljska zajednica, 38).”
Ipak, u odgoju svoje djece roditelji imaju povlaštenu ulogu, kako u odnosu na prava tako i u odnosu na obveze. Stoga odgojno-obrazovni programi i ciljevi ne smiju biti u suprotnosti s obiteljskim temeljnim vrjednotama. Roditeljima pripada prvenstvo kada je riječ o dužnostima i pravima u odgoju svoje djece. To potvrđuje Ustav Republike Hrvatske kada ističe: “Roditelji su dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu te imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece. Roditelji su odgovorni osigurati pravo djetetu na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti” (Čl. 63, stavak 1. i 2.), a u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima inzistira se na prvenstvu roditelja u odgoju i obrazovanju djece: “Roditelji imaju pravo prvenstva u izboru vrste obrazovanja za svoju djecu«”(Čl. 26, stavak 3.).
Zato je važno i poželjno da se češće i snažnije čuje glas roditelja u aktualnoj hrvatskoj školskoj reformi, posebno glede ciljeva, sadržaja i udžbenika. Nije dovoljno reaktivno djelovati i čekati na određene krizne situacije s kojima se sve više susrećemo. Roditelji imaju pravo i dužnost aktivno sudjelovati u kreiranju odgoja i obrazovanja vlastite djece.
Govor kardinala Bozanića prenosimo u cijelosti:
“1. Koliko se puta i na koliko načina ovih tjedana spominje riječ došašće. Vjernici se svakog jutra u svojim crkvama okupljaju na misama zornicama, slogan Došašće u Zagrebu sve više okuplja i privlači brojne posjetitelje. Sve to proizlazi iz našeg baštinjenog kulturološkog identiteta i neprestano nas potiče da se vraćamo izvorima i pravom smislu da se ne bismo prepustili prividnom sjaju, s posljedicama pustoši i praznine.
Stoga mi je drag, poštovane ravnateljice i ravnatelji, ovaj naš predbožićni susret na kraju došašća, tog svetog i milosnog vremena koje nas priprema na božićno slavlje. »Božić govori o Božjoj prisutnosti među nama i u nama. Božji je Sin svojim utjelovljenjem ušao u ljudsku povijest, objavljujući nam misterij Boga Oca i njegove ljubavi. On potpuno otkriva čovjeka njemu samomu, pokazujući mu uzvišenost ljudskoga poziva. Svojim se utjelovljenjem Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom, radio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio ljudskim srcem (usp. GS, 22). U Isusu Kristu ljudska je narav uzdignuta na uzvišeno dostojanstvo dijeleći s nama ljudskost, osobito sudjelujući u životu obitelji, u kojoj je dijelio svakodnevicu i bio poslušan nebeskomu Ocu te Mariji i Josipu« (Božićna poruka 2018., 1).
Bog je svojim dolaskom otkrio čovjeku njegovo dostojanstvo i zacrtao mu put vlastitog očovječenja. Ovom prigodom, poštovane ravnateljice i ravnatelji, želim istaknuti uzvišenost i dragocjenost vašeg svakodnevnog rada u vrtićima, školama, posebnim ustanovama i domovima na dobrobit djece i mladih, hrvatskoga društva i njegove budućnosti.
‘Ako škola želi odgajati za život, onda životu valja pristupati cjelovito, a ne parcijalno’
2. U Republici Hrvatskoj u tijeku je provedba tzv. eksperimentalnog programa »Škola za život« što ga Ministarstvo znanosti i obrazovanja provodi u određenom broju osnovnih i srednjih škola. Svaka promjena, osobito reforma, u odgoju i obrazovanju izaziva i traži pojašnjenja, rasprave i propitkuje temeljne zadaće i ciljeve odgoja i obrazovanja, vrtića i škola; kvalitetu učitelja, ulogu svih čimbenika u odgojno-obrazovnom procesu. Odgoj i obrazovanje područje je od općeg društvenog značenja i zato ne smije biti briga jedne ili dviju institucija, nego cijele društvene zajednice. Odgoj i obrazovanje primarno je služenje osobi i njezinom cjelovitom razvoju.
