U povodu objave da je u srijedu 2. siječnja preminuo velikan hrvatskoga glumišta Ivo Gregurević, Glas Koncila objavio je intervju koji je pokojni glumac dao Tomislavu Šovagoviću u prosincu 2015. godine.
> Oproštaj kolega od Ive Gregurevića: ‘Za nas ćeš živjeti dok mi živimo’
Velikan hrvatskoga glumišta Ivo Gregurević desetljećima je prepoznatljiv, zaštitni znak hrvatskoga filma, jamac autentičnosti.
“Svaki glumac ima nešto osobno sa svojom ulogom. Karakteran sam glumac i svakoj ulozi dajem nešto posebno. Uvijek gledam, zamišljam nekog čovjeka koji vjerojatno i postoji, ali ga nikad nisam vidio. Kod kuće, u tramvaju, automobilu, birtiji, razmišljam o ulozi i dolazim do pojedinačnih zaključaka. Kad se sve posloži, onda igram ulogu.”, izjavio je pokojni glumac za Glas Koncila.
U sve uloge unio se s istim žarom i istaknuo: “Odigrao sam toliko uloga da mi je dosadno spominjati one koje su me obilježile. Publika doista katkada pamti pojedinca po nekoj ulozi. Dakako da kreativnija publika pamti i ime glumca, a oni drugi zovu me Čaruga, Marko, Josip…”
Unatoč proslavljenim ulogama, ostao je skroman te o popularnosti izjavio: “Meni je dovoljno odigrati ulogu, neovisno o tome kako se zovem. Neka napišu ‘Bezimeni’. Važno je da sam odglumio i neka me publika pamti po tome, to mi je drago. Glede egzistencije, ne žalim se, jer sam skroman čovjek.”
Njegovu karijeru obilježile su poznate uloge, no ne može istaknuti najdražu, izjavio je tada. “Odigrao sam više od 220 uloga, na televiziji, u dramama, serijama, filmovima. A teško je odabrati među 220 »djece« ono najbolje, to ni ne radim.”
“S redateljem koji je korektan na snimanju, koji prepričava scenarij i traži od mene da napravim ono što sam i sam mislio, imam odličnu suradnju. U drugoj varijanti, kada vidim da redatelj nije baš idealan za taj film ili seriju, igram ulogu kao da je sve u redu, on po svom, ja po svom.”, izjavio je o mogućnostima glumačke improvizacije.
Rodom iz Donje Mahale pokraj Orašja, pokojni glumac je uvijek isticao da je to njegov dom, a Dani hrvatskoga filma u Orašju napomenuo je jesu vraćanje duga zavičaju i danima djetinjstva.
“Svakoga čovjeka trebao bi vući kraj iz kojega potječe, selo ili grad u kojem je rođen. Ne volim ljude koji zaborave svoje mjesto. Imao sam krasno djetinjstvo, lijepo mi je bilo, tako da se u ulogama sjećam tih dana. Naravno, bez obzira na to što sam star čovjek, uvijek se osjećam kao dijete, čak i danas kada dođem.”
Protekloga ljeta na Pulskom filmskom festivalu primio je i Nagradu »Fabijan Šovagović« za doprinos hrvatskomu filmu, a o svom uzoru, imao je samo riječi hvale.
“Uživao sam najviše u Fabijanu kao glumcu. Jasno, i kao čovjeka sam ga volio. Ali kao glumac je radio neke čudne stvari, koje meni često nisu bile jasne, kako ih radi, zbog čega ih radi. On je znao, primjerice, u predstavi zaboraviti tekst, pitati šaptača: »Gdje sam ono stao?« i publici se obratiti: »E, znam gdje sam stao!« Na taj je način radio predstavu i uvijek dobio pljesak. Smijao se i on i publika. Nisam gledao nijednu njegovu lošu predstavu ili film. Riječ je o genijalnom glumcu, koji se može mjeriti sa svim svjetskim glumcima.”