U današnje vrijeme kada se na političkom i akademskom nivou vode rasprave o stvarnom karakteru komunističkog sustava vrlo je važno istaknuti ulogu kardinala Alojzija Stepinca kao najvažnije osobe koja je javno u Jugoslaviji stala – sučelice zločinačkom komunizmu.
Alojzije Stepinac je već prije Drugog svjetskog rata jasno vidio pogubnost ove zločinačke ideologije za čovječanstvo, njegovu brutalnost i patološku psihologiju. Osobito je uočio namjeru komunizma da uništi Crkvu, ne samu u Hrvatskoj, već u čitavom svijetu.
Kao što je u biti nacizma bila rasna mržnja, tako je u biti komunizma bila ideološka mržnja, a glavni ideološki neprijatelj kojeg je trebalo uništiti bila je Crkva. Za cijenu se nije pitalo, čak ako je potrebno i likvidirati milijune njenih pripadnika. A sve je počelo u Rusiji, nastavilo u Španjolskoj, pa Hrvatskoj….
- S narodom u vihoru ratnih stradanja
Nadbiskup je vrlo budno pratio uspostavu prijateljstva između Beograda i Berlina (velikosrpske vlasti Kraljevine Jugoslavije i nacističke Njemačke), te između Moskve i Berlina (nacističke i komunističke diktature). Znao je da su sve te političke spletke samo izlika za još žešći napad na Katoličku crkvu i kršćansku uljudbu. Kad se nakon njemačkog bombardiranja Beograda 6. travnja 1941. počela raspadati Kraljevina Jugoslavija, već 10. travnja 1941. uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska. Nastala je uz potporu Mussolinija i Hitlera, koji zapravo nisu željeli slobodnu hrvatsku državu, već im cilj bijaše kontrolirati područje na kojem su Hrvati imali svoju samostalnu državu od godine 879.(23)
Uspostava samostalne države u hrvatskom narodu je izazvalo oduševljenje. Nadbiskup Stepinac se nakon velikosrpske diktature u Kraljevini Jugoslaviji ponadao da će sinovi hrvatskog naroda uspostavljenu državu voditi u istini i pravdi. No, utjecaj Talijana i Nijemaca bio je presnažan za tek uspostavljenu državu, a poglavar države Ante Pavelić želio je s ustašama, svojim vjernim sljedbenicima, na brzinu riješiti pitanja sudbonosna za nacionalni opstanak i vjernički značaj hrvatskog naroda. Pritom je upao u zamku neljudskih postupaka kakvi obilježiše neslavnu povijest država i naroda koji su se natjecali u uspostavi svjetske nadmoći. Kako te činjenice premašuju temu zadanu naslovom, želim istaknuti samo to, da su mnogi zločini ustaša počinjeni zbog nasilja Srba koji su bili protiv hrvatske države i komunista, koji su stvarali novu veliku »južnoslavensku zajednicu naroda«, odnosno sovjetski satelit na Balkanu.
Stoga su nakon kapitulacije jugoslavenske vojske 18. travnja 1941. u gerilski rat krenuli kraljevski oficiri okupljeni oko pukovnika Draže Mihajlovića, kojeg je vlada u egzilu u Londonu uskoro imenovala glavnim komandantom jugoslavenskog pokreta otpora, a potom i ministrom rata. Oko njega se okupila uglavnom srpska nacionalna gerila pod imenom četnici, a kad je Hitler 22. lipnja 1941. napao Sovjetski Savez, komunisti predvođeni Titom osjetili su priliku za borbu s ciljem osvajanja vlasti koju prozvaše »borbom za narodno oslobođenje«, kamufliranu u sloganu »oslobađanja zemlje od fašističkog jarma«.(24) Svojim gerilskim postrojbama u početku su provodili čistke uglavnom u katoličkim sredinama u Bosni i Hercegovini, a u etničkom čišćenju Hrvata i u Hrvatskoj pripomogli su im četnici. U tim su okolnostima, izvana pod okupacijom Talijana i Nijemaca, a iznutra ratnim djelovanjem velikosrpske opcije, komunističke težnje za osvajanjem vlasti i nastojanjem NDH za očuvanje države, počinjeni mnogi zločini.
