Kardinal Alojzije Stepinac – sam sučelice protiv zločinačkog komunizma (1)

U današnje vrijeme kada se na političkom i akademskom nivou vode rasprave o stvarnom karakteru komunističkog sustava vrlo je važno istaknuti ulogu kardinala Alojzija Stepinca kao najvažnije osobe koja je javno u Jugoslaviji stala – sučelice zločinačkom komunizmu.

Alojzije Stepinac je već prije Drugog svjetskog rata jasno vidio pogubnost ove zločinačke ideologije za čovječanstvo, njegovu brutalnost i patološku psihologiju. Osobito je uočio namjeru komunizma da uništi Crkvu, ne samu u Hrvatskoj, već u čitavom svijetu.

Kao što je u biti nacizma bila rasna mržnja, tako je u biti komunizma bila ideološka mržnja, a glavni ideološki neprijatelj kojeg je trebalo uništiti bila je Crkva. Za cijenu se nije pitalo, čak ako je potrebno i likvidirati milijune njenih pripadnika. A sve je počelo u Rusiji, nastavilo u Španjolskoj, pa Hrvatskoj….

1. U zbilji života

Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački i kardinal, rođen je 8. svibnja 1898. godine u Brezariću (Krašić). Bogoslovni nauk završio je u Rimu, gdje je zaređen za svećenika 26. listopada 1930. Papa Pio XI. imenovao ga je 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom. Nakon smrti nadbiskupa dr. Antuna Bauera, postao je rezidencijalnim nadbiskupom zagrebačkim 7. prosinca 1937. i na toj službi ostao do mučeničke smrti, u Krašiću, 10. veljače 1960. godine.

Zato što nije dopustio da Crkva postane ropkinjom komunističke ideologije, te da se odcjepljenjem od Rima stvori tzv. »Hrvatska nacionalna crkva«, montiran mu je politički proces na kojem je 11. listopada 1946. osuđen na 16 godina robije. Za njegovu hrabrost i svjedočko trpljenje Papa Pio XII.(1) uvrstio ga je 12. siječnja 1953. u Zbor kardinala. Hrvatski sabor je 14. veljače 1992. osudio politički sudski postupak i presudu protiv zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca.

1.1. Pred naletom komunističke ideologije

Značajno je ustvrditi da je Alojzije Stepinac u odabiru životnoga poziva imao jasnu spoznaju o pogubnosti komunističke ideologije za čovječanstvo. Dok su sljedbenici Lenjina i Marxa stvarali »raj na zemlji« usavršavajući putove revolucije i novoga poretka među ljudima, sazdanog na lažima i nasilju, Alojzije se nadahnjivao miroljubivom literaturom.(2) Stoga ne čudi da je na vijesti o strahotama koje je provodio komunistički pokret počeo ozbiljno razmišljati o razlogu i smislu čovjekova života.

Naime, novi se poredak dokazivao brutalnošću, a to je bilo protivno njegovom nazoru i njegovoj psihi. Bio je istinski suočen sa stvarnošću u kojoj čovjekov život nije imao cijenu. Stvarao se protučovječji sustav, koji nije poznavao opraštanje ni milosrđe. Novine Izvestija od 23. kolovoza 1918. zabilježile su kako »u građanskom ratu nema sudova za neprijatelja. To je borba na smrt. Ako ne ubiješ, bit ćeš ubijen. Dakle, ubij, ako ne želiš biti ubijen!«(3)

Povjesničar Nicolas Werth je dobro uočio cilj boljševičke revolucije: obračun s Crkvom pod krinkom uništavanja »buržoazije«. Naime, Lenjin je već 1918. govorio: »Električna struja zamijenit će Boga. Pustite seljaka da se moli električnoj struji, i on će osjetiti njezinu moć autoriteta više nego onu nebesku.«(4)

U svom protureligioznom opredjeljenju, prožetom silnom mržnjom, Lenjin je u pismu upućenom 19. ožujka 1922. članovima Političkog biroa iznio strategiju Komunističke partije u osvajanju vlasti i obračunu s Bogom: »Mi imamo devedeset i devet posto izgleda da neprijatelju zadamo smrtni udarac u glavu s totalnim uspjehom i da zajamčimo svoje, za nas bitne pozicije za nadolazeća desetljeća. Sa svim tim izgladnjelim ljudima koji se hrane ljudskim mesom, s cestama posutima stotinama, tisućama leševa, upravo sada i samo sada, mi možemo (te dosljedno tome i moramo) konfiscirati imovinu Crkve s divljom, nemilosrdnom energičnošću.«(5)

