Samo nekoliko dana prije operacije Oluja direktor CIA-e poslao je izvješće predsjedniku SAD-a Bilu Clintonu koje je sastavio posebno ustrojeni tim za Balkan, nazvan ‘Balkan Task Force’, u koji su uključene sve američke obavještajne službe. Izvješće je imalo naslov: ‘Hrvatska: Veliki ratni sukob vjerojatno će početi najesen’. U izvješću je stajalo ‘u Zagrebu raste povjerenje i samopouzdanje u oružane snage, uvjerenje je među liderima da će vojna sila biti potrebna za reintegraciju okupiranih područja, s obzirom na situaciju oko Bihaća, Hrvatska će pokušati iskoristiti priliku i osloboditi na jesen velike dijelove sektora Sjever i Jug koji su sada pod kontrolom UN-a, piše Joško Buljan za Hrvatski tjednik.
Zagreb bi radije pričekao do jeseni za tu veliku operaciju, ali teške borbe u Bosni oko Bihaća, na posavskome koridoru i same provokacije iz ‘Krajine’ mogle bi pomaknuti hrvatsku ofenzivu na sredinu ljeta.
Hrvatski vojni planovi uključuju zauzimanje Knina kao glavnog grada ‘Krajine’, odbacivanje srpskoga topništva od najvećih hrvatskih gradova, uklanjanje raketnih prijetnji Zagrebu. Hrvatska vojska će imati značajan uspjeh u postizanju ovih ciljeve, ali ona ne može u potpunosti poraziti krajinske Srbe, pogotovo ako im bosanski Srbi i Vojska Jugoslavije pruže značajnu podršku’, smatraju američke obavještajne službe.
‘Obavještajni podatci ukazuju da će Vojska Jugoslavije poslati veću logističku podršku, specijalne vojne i policijske snage kao i postrojbe ‘dragovoljaca’ kao pomoć Srbima u ‘Krajini’. Pretpostavljamo da će Vojska Jugoslavije napasti Hrvatsku u sektoru ‘Istok’ i na poluotoku Prevlaci. Hrvatska neće napasti ‘Krajinu’ u sektoru ‘Istok UN-a’ za sada, u nadi da će to zadržati Beograd izvan sukoba.“
Vojska Jugoslavije obavila je djelomičnu mobilizaciju i podatci pokazuju da u sektor ‘Istok’ oni mogu poslati oko 22 000 vojnika i 700 tenkova. ‘Međunarodni pritisak na Hrvatsku da se suzdrži od korištenja vojne sile za reintegraciju okupiranih područja ‘Krajine’ vjerojatno ne će uspjeti pa smatramo da će pritisci i nepovoljne međunarodne reakcije utjecati samo na odabir vremena napada i taktike koju će koristiti hrvatske snage u napadu. Možemo očekivati sigurno da će srpske snage uzimati za taoce pripadnike međunarodnih snaga kojih u tome području ima oko četrnaest tisuća (14000).
Tuđman je više puta javno upozorio da Zagreb ne može čekati unedogled da se okupirana područja mirno vrate Hrvatskoj. Otkazao je povjerenje UNCRO-u bez konzultacija s nama ili s bilo kojom državom u Europi. Samo nas je obavijestio o toj odluci! Može se očekivati da UNCRO ne će ispuniti svoj mandat do 30. studenoga, stoga pretpostavljamo da će Tuđman tvrditi da je ‘mu je vojna operacija ostala kao jedina opcija’, piše u američkome izvješću.
‘U više navrata hrvatski dužnosnici na najvišoj diplomatskoj razini rekli su nam da će Hrvatska biti prisiljena poduzeti vojnu akciju protiv Srba iz ‘Krajine’ ako ‘Kontaktna Skupina’ postigne dogovor na štetu hrvatskih interesa, skidanjem sankcija za priznavanje BiH s Miloševićem, izbjegavajući priznavanje Hrvatske i vraćanje okupiranih teritorija, ako UN zaštićena zona Bihać bude pred padom i ako krajinski Srbi i bosanski Srbi budu poduzimali konkretne korake k ispunjavanju svojih planova za stvaranje ‘jedinstvene srpske države’. Očekujemo da će Zagreb gotovo sigurno u slučaju ofenzive nekoliko sati prije obavijestiti svoje ključne zapadne saveznike SAD i Njemačku. U prošlosti, Hrvatska je uvijek najmanje jedan sat prije početka operacija obavještavala snage UN-a da bi se izbjegle žrtve među pripadnicima međunarodnih snaga. Postrojbe Hrvatske vojske mogu se vrlo brzo mobilizirati, ograničavajući tako našu sposobnost predviđanja točnoga vremena napada! Dugotrajne borbe u Hrvatskoj vjerojatno će dovesti do velikoga srpskoga angažmana, ali brza i odlučujuća hrvatska pobjeda mogla bi dovesti Beograd pred svršen čin.’