Ako škola želi odgajati za život, a koji školski program to da sada nije želio, onda životu valja pristupati cjelovito, a ne parcijalno, reducirajući ga na jednu ili dvije dimenzije. U današnjoj kulturi jača tendencija »reduciranja obrazovanja« na znanja i tehničke kompetencije, informatičke i tehničke vještine, što može voditi relativiziranju ljudske naravi i ljudskog života, a što posljedično vodi zanemarivanju ili čak negiranju drugih dimenzija, među kojima osobito transcendentne dimenzije. Zato pitanje odgoja i obrazovanja u sebi je antropološko pitanje, pitanje cjelovitog odgoja, razvoja ljudske osobe u ljubavi i istini, u spoznaji sebe, drugog, svijeta i onoga onkraj ovog vidljivog – transcendentnog.
Naime, pod snažnim utjecajem tehnologije, globalne ekonomije i tržišta rada, odgoju i obrazovanju prijeti opasnost da se svedu na tehničke i funkcionalne kompetencije i vještine; da budu lišeni temeljne dimenzije, a to je cjeloviti odgoj osobe. Papa Benedikt XVI. u Caritas in veritate ističe da istinski razvoj treba novi humanizam koji je zajedničko djelo kulturološkog, etičkog i odgojnog projekta, jer se »autentični ljudski razvoj tiče cijele osobe u svim njezinim dimenzijama« (br. 11): tijela i duha, uma i srca, osjećaja i odgovornosti. Svaki odgoj i obrazovanje koji teži cjelovitosti treba integrirati promišljanje o životu, osobi, njenom porijeklu, odgovornosti, sudbini, dostojanstvu.
To je osobito važno danas kada jača relativistička vizija ljudske naravi. U tom smislu od iznimne važnosti je naučiti djecu i mlade da se konačna istina o čovjeku i svijetu skriva u cjelini, a ne u pojedinim dijelovima, idejama, jednadžbama, predmetima i teorijama. Istina je sadržana u dobru, ljepoti, u intelektualnim, moralnim, etičkim i duhovnim vrjednotama. U odgoju i obrazovanju moraju se ispreplesti sadržaji i vrjednote. Gdje se primjenjuje autentična pedagogija i didaktika nema oprečnosti ili suprotstavljanja između obrazovanja i odgoja, između kognitivnih i afektivnih sadržaja, između znanja i vrjednota. Da bi škola uistinu osposobljavala za život, u programima i sadržajima treba integrirati trostruki jezik, o kojem često govori papa Franjo, a to je »jezik uma, jezik srca i jezik ruku«.
‘Odgoj savjesti prioritet je svakog odgoja i obrazovanja’
3. Vrtići i škole su ambijenti u kojima djeca i mladi rastu, uče živjeti, usvajaju kvalitete odraslih i zrelih ljudi koji hrabro i odgovorno idu ususret životnim izazovima. Od škola i vrtića očekuje se da, osim intelektualnih znanja, djeci i mladima pružaju cjelovitu formaciju ljudske osobe, uključujući i religijsku formaciju, koja se na osobit i sustavan način ostvaruje kroz vjeronauk u školi i vjerski odgoj u vrtićima. Religiozni odgoj je važna potpora u moralno-etičkom odgoju. Odgoj savjesti, osposobljavanje za kritički pristup stvarnosti, analizu i prosudbu događaja, ljudi i životnih situacija, prioritet je svakog odgoja i obrazovanja.
Papa Franjo ističe da je zadaća škole otvoriti um i srce stvarnosti, u svem njezinom bogatstvu. Škola je mjesto susreta na životnom putu gdje se odgaja za ono što je istinito, dobro i lijepo. Istinski odgoj priprema za život; otvara punini smisla života; obraća se cjelovitoj osobi i ljudskom iskustvu, razvija kritičko mišljenje, osjećaje, volju, kreativnost i tjelesne potencijale. U društvu poplave informacija, među kojima je teško razlučiti važne od nevažnih, dužni smo djeci i mladima pružiti odgoj i obrazovanje koje uči kritički razmišljati, moralno rasuđivati, poticati cjelovito sazrijevanje i usvajanje moralnih vrjednota (usp. Evangelii gaudium, br. 64).