Taj naciljani »udarac u glavu« Kristovih vjernika prouzročio je bezbrojne žrtve. Tajna policijska izvješća govore da je samo u Sovjetskom Savezu ubijen »2.691 svećenik, 1.962 monaha i 3.447 monahinja«.(6)

U Kraljevinu Jugoslaviju taj su revolucionarni naboj, uspostavljen na materijalističkoj i bezbožnoj ideologiji, donosili prvi učenici komunizma, koje Ivan Supek, koji također bijaše jedan od njih, prozva »ptičicama koje su prispjele iz Sovjetskog Saveza«, čijom djelatnošću se »na brzinu željela u Hrvatskoj iskorijeniti radićevska i katolička tradicija«. (7)

Suočen, dakle, s činjenicama koje ne vode do boljega čovjeka, već do načina kako ga uništiti, Alojzije je donio odluku: »I posljednju kap krvi ako ustreba žrtvovati za pobjedu kršćanske misli u hrvatskom narodu, koji je već počeo izdisati pod uplivom materijalizma.«(8)

1.2. Proročka prosudba progona katolika u Španjolskoj i Europi

Alojzije je posvećen za biskupa 24. lipnja 1934. godine. Premda je bio najmlađi biskup Katoličke crkve, u susretima s vjernicima iskazivao je hrabrost primjerenu već iskusnom biskupu. Od prvog nastupa bijaše očito da želi služiti Crkvi i Božjem narodu u svemu što je za njegov moralni, kulturni i vjerski procvat. U pothvatima koje je smatrao pravednima, u djelatnostima koje su imale za cilj širiti slavu i čast Božju, te duhovni boljitak Crkve, nije ga mogla zapriječiti nikakva prijetnja ni ljudski interesi. U svemu se njegovu djelovanju vidjelo da vjeruje u konačnu Božju pobjedu, koju je najavio biskupskim geslom: In Te, Domine, speravi – U Tebe se, Gospodine, uzdam! (Ps 31,1).

Pred velikosrpskom politikom Kraljevine Jugoslavije, koja se više brinula za unitarizam i slabljenje hrvatskog i katoličkog prosperiteta u državi, nadbiskup Stepinac nije imao dvojbi. Dana 3. srpnja 1934. otvoreno je upozorio kralja Aleksandra da se u cijelosti poštuju katolička prava, dapače upozorio ga je »da se ne izaziva Hrvate na kojekakve nedolične načine pače i zabranom samoga imena hrvatskoga«.(9) Upozorio je kralja i na »komunističku agitaciju i razmah«, a već početkom 1935. intervenirao je kod kneza Pavla »zbog teškog stanja našeg naroda na mađarskoj granici zbog komunističke propagande i zbog tučenja jednog bogoslova u vojsci u Nišu«.(10)

Ne ulazeći podrobnije u infiltraciju komunističkih agitatora u zemlju i njihova djelovanja protiv Crkve i njezinih pastira, osobito pogrdnim protusvećeničkim karikaturama u novinama i plakatima, napominjem da je velikosrpska vlast to mirno promatrala i podnosila. Stoga je nadbiskup u svom dnevniku 25. ožujka 1935. zapisao: »Kako se vidi iz dana u dan sve slobodnije se napada Crkva i njezini predstavnici i državna vlast mirno šuti i pušta dok cenzura pazi kao zmaj ne bi li se igdje tko ogriješio o ‘državu’ spomenuvši ime Hrvat ili slično.«(11)

Kad su zaredali zločini Crvene internacionale u Španjolskoj, pokušajem da Europu učine »komunističkim rajem«, te na vijesti o teškim zločinima komunista prispjelih sa svih strana u Španjolsku, nadbiskup je vjernicima i javnosti uputio Okružnicu o progonima katolika u Španjolskoj.(12)

Bio je duboko svjestan da su građanski rat u Španjolskoj izazvali oni koji su »na svojim zastavama napisali bezboštvo; koji su si postavili za cilj uništenje Katoličke crkve, osnova kršćanstva, svih moralnih i vjerskih vrednota. Na čelo tih pokreta stupili su komunisti, koji su smatrali, da je došao čas da dignu revoluciju u katoličkoj zemlji Španjolskoj, pa da onda iz te komunističke tvrđave mogu svoju bezbožnu misao prenijeti i na afrički kontinent, da tamo unište cvatući kulturni rad Katoličke crkve u misijama.«(13)

