“Tko pogleda film vidjet će da je uloga JNA u samoj bolnici kada je sve počelo iznad svih onih naših procjena koje smo imali. Pretpostavljali smo da je krivica bila podijeljena između četnika i JNA. Međutim tu se dokazuje da je JNA vodila glavnu ulogu”, rekao je za Narod.hr Nikola Kajkić scenarist i predsjednik Nacionalnog sindikata policije, u razgovoru o filmu u kojem se potanko opisuju javnosti nepoznati detalji zvjerskih zločina nad ratnim zarobljenicima, civilima, ranjenicima.
Ovih se dana diljem Hrvatske počeo prikazivati dugometražno animirano – dokumentarni film ‘Ovčara – neispričana priča’ redatelja Vladimira Andrića.
Film se temelji na istinitim tragičnim događajima koji su se odvijali s 20. na 21. studenoga 1991. godine kada je na poljoprivrednom dobru Ovčara i Grabovo ubijeno 276 osoba, svih generacija.
Trebale su tri i pol godine da film ugleda svjetlo dana, a korištena su svjedočanstva hrvatskih preživjelih svjedoka koji su sudjelovali u masakru, te su njih troje pristali i govoriti u filmu.
Od 300 zarobljenih civila i branitelja koji su izvedeni iz vukovarske bolnice na stražnji izlaz samo su neki na putu do Ovčare spašeni na molbu bolničkog osoblja.
Najmlađa žrtva imala je 15, najstarija 84 godine, a među žrtvama je bila i Ružica Markobaši koja je ubijena u sedmom mjesecu trudnoće.
Narod.hr: Kada se film počeo prikazivati u Hrvatskoj? Kakve su prve reakcije?
Nikola Kajkić: Prva projekcija filma bila je u Varaždinu 7. studenoga, nakon Varaždina sljedeća projekcija bila je 13. studenoga u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu, poslije je bio prikazan u Splitu, u utorak 15. studenoga u Bakru, 18. studenoga je u Vukovaru u Hrvatskom domu, na čiju je projekciju dolazak najavila predsjednica Grabar-Kitarović, možda premijer i neki članovi Vlade. U Međugorju i Ljubuškom smo 20. studenoga, 21. u Dubrovniku, 22. u Zadru, dalje u nizu, do Rijeke 29. studenoga.
Jako je veliki interes za prikazivanje filma, a publika koja ga je imala prilike dosad vidjeti reagira vrlo emotivno i pozitivno, hvale ga. Imali smo i kontakt s HRT-om.
Narod.hr: Tko je podržao film? Jeste li dobili potporu Ministarstva kulture?
Nikola Kajkić: Film je financiran isključivo sredstvima Nacionalnog sindikata policije, privatnim, vlastitim, nešto donacija dobili smo od Grada Vukovara, Zadarske županije, Croduxa, Ministarstva branitelja, te ovom prilikom svima na prilozima zahvaljujem.
Od Ministarstva kulture tražili smo potporu koje nas je uputilo na Hrvatski audiovizualni centar. Javili smo se u dva navrata. Prvi put za razvoj scenarija, pa za razvoj projekta. Odbijeni smo i u prvom i u drugom slučaju.
Iako su postojale naznake iz Ministarstva kulture da bi oni to podržali i da je taj film u interesu RH i svakako u interesu Ministarstva kulture, na žalost, do toga nikad nije došlo.
Čak se oko toga napravila i afera, jer smo prozvali one koji donose odluke o dodjeli sredstava da za ovakav film nema novaca, dok ima za “15 minuta – masakr u Dvoru”, “Oslobođenje Skoplja“, “Okupirano kino” o tome kako je propalo kino Zvezda u Beogradu i slične filmove, koji apsolutno nemaju veze ni s hrvatskom kulturom, niti s hrvatskom umjetnošću, niti s hrvatskom istinom, ni poviješću, a takvi filmovi financiraju se novcima hrvatskih poreznih obveznika.
Narod.hr: Kada ste podnijeli te zahjeve za potporu kod HAVC-a?
Nikola Kajkić: U 2015., a po zadnjoj prijavi odlučivalo se prije ljeta 2016.
Dobili smo 7000 kuna od Ministarstva hrvatskih branitelja, 10 tisuća kuna od Zadarske županije, 10 tisuća od Croduxa i 8 tisuća kuna od grada Vukovara, a film je koštao preko 200 tisuća kuna.
Narod.hr: Je li Vam ovo prvi film?
