Site icon narod.hr

Junaci Domovinskog rata (Goran Kliškić) – ‘zlatna generacija’ hrvatske mladosti obranila i spasila Hrvatsku

goran kliškić

Foto: Snimka zaslona

Najveća ljubav je dati život za bližnjega, rekao je Isus Krist. Baš to je učinio Goran Kliškić, mladi specijalac i diverzant 4. brigade: prvi puta u Zadru 1991. kada je spašavajući suborca bio teško ranjen i drugi puta u ožujku1992. kod Stona kada je poginuo spašavajući prijatelja i suborca Ivana Vucu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Na kraju su Goran i Ivica izdahnuli i položili svoj mladi život za slobodu domovine i obranu hrvatskog naroda od srbijanskog neofašizma.

Goran Kliškić je bio dragovoljac Domovinskog rata i prvi zapovjednik specijalne jedinice diverzantskog voda za posebne namjene u 4. gardijskoj brigadi. Kruševo, Zadar, Karin, Biograd, pa Južno bojište i fatalni most na Bistrini kod Stona, bio je njegov ratni put, piše 24sata.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Goran spasio život suborca u Zadru i bio teško ranjen

U listopadu 1991. godine, u obrani Zadra bio je teško ranjen spašavajući suborca. Četnici su granatirali njihov položaj na Bilom Brigu, a Kliškić je po zvuku osjetio da će granata pasti blizu. Bacio se na svog suborca Ivicu Boškovića i spasio ga od sigurne smrti. Granata je pala u njegovoj neposrednoj blizini i teško ga ozlijedila.Operiran je u Zadru, a trebalo je čak tri litre krvi da bi ga liječnici uspjeli održati na životu. Liječenje je nastavio u splitskoj bolnici, ali ne zadugo. Sa ranama koje su još krvarile i brojnim gelerima u leđima, svojevoljno je napustio bolnicu i vratio se na ratište, unatoč tome što je imao prijedlog da ode u logistiku brigade.

Predvodio je svoje diverzante sve do fatalnog 24. ožujka 1992. godine kada je stradao opet spašavajući svog suborca.

Najveća ljubav – Goran poginuo spašavajući ranjenog prijatelja i suborca

Usred noći neprijatelj je granatirao njihov položaj kod mosta na Bistrini, a Goran je zapovjedio odlazak u bunker. Dok su ulazili, granata je pogodila njihovog suborca Ivicu Vucu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Izjurio je iz bunkera, došao po ranjenog prijatelja i krenuo s njim u rukama natrag prema bunkeru.

Pala je još jedna granata i obojicu ih usmrtila, i Gorana i Ivicu.

Umro je nakon 20 minuta, kao i Vuco…

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Bio je to težak udarac za njegove suborce, ali i još veći motiv za obranu domovine. Kako su u brojnim prigodama isticali, Goran Kliškić bio je za primjer svima, kao zapovjednik, prijatelj i nadasve čovjek.

Na mjestu pogibije na Bistrini njegov otac je nakon 25 godina rada uspio podići spomen-obilježje, a gotova je i monografija o Goranu. Ovaj kratki spomen na još jednog od velikana i heroja Domovinskog rata završio bi citatom Goranovog oca Ratomira Kliškića:

„Važno je da pričamo o Domovinskom ratu, da se istina ne zaboravi, jer ta istina mora i može živit samo na taj način. Ja bi rado priča svojim unucima o herojstvu njihova oca i njegovih suboraca, ali Goran nije bija oženjen. Ovim putem apeliram da naše heroje, branitelje, ne smimo isključit iz društva. Njihova smrt ne smi umrit, ona mora trajat, ona mora živit u nama, veli. Oni su to zaslužili, oni su nas zadužili. Zato pričajte dici, pričajte unucima o njima, ili, pivajte, nek se ori, o hrabrim junacima naše hrvatske grude!“