Osuđujući svaku nepravdu i zločin, žalim što do danas nisu razjašnjene sve okolnosti, činjenice i posljedice tih zločina. Dok su nakon rata pobjednici, komunisti i četnici s njima zajedno, sudili Hrvatima, dotle su komunistički i četnički zločini prekriveni šutnjom zemlje i povijesne istine. A ta šutnja polazi od činjenice da su i četnička i komunistička orijentacija u ratu bile protuhrvatske. Četnici su se borili za Veliku Srbiju, komunisti za komunističku Jugoslaviju u najtješnjoj povezanosti sa SSSR-om. Dapače, njihova je platforma od prvoga dana ulaska u rat bila antihrvatska i profašistička. Potvrđuje to činjenica da su Talijani nakon kapitulacije 8. rujna 1943. svoje naoružanje prepustili Titovim partizanima, i njihova prethodna suradnja u ratu obeskrepljuje svako govorenje o komunistima kao »antifašističkim borcima«. Jer, nepobitno je da se ustanici-četnici i ustanici-komunisti praktički u mnogim akcijama i borbama nisu razlikovali: »borili su se protiv Hrvata i surađivali s fašistima«.(25) A ta se simbioza nastavila i nakon 8. svibnja 1945., kad komunisti osvojiše vlast, a četnici na vojnoj odori zločinačku kokardu zamijeniše crvenom zvijezdom i nastaviše s progonom hrvatskoga naroda i Katoličke crkve.
S obzirom na religiju, komunisti su u početku svojih javnih nastupa inzistirali na govorenju kako je ona »samo sredstvo da se mase bolje podjarme i eksploatiraju«, te da se »napada crkvena organizacija i njezini pljačkaški rukovodioci«.(26)
2.1. Primjer kršćanske ljubavi – »Karitas«
U postupku za proglašenje svetim nadbiskupa Stepinca, prikupljeni su i sačuvani brojni dokumenti koji svjedoče o njegovim poticajima na karitativnu djelatnost u kojoj je i osobno sudjelovao. Dok je odvažno korio nemilosrdno postupanje vlasti, istodobno je pisao pisma župnicima i vjernicima Zagrebačke nadbiskupije, u kojima je molio pomoć za siromašne, izbjeglu djecu i stradalnike rata. O tome nas izvješćuju i brojne molbe pojedinih biskupa i ustanova s raznih područja Nezavisne Države Hrvatske za pomoć te izvješća o prikupljenoj hrani i potom podijeljenoj u Zagrebu i po raznim mjestima u državi. Sačuvane su i potvrde biskupa o primljenoj pomoći i njihove zahvale i pisma razmijenjena s Ministarstvom gospodarstva te Glavnim ravnateljstvom za prehranu, te izvješća iz pojedinih župa o prikupljenoj hrani i sredstvima za siromahe, gladne i izbjeglice.(27)
Hrabrim nastupom nadbiskup je uspio spasiti ugledne hrvatske umjetnike, kipara Ivana Meštrovića,(28) slikara Jozu Kljakovića,(29) brojne Srbe,(30) Židove,(31) Slovence,(32) Poljake(33) i druge stradalnike – bez obzira na vjersku, nacionalnu ili socijalnu pripadnost.(34) Tako se kod vlasti NDH i njemačkih vojnih vlasti zauzeo za učiteljicu Keser iz Krapine i osam njenih suradnika i suradnica te drugih 150 osoba (u veljači 1945.).(35) Dana 30. ožujka 1945. zauzeo se kod generala Adolfa Sabljaka za pomilovanje petorice na smrt osuđenih Srba.(36) Molbu za njihovo pomilovanje uputio je i Poglavniku 2. travnja 1945.(37) Intervencija je uspjela.(38)
Ovdje želim osobito istaknuti da su njegovim zauzimanjem spašeni brojni simpatizeri i članovi Komunističke partije, kao npr. dr. Grgo Gamulin,(39) inž. Andro Mohorovičić,(40) braća Kavurić,(41) Branka Nemet (»zaručnica Židova Goldsteina«),(42) Zvonimir Borovečki,(43) Vladimir Ubl,(44) dr. Alois Tavčar,(45) Antun Petrović,(46) Ivan Pandžić(47) i mnogi drugi.(48)