Nikola Kajkić: Da. Do sada sam napisao dvije knjige. Posebno se ponosim knjigom koju sam objavio zajedno sa Zlatkom Mehunom “Hrvatska policija u Vukovaru 1990. – 1998.”. Riječ je o monografiji na 228 stranica, tvrdoga uveza. Pišući tu monografiju potekla je ideja jer smo tijekom pripreme materijala, istraživanja i razgovaranja sa svjedocima s naše strane i svjedocima s druge strane koja je činila zločine došli do toliko podataka i informacija koje su ukazivale na ogromnu i veliku žrtvu na Ovčari. Išli smo u tom smjeru da nije dovoljno napisati knjigu o Ovčari, iako je knjiga Vilima Karlovića “Preživio sam Vukovar i Ovčaru” izuzetno dobra knjiga i tko ju nije pročitao, toplo ju preporučam, jer u detalje govori o tim danima, međutim film je ipak za sve uzraste, jasnije je, koncept je tako napravljen da se razumije cijeli tijek događaja od početka do samoga kraja. Kako je počelo i kako je završilo.
Narod.hr: Zaista ste vrlo dobro animacijom nadoknadili nedostatak video zapisa, dočarali atmosferu uz naraciju naših istaknutih glumaca poput Anje Šovagović-Despot, Gorana Grgića, Hrvoja Klobučara, Dražena Kuhna, Perice Martinovića. Tko je radio animaciju?
Nikola Kajkić: Mladi akademski slikar iz Vinkovaca Mato Granić, koji inače radi strip, radi za nekoliko stranih tvrtki. Izuzetno je kvalitetan i odgovoran u svom radu.
Na animaciju smo se odlučili jer je gledatelju trebalo na neki način dočarati te situacije kako se događalo. Po našim saznanjima pa i iskazima visokih dužnosnika i oficira JNA koji su danas u mirovini oni su dobili nalog krajem studenoga 1991. godine da se sav materijal od novinara izuzima, uništava.
Gdje god počinje s oznakom OV mora biti oduzeto, pohranjeno u njihove arhive. Budite sigurni da nikada više neće ugledati svjetlo dana niti jedna fotografija, niti jedan video zapis gdje se vidi autobus koji vozi zarobljenike, ranjenike, naše ljude na Ovčaru ili da ih se tamo muči, maltretira ili pogubljuje. Postojalo je nekoliko snimaka, ali nisu bili dostupni javno, njihovih televizija Novi Sad, Beograd i RTV Politika. Fotografirali su i snimali, ali u to vrijeme nije postojao ovakav sustav komunikacije putem interneta i Youtubea da se moglo plasirati, a u međuvremenu se te zapise oduzelo i uništilo. Na žalost nema više mogućnosti da se to ikada više dobije.
Narod.hr: Oznaka OV znači Ovčara?
Nikola Kajkić: Da. Inače i na obdukciji svi predmeti nosili su oznaku OV, kod identifikacije tijela, a i na Specijalnom sudu za ratne zločine predmet nosi oznaku OV.
Narod.hr: Kako ste došli na zamisao snimanja filma?
Nikola Kajkić: Tijekom rada na knjizi i razgovora s obiteljima čiji su najbliži tamo ubijeni ili se još traže osjetio sam potrebu da bih možda mogao pomoći. Cijeli sustav mi je bio spor. Otišao sam tamo i to vas povuče, ponese vas i iz dana u dan dođete do nekih spoznaja, a netko vas odbije, pa se ipak odluči progovoriti. Kad nešto novo otkrijete bude vam drago, posebno je to važno za obitelji žrtava. Ono što obitelji najviše zanima je gdje su poginuli, gdje se nalaze, jer mnogi još nisu pronađeni.
Došli smo do nekih indicija gdje bi se još mogla nalaziti ta nekakva grobna mjesta u koja su ih nakon smrti zakopavali.
Narod.hr: Opišite za naše čitatelje ukratko film, tko su svjedoci koji su u njemu govorili pred kamerama?
Nikola Kajkić: U filmu pričaju hrvatski branitelji i dr. Mirjana Semernić Rutko koja je inače po specijalizaciji ginekolog ali je tijekom obrane grada u Vukovaru bila i ginekolog i kirurg. Svaki je liječnik tih dana zapravo radio sve. Ona je svjedočila kad je major Veselin Šljivančanin ušao u bolnicu i kada je počelo odvajanje. Svjedočila je i Šljivančaninovom bahatom ponašanju, što je vrlo jasno i rječito opisala.