‘Zlatna generacija’ hrvatske mladosti obranila i spasila Hrvatsku

Njegov otac, proslavljeni je hrvatski bariton Ratomir Kliškić. Nakon sinovljeve pogibije život je posvetio uspomeni na svog Gorana.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Goran je bio uspješan sportaš, vicešampion u taekwondo, izrazito snažan, visok 1,90 cm, aktivan član župe Gospe od Zdravlja. Goranov otac za Gorana i njegove suborce kaže:

„To vam je bila jedna zlatna generacija, to su sve bili momci od dva metra, sportaši, domoljubi, koji su ostavili svoju obitelj, svoje fakultete, svoje mladenačke ljubavi i velike sportske karijere, a među njima je i Goran.“

Zbog njega je i nastavio pjevačku karijeru, a svaki svoj nastup počinje riječima “Idemo moj Gorane”:

“Kažu da vrijeme liječi rane, da je lakše. Meni ne liječi. Meni nije lakše. Goran je sa mnom 24 sata dnevno”, počeo je svoju priču o svom Goranu njegov otac Ratomir: “Kao dijete trenirao je plivanje, vaterpolo, a kasnije i taekwondo. Bio je mladić za primjer, uvijek spreman pomoći, nije pio, pušio… U rat se uključio srcem, kupio je svoje oružje i prijavio se među prvima. Znao bi mi reći: Dat ću i život da više ne slušamo ono “bre”‘.

Goran je išao na odsluženje redovnog vojnog roka u JNA sa velikim znanjem borilačkih vještina i u tom pravcu se usavršio u vrsnog diverzanta.

Kad je počeo Domovinski rat, on je bio već spreman vojnik, specijalac-diverzant, i general Ivo Jelić imao je u njega imao ogromno povjerenje i Goran je postao prvi zapovjednik specijalaca za posebne namjene u 4. brigadi. 

I krenuo je, od Kruševa, preko Zadra, Karina, Biograda, Čepikuća, sve do nesretnog položaja kod Stona…

“Ti pjevaj, a ja ću tjerati četnike”

“Bilo je ključni izdržati taj prvi udar. Kad bi došao kući s terena, a to bilo maksimalno dan, dva, ne bi puno pričao. Vidio je što rade četnici, i rekao bi mi; Nemaj brige, živoga me neće uhvatiti! Ali bi i rekao da su kukavice, da bježe od borbe prsa o prsa.Znao bi doći s terena onako blatnjav u teatar i čekati me dok silazim s pozornice, to su scene koje su stalno sa mnom. Govorio bi: ‘Ti pjevaj, ja ću tjerati četnike.’

Kad je spasio suborca u Zadru bio je izrešetan gelerima. Jedva su ga spasili, a još ranjen napustio je bolnicu. Govorio sam mu, ajmo Gorane izvaditi te gelere, ajmo i u Zagreb ako treba, a on bi rekao: Izvadit ćemo ih kad prođe rat… Pričao sam puno puta s njegovim suborcima, bio je uvijek prvi u akciji, uvijek sve za suborca, prijatelja. Takav je bio i kao dijete, mladić, a onda i u ratu”, prisjetio se sina otac Ratomir.

“Najteže je roditelju sahraniti dijete, ali u toj nesreći imam sreću što mu bar mogu otići na Lovrinac zapaliti svijeću. Puno je onih koji to ne mogu, koji ne znaju gdje su njihovi najmiliji i koji žive s pitanjima kako su poginuli. Po tom pitanju ništa se ne radi. Goran bi da je živ teško trpio neke stvari u današnjoj Hrvatskoj. A živio je i dao je život za nju, i ja osjećam koliko se žrtvovao, koliko je želio slobodnu domovinu-  ispričao nam je Ratomir Kliškić, koji je svom sinu napravio spomenik na mjestu pogibije u Bistrinama kod Stona, a izdao je i monografiju u čast uspomeni na svog sina, istinskog heroja Domovinskog rata.

*U spomen Goranu Kliškiću i zlatnoj generaciji hrvatske mladosti koja je obranila i spasila Hrvatsku

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE
Exit mobile version