On je kršćanski značaj iskazao i u zbrinjavanju ratne siročadi, osobito djece iz logora u Jasenovcu, koju je putem »Karitasa« omogućio smjestiti po obiteljima, katoličkim ustanovama ili u četiri doma u Jastrebarskom. Nadbiskup Stepinac je svakodnevno primao pisma iz Dalmacije, Primorja i drugih pasivnih krajeva o tamošnjim teškim prehrambenim prilikama, a osobito o teškom stanju ljudi na otocima. Narod se obraćao »dobrom Natpastiru i tražio žurnu pomoć«.(49)
Suživljujući se s tragedijama i bijedom koje su kao posljedice rata u neimaštinu zavile gotovo sve pučanstvo, uputio je u rujnu 1942. svećenicima okružnicu s vapajem sljedećeg sadržaja: »Mnoga su naša sela od bezdušnika popaljena, mnogo je onih, koji su morali ostaviti svoje kuće i kućišta pa se skloniti, da spase goli život. Mnogo ima udovica sa siročadi, mnogo djece bez roditelja. Gladne nahraniti, beskućnike na stan primiti, gole zaodjenuti, bilo je i jest jedno od prvih, najvećih i Bogu najugodnijih djela milosrđa.«(50)
O pomoći koju je pružao ugroženim ljudima on sâm je posvjedočio ovim riječima: »Ja kažem ovo, kad se prilike srede i smire, kad se budu mogli publicirati svi dokumenti, kad se budu mogli isti u miru raditi i izraditi, kad svi faktori mogu slobodno da kažu svoju riječ, bez ikakvog straha, potpuno slobodno u svjetlu čiste istine, sa političkog i moralnog stanovišta, ne će se naći ni jedan čovjek koji bi upro prst na zagrebačkog nadbiskupa«.(51)
2.2. Odvažan u zastupanju ljudskih prava
Nadbiskup Stepinac bijaše neustrašiv u obrani ljudskih prava. Osobito je bio hrabar u osudi rasnih zakona koji su se primjenjivali u Kraljevini Jugoslaviji i NDH. Ti su zakoni, po odredbi nacističke ideologije, stavljali izvan zakona građane pripadnike židovskog naroda.
U propovijedi koju je održao u zagrebačkoj katedrali 14. ožujka 1943. javno je osudio nacističku ideologiju,(52) baš kao i na završetku pokorničke procesije u Zagrebu, 31. listopada 1943. Evo njegovih riječi: »Katolička crkva ne pozna rasa, koje gospoduju i rasa koje robuju. Katolička crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj, koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. (…). Katolička crkva ne može priznati, da koja rasa ili narod, zato što je brojčano jači i bolje oboružan, smije počinjati nasilja nad brojčano slabijim i manjim narodom«.(53)
Predočujući nadbiskupovu hrabrost u zastupanju ljudskih prava, izravno u osudi rasnih progona, njemački vojni predstavnik u Zagrebu, Edmond Glaise von Horstenau, ustvrdio je: »Kad bi jedan biskup u Njemačkoj tako govorio, s propovjedaonice živ ne bi sišao«.(54)
2.3. Pravedan u zastupanju slobode hrvatskog naroda
Predviđajući strahotne događaje kad komunisti nakon rata dođu na vlast, nadbiskup je upozoravao na zle posljedice osvete te ideološku mržnju prema religiji, osobito prema Katoličkoj crkvi. Naime, hrvatski narod je želio imati svoju državu. Nadbiskup Stepinac je na temelju međunarodnoga prava zastupao pravo hrvatskoga naroda na vlastitu državu. Jugoslavenski i hrvatski komunisti bili su protiv nacionalnih država i težili su stvaranju jugoslavenske države u najtješnjoj vezi sa Sovjetskim Savezom i njegovim vođom Josifom Visaoronovičem Staljinom.