A kako je to zapravo bilo? Za razliku od američkih službi, hrvatske obavještajne službe superiorno su vladale cijelim prostorom, dok su Amerikanci nagađali, naši su obavještajci osigurali predsjedniku Tuđmanu strateške informacije o tajnome sastanku srpskih generala u Bosanskome Petrovcu i o njihovim planovima za operaciju Vaganj-95 koja treba početi 5.8. 1995 u šest (6) sati ujutro! Radi se o planiranoj velikoj ofanzivi kojom bi se vratili krajevi izgubljeni nakon hrvatskih operacija u Bosni od oslobađanja Kupresa 1994. do osvajanja Grahova i Glamoča u ljeto 1995. Nakon tog sastanka glavni zapovjednik te operacije srpski general Ratko Mladić održao je u Kninu tiskovnu konferenciju na kojoj je bahato najavio srpski protuudar na livanjskome pravcu duž Dinare i sveopći napad na hrvatske snage.
Ovom operacijom (SLIKA IZNAD) srpske snage planirale su izvršiti istodobni napad iz pravca Banje Luke u pravcu Kupresa i Livna, te iz pravca Podrinja i Istočne Hercegovine prema dolini Neretve i Metkoviću 5. kolovoza 1995. u šest sati. Istodobno, s hrvatskim Srbima i specijalnim jedinicama MUP-a Srbije izvršio bi se napad na zaštićenu UN-zonu, područje Bihaća pod kontrolom Armije BiH, čije je zauzimanje krajem 1994. bilo spriječeno akcijama Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane „Zima ’94.” (29. studeni – 24. prosinac 1994.).
Da su Srbi 5. 8. 1995. uspjeli pokrenuti tu operaciju, kako su planirali, samim uspjehom takve operacije strateška situacija drastično bi se promijenila u korist Srba. Na sreću, hrvatska Oluja krenula je 25 sati prije operacije Vaganj-95 i tako onemogućila realizaciju projekta Ujedinjene Republike Srpske i Velike Srbije.
Gledajući sa srpske strane, ratovanje za strateške ciljeve srpske politike približavalo se kulminaciji u mjesecu srpnju 1995. a vrhunac je trebao uslijediti krajem srpnja odnosno početkom kolovoza 1995. godine zauzimanjem područja zapadne Bosne i grada Bihaća. General Mladić bahato je govorio: ‘…planiranje operacije nije potrebno, moja zamisao je da se front stabilizuje, da se na više mesta razvuku ustaške snage, nanese udarac na najosetljivijim mestima, tako da zauvek ‘ustašetine’ nateramo da razmisle kada će se odlučiti za rat sa Srbima. Naše jedinice Drinskog, Istočnobosanskog i Hercegovačkog korpusa ‘VRS’ će odmah krenuti u napad dolinom rijeke Neretve ka Metkoviću i moru…’. Naš zadatak je osloboditi Bosansko Grahovo i Glamoč i izbiti na liniju iz 1992. godine, grmio je Mladić.