‘Odgojni savez društva s obitelji ušao u krizu’
4. U ovogodišnjoj Božićnoj poruci naglasio sam da je potrebno u hrvatskom društvu graditi odgojni savez, posebno kad se radi na reformama u odgoju i obrazovanju. »Ako odgoj i obrazovanje osposobljuju djecu i mlade za život, a tako bi trebalo biti, u njegovo provođenje treba uključiti sve relevantne institucije: obitelj, vrtiće, škole, društvo, Crkvu, kulturu. Da bi zajedničko djelovanje bilo učinkovito, važno je graditi odgojni savez između navedenih institucija. Već je sveti Ivan Pavao II. proročki upozoravao da je u novije vrijeme došlo do raskola između obitelji i društva, između obitelji i škole te da je odgojni savez raskinut. Tako je odgojni savez društva s obitelji ušao u krizu jer je potkopano uzajamno povjerenje (usp. Obiteljska zajednica, 38).
Ipak, u odgoju svoje djece roditelji imaju povlaštenu ulogu, kako u odnosu na prava tako i u odnosu na obveze. Stoga odgojno-obrazovni programi i ciljevi ne smiju biti u suprotnosti s obiteljskim temeljnim vrjednotama. Roditeljima pripada prvenstvo kada je riječ o dužnostima i pravima u odgoju svoje djece. To potvrđuje Ustav Republike Hrvatske kada ističe: »Roditelji su dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu te imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece. Roditelji su odgovorni osigurati pravo djetetu na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti« (Čl. 63, stavak 1. i 2.), a u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima inzistira se na prvenstvu roditelja u odgoju i obrazovanju djece: »Roditelji imaju pravo prvenstva u izboru vrste obrazovanja za svoju djecu« (Čl. 26, stavak 3.).
‘Važno i poželjno da se snažnije čuje glas roditelja u aktualnoj školskoj reformi’
Zato je važno i poželjno da se češće i snažnije čuje glas roditelja u aktualnoj hrvatskoj školskoj reformi, posebno glede ciljeva, sadržaja i udžbenika. Nije dovoljno reaktivno djelovati i čekati na određene krizne situacije s kojima se sve više susrećemo. Roditelji imaju pravo i dužnost aktivno sudjelovati u kreiranju odgoja i obrazovanja vlastite djece.
Uz roditelje, u odgoju djece i mladih najviše sudjeluju učitelji i odgojitelji. Stoga je nužno da se u našem društvu više uvažava, cijeni, vrjednuje i nagrađuje njihova nezamjenjiva uloga u odgoju djece i mladih. Kao što učiteljima treba suradnja s roditeljima, tako je i roditeljima potrebna suradnja sa školom i učiteljima. Papa Franjo ističe: »Škola ne zamjenjuje roditelje, nego ih nadopunjuje. Ovo je osnovno načelo. Svaki drugi sudionik u odgojnom procesu ne može nego djelovati u ime roditelja, s njihovom suglasnošću i, u određenoj mjeri, čak po njihovom nalogu« (Radost ljubavi, 84).
Danas, u sučeljavanju s odgojnim izazovima koji dolaze iz globalizirajuće kulture, društva, masovnih medija i novih tehnologija, nitko više ne može biti samodostatan u stvaranju odgojno-obrazovnoga programa jer je u pitanju opće dobro nacionalne zajednice i budućnost novih naraštaja. Naime, osoba je više od znanja, informacija, alata i kompetencija. Čovjek ne živi samo da bi se osposobio za tržište rada. Njegov je život puno uzvišeniji i životna zadaća zahtjevnija (Božićna poruka 2018., 7).
‘Svaki narod snažno promiče, čuva i njeguje svoju kulturu i tradiciju’
5. Poštovane ravnateljice i ravnatelji, vi najviše osjećate izostanak sudjelovanja roditelja i deficit obiteljskoga odgoja. U obitelji se usvajaju temeljne vrjednote, stavovi, uvjerenja i ponašanja. U obitelji dijete započinje otkrivati istinu o sebi i drugome, svijetu i Bogu, a nastavlja s produbljivanjem u vrtiću i u školi. Zato je važno da odgoj i obrazovanje pristupa osobi cjelovito, ne parcijalno.