U srpnju 1944. godine nadbiskup je apostrofirao partizanski pokret koji se pod komunističkim vodstvom borio protiv hrvatske države, a za Jugoslaviju, ovim riječima: »Smatra li možda ratujuća stranka, dok ovakvim strahotama pogađa našu zemlju, zločinom što hrvatski narod svom snagom svojega bića teži za slobodom i brani danas svoju državnu samostalnost uz nečuvene žrtve? Onda bi zločinci bili i svi drugi narodi, koji nose u srcu isto tako nepokolebljivu težnju za slobodom i samostalnošću. Da se Hrvati neće nikada odreći svoga prava, u to neka nitko ne sumnja«.(55)
Ove nadbiskupove riječi moraju se uzeti u cjelini njegova stava prema državi, narodu i političkim strankama. On jest za hrvatsku državu, ali ne državu određenu ideologijom ili vezivanjem uz političke grupacije. Za njega je narod nositelj državnog suvereniteta. Zato on nije zastupao i branio NDH, nego pravo hrvatskog naroda na slobodu i samostalnost kakvu želi svaki slobodan čovjek i narodna zajednica. Imao je proročku viziju u prokazivanju Titovih prikrivenih namjera, koji je izjavama pred Saveznicima i propagandom među stanovništvom tvrdio kako »nametanje komunističkog režima u Jugoslaviji ne pripada našim namjerama«,(56) a u praksi je ostao dosljedan svojem planu da će »u razvoju socijalizma ostati neumoljivi, dosljedni, onako kako smo to naučili od Lenjina i Staljina«.(57)
Navješćujući mir i zastupajući prava hrvatskog naroda na samobitnost, posluživši se riječima pape Pija XII., u propovijedi održanoj prigodom svršetka uskrsnih predavanja sveučilišnoj mladeži, u bazilici Srca Isusova u Zagrebu, 18. ožujka 1945., dakle, prije dolaska komunista na vlast, nadbiskup reče: »Temeljni zahtjev pravednog i časnog mira jest osiguranje prava na život i nezavisnost svih naroda, velikih i malih, jakih i slabih. Volja za životom jednoga ne smije biti smrtna osuda drugoga naroda. I kad se ova jednakost prava razara ili vrijeđa ili ugrožava, pravni poredak zahtijeva da se opet uspostavi, a mjeru joj i opseg nema određivati mač ili samovolja, nego norme prava i uzajamne jednakosti«.(58)
Komunistički radio Beograd je nadbiskupa Stepinca zbog ovih riječi po drugi put proglasio »ratnim zločincem«.(59) Možda i zbog pritiska iz Beograda, hrvatski su komunisti bili sluge protunarodnih interesa, zanemarili su i hrvatsku državnost i njenu samostalnost. Značajno je, premda se drugi danas nezasluženo hvale, da je u to teško poslijeratno doba jedini zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac branio pravo hrvatskog naroda na njegovu samostojnost. Činio je to kao hrvatski domoljub, što je etička i kršćanska dužnost, a činio je i iz uvjerenja da je »ljubav k svome narodu utemeljena u naravnom zakonu« te da su »ljubav k narodu svome i ljubav prema vjeri dvije rođene sestrice, koje imaju istog Oca – Boga«.(60)
Kardinal Alojzije Stepinac – sam sučelice protiv zločinačkog komunizma (1)
Literatura:
(23) Blagoslov koji je papa Ivan VIII. 21. svibnja 879. u bazilici sv. Petra u Rimu zazvao na zakonitog hrvatskog vladara Branimira i njegovu neovisnu državu Hrvatsku u političkom smislu značio je priznanje vladara i suverenitet države kojom upravlja.