Tko pogleda film vidjet će da je uloga JNA u samoj bolnici kada je sve počelo iznad svih onih naših procjena koje smo imali. Pretpostavljali smo da je krivica bila podijeljena između četnika i JNA. Međutim tu se dokazuje da je JNA vodila glavnu ulogu. Četnici su bili samo sredstvo s kojim su oni na neki način dio zločina izvršili, iako je JNA sudjelovala i u egzekuciji.
Pored dr. Semernić Rutko u filmu sudjeluje Dragutin Berhofer – Beli koji je bio hrvatski branitelj i 1991. ranjen kao i većina hrvatskih branitelja. Završio je u vukovarskoj bolnici te njegov put k Ovčari počinje iz bolnice.
Vilim Karlović, Zagrepčanin, kao mlad čovjek i pripadnik Tigrova došao je pomoći obrani Vukovara, a u filmu o događajima svjedoči i Hajdar Dodaj, Albanac po nacionalnosti.
Namjerno smo birali svjedoke tako da obuhvatimo sve. Vukovarca, nekog tko je izvana došao pomoći, predstavnika medicinskog osoblja i htjeli smo nekoga tko je pretekao s druge strane, tj. bio je u JNA i došao braniti u Vukovar. Napominjem da je netko iz JNA mogao pobjeći i kući, ali Hajdar Dodaj otišao je braniti Vukovar.
Pet je momaka spašeno koji su pretekli iz JNA, a njega smo odabrali kao svjedoka jer je pripadnik albanske nacionalne manjine u Hrvatskoj i branio je Hrvatsku časno, pošteno i odgovorno. Bio je dvije i pol godine u srpskim logorima. Vrlo rječito opisuje svoj put od bolnice prema Ovčari i način kako je sasvim slučajno spašen. Posebno je u filmu bolna situacija kada mu se obraća policajac iz Vinkovaca, pokojni Ivica Horvat koji je u tom trenutku imao dvoje djece kući, i kada mu je pokazao slike svoje djece i rekao da on na žalost više neće vidjeti svoju djecu.
Što se tiče srpske strane imamo dobrovoljca postrojbe Petrova Gora. To je postrojba kojom je zapovijedao Stanko Vujanović i Miroljub Vujović. Petrova Gora predio je u Vukovaru gdje su bili najvećim dijelom naseljeni Srbi Kordunaši i oni su se organizirali početkom stvaranja hrvatske države, odmah su pružili otpor hrvatskoj državi, nisu je priznali, smatrali su hrvatsku državu neprijateljskom, da se na taj način razbija Jugoslavija, da oni u tome ne žele živjeti. Odmah su na početku oformili teritorijalnu obranu, JNA ih je naoružala, oni su držali straže na području Petrove Gore (Sajmište), a kasnije početkom ratnih operacija u Vukovaru, to je postalo jedno od najzloglasnijih dijelova grada Vukovara gdje je jako puno ljudi poginulo kako s naše strane, ali jako puno i s njihove strane. Čitajući njihove srpske ratne dnevnike, pročitao sam se da im je moral bio jako nizak, kod svakog napada izgubili su jako puno ljudi, bojali su se na takav način da su osuđeni na smrt. Iz tih vojnih dnevnika vidi se da kada su napadali bili su dosta oprezni i bojali su se. Sve to opisuje i moj prijatelj Damir Plavšić u knjizi o obrani Vukovara gdje se dijelovi njegovog teksta podudaraju s dijelovima teksta knjiga Gorana Ivankovića dobrovoljca TO Petrova Gora, koji je napisao knjigu Vukovarski dnevnik.
Zašto je Ministarstvo kulture odbilo otkup knjiga o obrani Vukovara?
Damir Plavšić branio je Sajmište, a Goran Ivanković napadao je na taj dio. Ivanković je napisao sa srpske strane knjigu, a Plavšić s naše strane. Oni se međusobno ne poznaju, ali ima u knjizi dijelova gdje se gotovo podudaraju u riječ, poklapa se datum i vrijeme.
Pored tog dobrovoljca iz Petrove Gore imamo dobrovoljca postrojbe “Leva Supoderica”. Riječ je o četničkoj formaciji koju je organizirao radikal Vojislav Šešelj. Ta jedinica dovela je najviše četnika iz Srbije. Požarevca, Beograda, Niša, Kragujevca i svih tih južnih četničkih srpskih predjela koji slove kao velikosrbi i ne skrivaju svoju pripadnost radikalnoj stranci i četničkom pokretu. Njima je zapovijedao Milan Lančužanin s kojim sam osobno tijekom pripreme filma razgovarao. On svakako ima određenu odgovornost po zapovjednoj liniji, međutim njega se baš ne spominje u izjavama svjedoka na samom stratištu. No, na samoj organizaciji, sprovođenju, mučenju, fizičkom zlostavljanju ga se spominje. Zasigurno je mogao utjecati da se puno ljudi spasi i da se spriječi ovakav egzodus. U svakom slučaju snosi veliku odgovornost.