Nadalje, kad je riječ o odgoju i obrazovanju, valja istaknuti da su kultura i tradicija nezaobilazne karike u prenošenju temeljnih vrjednote na nove naraštaje. Svaki narod snažno promiče, čuva i njeguje svoju kulturu i tradiciju, jer je to temelj na kojemu se gradi identitet jednog naroda. Zbunjuje i pomalo zabrinjava činjenica da se u nekim našim odgojno-obrazovnim ustanovama pokušava istisnuti, a ponegdje i izbaciti, lijepe tradicionalne običaje kao što su obilježavanje Dan kruha, Majčinog dana, slavljenje Božića, izrada čestitki i jaslica. Nasuprot toga stihijski se pokušava uvesti sadržaje koji su potpuno strani našem srednjoeuropskom kulturološkom krugu.
Poštovani, omogućimo našoj djeci i mladima da sabiru duhovni i kulturni spomenar oslikan hrvatskom i kršćanskom baštinom i lijepim krajevnim tradicionalnim običajima. Vrtići i škole, osim što su središta usvajanja temeljnih znanja i kompetencija, oduvijek su bili, a to trebaju i ostati, rasadišta kulture te mjesta oživljavanja i njegovanja lijepih tradicijskih običaja. Ne bi bilo dobro da naša djeca i mladi kulturnu tradiciju i lijepe kršćanske običaje doživljavaju isključivo kroz površnu, potrošačku i konzumističku prizmu. Stoga pozivam sve vas koji ste na čelu odgojno-obrazovnih institucija da učinite sve da kulturna baština i kršćanska tradicija ne bi bila marginalizirana u našim vrtićima i školama, da naša djeca i mladi ne budu lišeni iskustava koja su važan temelj za izgradnju vlastitog identiteta.
‘Vi od male djece oblikujete velike, zrele i odgovorne ljude koje naše društvo treba’
6. Cijenjene ravnateljice i ravnatelji, dok vam odajem priznanje i poštovanje, a preko vas i svim učiteljima i odgojiteljima koji rade u vrtićima, školama, posebnim ustanovama i domovima na području Zagrebačke nadbiskupije, na kojem živi više od jedne četvrtine sveukupnog pučanstva Republike Hrvatske, želim još jednom istaknuti da radite najvrjedniji posao u našem društvu – posao i poslanje koji u jednakoj mjeri zahtijevaju i znanje, i ljubav, i srce i predanje. Hvala vam što se svojom zauzetošću, poučavanjem i odgajanjem svakodnevno uključujete u najvažniji zadatak društvene zajednice, a to je podizanje čovjeka.
Vi od male djece oblikujete velike, zrele i odgovorne ljude koje naše društvo treba. Možda osjećate da ono što činite nije dovoljno prepoznato i vrjednovano, ali neka vas to ne obeshrabri, jer odgoj i obrazovanje je poput sađenja, sijanja i zalijevanja mladica koje će tek u budućnosti donijeti rod.
Kao učitelji i odgojitelji možda nećete nikada u potpunosti saznati koliko ste pridonijeli rastu jednog djeteta, koliko ste zaslužni za unutarnje oblikovanje i sazrijevanje svojih učenika. Ovom prigodom pozivam odgovorne društvene institucije da u jednakoj mjeri i na isti način štite prava učenika te prava i dostojanstvo učitelja, koji su sve više izloženi različitim pritiscima, u kojima je sve češće uključeno i nasilje.
Poštovane ravnateljice i ravnatelji, Božić dolazi svakomu, bez obzira u kakvom se stanju i poteškoći tko nalazio i kakvu radost i bijedu živio. On nam objavljuje čovjekoljublje nebeskoga Oca i poziva na zajedništvo u Božjoj ljubavi. Za svakoga od vas molim snagu Božjega Duha i da se otvorite novosti i radosti Božića.
Neka Isus, čijem se rođendanu radujemo i kojemu ususret idemo, blagoslovi vas osobno, vaš rad, vaše obitelji, i vaše učenike.
Svima vama još jednom zahvaljujem na dolasku te od srca želim radostan Božić i blagoslovljenu novu 2019. godinu”, zaključio je svoj govor kardinal Josip Bozanić.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