(24) Bio je to nastavak prokušanih komunističkih metoda iz rata u Španjolskoj, gdje su oni »vodili prvu veliku bitku protiv fašizma«, usp. Naši Španci. Zbornik fotografija i dokumenata o učešću jugoslavenskih dobrovoljaca u Španskom ratu 1936-1939, Ljubljana, 1961. Nadbiskup Stepinac poznavao je spregu komunista i četnika još prije početka Drugoga svjetskog rata, jer su i jedni i drugi ubijali po hrvatskom teritoriju. Kad je ubijen svećenik Janko Vedrina, župnik u Bučici, nadbiskup je 11. kolovoza 1935. zabilježio da je to »umorstvo djelo četnika ili komunista, jer su i jedni i drugi prošle nedjelje bili ogorčeni zbog manifestacije u Glini i Bučici. Četnici su vikali u Glini, a komunisti su protiv mene izdali letke«, DNAS, sv. I., 215. O zajedničkom djelovanju četnika i komunista vidi SIMIĆ, str. 205.
(25) Usp. Josip PAVIČIĆ, »Otvoreno pismo Slavku Goldsteinu. Zatiratelji Boričevca nisu mogli biti na pravoj strani«, u prilogu Obzor (Večernji list, 6. kolovoza 2011.), str. 23.
(26) Usp. SIMIĆ, 177.
(27) Usp. Nadbiskupski i Kaptolski arhiv u Zagrebu, Karitas, Spisi 1942./43.; usp. BAS. Knj. 1, str. 172–323.
(28) Usp. BAS. Knj. 1, str. 174.; usp. Knj. 3, dok. br. 684., str. 579-580.
(29) Usp. Isto.
(30) Usp. BAS. Knj. 1, str. 255-267.
(31) Usp. BAS. Knj. 1, str. 268-297.
(32) Usp. BAS. Knj. 1, str. 298-313.
(33) Usp. BAS. Knj. 1, str. 313-323.
(34) Usp. BAS. Knj. 1, str. 220-227.
(35) Usp. BAS. Knj. 3, dok. br. 480, str. 95–96.; dok. br. 481, str. 96–97.
(36) Usp. BAS. Knj. 3, dok. br. 488, str. 113–114.
(37) Usp. BAS. Knj. 3, dok. br. 489, str. 114–115.
(38) Usp. BAS. Knj. 3, dok. br. 495, str. 122.
(39) Usp. BAS. Knj. 1, 222.; Knj. 3, dok. br. 495, str. 56, 385.
(40) Usp. BAS. Knj. 3, dok. br. 476, str. 91–93.
(41) Usp. BAS. Knj. 1, str. 222.; Knj. 3, dok. br. 433., str. 45-46.
(42) Usp. BAS. Knj. 1, str. 221.; Knj. 3, dok. br. 413, str. 20.; dok. br. 431, str. 43-44.; dok. br. 453, str. 66.; dok. br. 456, str. 72-73.; dok. br. 610, str. 385.
(43) Usp. BAS. Knj. 3, dok. br. 476, str. 91–93.
(44) Usp. BAS. Knj. 3, dok. br. 478, str. 94.
(45) Usp. BAS. Knj. 3, dok. br. 482, str. 97–98.; dok. br. 483, str. 99.
(46) Usp. BAS. Knj. 3, dok. br. 491, str. 117.; dok. br. 492, str. 118.
(47) Usp. BAS. Knj. 3, dok. br. 493, str. 118–121.
(48) Usp. BAS. Knj. 3, dok. br. 476, str. 91-93.; isto, dok. br. 478, str. 94.; dok. br. 480, str. 95.; dok. br. 482, str. 97-98.; dok. br. 483, str. 99.; dok. br. 491, str. 117.; dok. br. 492, str. 118.; dok. br. 493, str. 118-121.