Iz njegove jedinice imamo pripadnika čiji smo identitet zaštitili, zato što ima obitelj i postoji opravdana sumnja da bi se razotkrivanjem njegova identiteta moglo dogoditi kao i nekim ljudima tijekom suđenja na Specijalnom sudu za ratne zločine, npr. iznenada počine samoubojstvo skakanjem kroz prozor, vješanjem.
Dalje imamo svjedoka pukovnika JNA Lakića Đorovića, zamjenik vojnog tužitelja generalštaba u Beogradu i on je 1992. godine počeo sukladno nekakvim prijavama Aleksandra Vasiljevića istrage o zločinu na Ovčari. Tijekom tih istraživanja, kao vojni tužitelj, došao je do ozbiljnih dokaza koji ukazuju da je sve organizirano od visokih oficira JNA i da je taj zločin pomno smišljen, isplaniran i proveden, a da su u tome samo jednim malim dijelom u egzekuciji sudjelovale formacije koje sam prethodno naveo. Đorović je to predstavio generalštabu. Prvi su ga put upozorili, a drugi puta su mu rekli samo da je u mirovini, te mu zabranili pristup arhivu. Nakon toga se on sam počeo baviti istraživačkim radom. Iz dokumenata koje je prikupio nedvojbeno je da ovi zločinci koje smo mi spomenuli u filmu, oficiri JNA zasigurno moraju odgovarati za ovaj zločin. Ono što je bitno, on u svjedočenju na kraju filma odgovarajući na moj upit u Beogradu da nam pomogne pronaći još nestale žrtve, u tom trenutku kaže: “ne morate tražiti ovdje, odite tražiti u Hrvatsku, imate predstavnika Srba koji je pukovnik po činu, a koji je u to vrijeme sudjelovao i organizirao taj zločin. On će vam sve reć.”
Major Vukašinović koji je sudjelovao u transportu zarobljenika iz bolnice na Ovčaru u svjedočanstvu govori da je prvo bila odluka da ih se vozi prema Borovo Commercu, a onda iznenada nakon sjednice njihove vlade odluka je promijenjena i odlučeno je da ih se vozi na Ovčaru.
Narod.hr: Na koji ste način došli do svjedoka na drugoj, zločinačkoj strani, kako su uopće htjeli pristati na razgovor?
Nikola Kajkić: Ima njih koji imaju potrebu o tome nešto reći. Do drugih smo došli upornošću.
Narod.hr: Na koje ste prepreke naišli?
Nikola Kajkić: Bilo je raznih prepreka, od svakakvih prijetnji do otpora u institucijama. Vlada RH ima gotovo posljednju priliku učiniti nešto s Državnim odvjetništvom jer očito je da su oni napravili najveći propust. Dobivao sam također poruke da bi bilo bolje time se ne baviti i neka to radi Specijalni sud za ratne zločine.
Narod.hr: Vi ste s Koordinacijom braniteljskih udruga podnijeli kaznenu prijavu protiv još 57 osoba. Kako je moguće da oni do danas još nisu procesuirani?
Nikola Kajkić: Mislim da oni nisu znali identitet zločinaca i popis zlodjela koje su počinili. Mi smo te podatke utvrdili kroz istraživanje za film na kojemu radim tri i pol godine, a iz DORH-a su na neki način poručivali da je to njihova ingerencija i da se ja ne bih u to trebao miješati.
Narod.hr: Što ćete poduzeti ako DORH tu prijavu pohrani duboko u ladicu?
Nikola Kajkić: To će na žalost onda biti – ni prva ni zadnja prijava koju je spremio. Sabor je tijelo koje nadzire njihov rad. Iskreno vjerujem da u Saboru ima časnih i poštenih ljudi koji iskreno vole svoju domovinu i neće dopustiti da se ovo dogodi.
Vjerujem da će se u Hrvatskoj nešto početi mijenjati i da će u DORH doći ljudi koji će taj posao raditi odgovorno profesionalno.
Narod.hr: Jesu li Vam se možda javili novi svjedoci nakon što se film počeo prikazivati?
Nikola Kajkić: Da, javljaju se i otkrivaju nove činjenice, otkrivaju i druga imena sudionika zločina.