Zahvaljujući predsjedniku Tuđmanu, Hrvatska ne će čekati ishod srpskih operacija u BiH i ‘pravdu međunarodne zajednice’. Ne smijemo nikada zaboraviti da je tih dana međunarodna zajednica dala zeleno svjetlo da se pod pokroviteljstvom UN-a Srbi obračunaju s muslimanskim enklavama u istočnoj Bosni. Dogovorom srpskoga generala Mladića i francuskoga generala Janviera, Srbi su nametnuli logističku blokadu prema svim ‘zaštićenim zonama UN-a’ od Srebrenice preko Sarajeva do Bihaća. Kada su se Srbi uvjerili da su stanovništvo i Armija Bosne i Hercegovine u ‘zaštićenim zonama’ dovoljno oslabljeni krenuli su u napad. Epilog generalskog sporazuma Janviera i Mladića bio je najveći pokolj u Europi od Drugoga svjetskog rata. Od 11. srpnja do 22. srpnja 1995. godine izvršen je genocid u istočnoj BiH nad Bošnjacima u Srebrenici. Ubijeno je preko 8000 ljudi, od maloljetnika do staraca.
Obavještajna služba Hrvatske vojske predviđala je da će srpskim snagama zbog napada na istoku Bosne i Hercegovine za pokretanje operacije Vaganj-95 i pregrupiranje snaga biti potrebno oko 10 dana. Istodobno, u želji da spriječi hrvatski napad, UN je nastojao rasporediti ‘snage za brzo djelovanje’ iz Bosne u Hrvatsku (specijalna britanska i francuska motorizirana vojna formacija iskrcana u luci Ploče nekoliko mjeseci ranije i upućena prema Livanjskom polju gdje ih je zaustavio HVO), de facto na prorijeđene srpske položaje zbog angažmana srpskih postrojbi oko Bihaća želeći time stvoriti situaciju da HV zapravo mora napasti NATO ako želi bilo što poduzeti.
Višnja Starešina: Je li vrijeme za Oluju protiv institucionalne okupacije?
Za usporedbu: ista ta formacija nije se pomakla ni centimetar za vrijeme pokolja u Srebrenici! U ‘Oluji’ su te snage doživjele potpuno poniženje: predsjednik Tuđman nije ih želio pustiti u Hrvatsku jer su u BiH oni bili pozvani pod 7. poglavljem Povelje UN-a, dok su snage UN-a u Hrvatskoj pod poglavljem 6, što, konkretno, znači da su u BiH bili obojeni maskirno, dok u Hrvatskoj moraju biti obojani bijelo. Zamislite poniženje: ključnu operaciju, baš onu koju su trebali spriječiti, nisu uspjeli spriječiti jer su se u to vrijeme bojali u bijelo! Takvu vrstu državništva, na žalost, danas više ne možemo očekivati od hrvatskih političara – odlučnost i svrsishodnost djelovanja (naravno, u korist vlastite države) temeljene na međunarodnom pravu.
Bio je to idealan trenutak za napad Hrvatske vojske. Na temelju svojih vojnih planova i točnih obavještajnih podataka Tuđman je pokrenuo ‘Oluju’ 4. kolovoza u 5 sati ujutro, dakle samo 25 sati prije srpske operacije ‘Vaganj‐95’. Taj je element sigurno doprinio slamanju volje svih srpskih vojska da nastave borbu – pogotovo ako znamo da su sve ključne operacije HV počinjale dan ili čak sat-dva prije nego što su Srbi planirali početi svoje ofanzive. Odlučujuća hrvatska pobjeda bila je moguća samo dosljednom primjenom načela koja su od posebne važnosti za provedbu operacije, a ta načela novoga hrvatskog vojnog nauka bila su obavještajno djelovanje, smjelost, iznenađenje, koncentracija, brzina i zamah te nadzor svih faza operacije uz sigurnost, manevar vatrom i udarom, zavaravanje neprijatelja o stvarnim namjerama i vještim korištenjem terena za stvaranje prednosti nad neprijateljem. I tada kao i danas, ima mnogo onih koji nisu vjerovali u našu pobjedu, današnja politička elita ili nije željela sudjelovati ili je bila anemična ili je, iza leđa vlastitoj državi, tvrdila da predsjednik Tuđman ima ‘nerealne procjene’ događaja koji će uslijediti nakon otkaza UNPROFOR-a. Kako danas znamo, te ‘nerealne procjene’, u kojima su veliku ulogu imali detaljni i točni obavještajni podaci kasnije rasformiranih hrvatskih tajnih službi, omogućili su predsjedniku Tuđmanu da ih pretvori u realnost i pobjedi u ratu, zaključuje Joško Buljan za Hrvatski tjednik.
Tekst se nastavlja ispod oglasa