(49) Karitas Nadbiskupije zagrebačke, Izvješće 1942., str. 8-9.; usp. BAS. Knj. 1, str. 177.
(50) Okružnica o suradnji Caritasa Zagrebačke nadbiskupije s Ministarstvom Udružbe »Pomoć« u sakupljanju po župama hrane odjeće, obuće i raspodjeli najpotrebnijima, br. 138/Pr./bez datuma, Katolički list, 93. (1942.), br. 36., str. 421-422.
(51) Izjava nadbiskupa Stepinca tijekom drugoga dana suđenja, 1.X.1946., u Copia publica trans. proc. s. virt. et mart. S. D. Aloisii Stepinac, S. R. E. Cardinalis, Roma, 1993., sv. I.－CXIV. Zbirka dokumenata prikupljenih i obraenih u postupku proglaÜenja bla×enim kardinala Alojzija Stepinca (dalje: CP), sv. LXX., str. 2153.
(52) KARDINAL STEPINAC, nadbiskup zagrebački, Propovijedi, govori, poruke (1941.–1946.) (dalje: PROPOVIJEDI II.), Zagreb, 1996., str. 146-149.
(53) PROPOVIJEDI II., str. 176-180. Doista su zlonamjerne tvrdnje pojedinih pisaca koji zbog političkih konstrukcija izvrću činjenice i u zlonamjernom svjetlu prikazuju djelovanje nadbiskupa Stepinca tijekom Drugoga svjetskog rata, usp. Viktor NOVAK, Magnum crimen, Zagreb, 1948.; Ivan GABELICA, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, Zagreb, 2007.; M. A. RIVELLI, L’arcivescovo del genocidio, Milano, 1998. U tom vidu upitna je i lekcija Jure Krišta koji govoreći o nadbiskupu Stepincu, bez ijednog dokaza, ustvrdi: »U kriznim vremenima (…) crkveno bi vodstvo s više odlučnosti, čak drastičnosti, trebalo reagirati na pojave među vjernicima, osobito svećenicima, koje nisu u skladu s osnovnim moralnim stajalištima koje Crkva inače navješćuje«. Vidi: Jure KRIŠTO, »Katolička crkva i Nezavisna država Hrvatska«, u NDH Povijesni kontekst stvaranja i funkcioniranja, njezin slom i stradanja hrvatskoga naroda u poslijeratnim pogubljenjima u Titovoj Jugoslaviji, Zbornik radova sa znanstvenoga skupa održanoga u Posušju 13. svibnja 2009., Posušje, Široki Brijeg 2009., str.91.
(54) Juraj BATELJA, Živjeti iz vjere…, str. 242.
(55) M. KNEŽEVIĆ, »Crkva i država u govorima kardinala Alojzija Stepinca«, u: Vjesnik đakovačke i srijemske biskupije, 45 (1992.), str. 10-11.,119.
(56) SIMIĆ, str. 191.
(57) Isto, str. 245. O ubijanju civila, terorističkim akcijama komunista i uništavanju društvene imovine vidi u: Hrvatski državni arhiv u Zagrebu (dalje: HDA): CK KPH, KP-9/183; KP-11/245; KP-11/271; KP 13/358; KP-15/535; KP-19/882; KP-27/1646.; KP-166/44; KP-169/345; KP-172/634; KP 172/649.
(58) PROPOVIJEDI II., str. 260.
(59) Usp. Propovijed prigodom svršetka uskrsnih konferencija sveučilištaraca i sveučilištarki, PROPOVIJEDI II., str. 259.
(60) »Propovijed prigodom 30. obljetnice pjevačkog društva ‘Zvonimir’ (Gradišćanski Hrvati)«, u katedrali 26.XI.1936., u: ALOJZIJE STEPINAC, nadbiskup zagrebački, Propovijedi, govori, poruke (1934.–1940.), (dalje: PROPOVIJEDI I.), Zagreb, 2000., str. 144–145.
Tekst se nastavlja ispod oglasa