U daljnjem dijelu ove okružnice nadbiskup iznosi strahotne posljedice rata u Španjolskoj te obrazlaže i svoj stav o komunizmu, jer da će »španjolski primjer morati sve narode odvratiti od komunističkoga bezboštva i od svih onih struja, koje možda u dobroj vjeri drže, da se dade provesti suradnja za socijalnu obnovu čovječanstva ne na osnovu nauke Katoličke crkve, nego na osnovu nauke materijalističkog marksizma.«(14)

Osim toga, okrutnost komunista u Španjolskoj duboko je vrijeđala dušu svakog istinoljubivog čovjeka, i samoga nadbiskupa Stepinca. On je, uspoređujući pogansko doba rimskih careva obnovljeno u gorem obliku u Španjolskoj, ustvrdio: »Kao što je nekoć Neron smolom obljepljivao kršćanska tjelesa te ih palio kao baklje, tako danas španjolski anarhisti i komunisti puni bezbožnoga bijesa i nasilja javno spaljuju tjelesa katoličkih biskupa, svećenika, redovnika i vjernika građanskoga i seljačkoga staleža. Oni bez ikakve krivnje poubijaše na stotine svećenika i redovnica. Izgubivši svaki naravni stid, obeščašćuju kršćanske djevice, koje obeščašćene mrtve bacaju kroz prozore iz njihovih domova. Svete i požrtvovne redovnice, kojima je sav životni rad i djelovanje u službi odgoja djece i dvorbe bolesnika, bezobzirno ubijaju. Što više, i mrtve vade iz grobnica, da ih obeščaste.«(15)

Nakon što je španjolski Episkopat poslao svim katoličkim biskupima svijeta kolektivno pismo u kojem im je prikazao pravu istinu o događajima u Španjolskoj, nadbiskup Stepinac je zajedno s drugim biskupima o zločinima komunista, crvene Komunističke internacionale u Španjolskoj, razmatrao na zasjedanju Biskupskih konferencija održanih u Zagrebu od 22. do 28. listopada 1937. Biskupi su izrazili svoju sućut i solidarnost. Istodobno su izrazili suosjećanje s katolicima i Crkvom progonjenom u Njemačkoj, te istaknuli kako »uporedo s odbacivanjem Kristove nauke rastu u svijetu nasilja, nepravde i zla svake vrsti. Ta zla nisu kadra odstraniti niti krvave revolucije niti nove poganske religije, niti ikoja ljudska znanost, nego jedino potpuni povratak Kristovu Evanđelju«.(16)

Važna je ova spoznaja o solidarnosti hrvatskog episkopata, predvođenog nadbiskupom Stepincem s katolicima, sa žrtvama komunističkog terora u Španjolskoj, jer je tamo velik broj jugoslavenskih komunista »dobrovoljno« uspostavljao krvavi poredak. Među njima su bili i Ivo Krajačić Stevo(17) i Josip Broz, koji je baš zbog okrutnosti u građanskome ratu u Španjolskoj, potpuno odan Komunističkoj internacionali, osobito se dokazujući u ubijanju časnih sestara i svećenika, te zbog svoje krutosti, tvrdokornosti i upornosti, prozvan »Tito«, prema nazivu za metal titanij,(18) »tvrd poput čelika«.

Prosvjedujući protiv svih nepravda i uvreda, koje je bezboštvo nanosilo Kristu Gospodinu, nadbiskup Stepinac je početkom godine 1938. poželio da »katolički narodi sviju kontinenata treba kao jedan čovjek da podignu svoj veto protiv progonstava i svetogrđa bezbožnika«.(19) Sve mu je dalo naslutiti da je u Europi i u svijetu političko stanje vrlo mutno »i da Crkva Božja ima da podnese vrlo teške događaje u blizoj budućnosti«.(20) Bile su to proročanske riječi.

Literatura:

1. Miroslav AKMADŽA, »Staleško društvo svećenika Hrvatske u službi komunističkog režima«, u: Tkalčić, br. 7, Zagreb, 2003.
2. Anto BAKOVIĆ, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007.
3. Juraj BATELJA, Živjeti iz vjere. Duhovni lik i pastirska skrb kardinala Alojzija Stepinca, Zagreb, 1990.,
4. Juraj BATELJA, Euharistijska evangelizacija nadbiskupa Alojzija Stepinca, Zagreb, 2006.
5. Dian BATON, Mladi Stepinac. Pisma zaručnici, Zagreb, 2010.
6. Petar BEZINA, Progoni biskupa, svećenika i redovnika splitske metropolije i zadarske nadbiskupije 1941.-1992., Split, 2000.
7. Augustin FRANIĆ, Svećenici mučenici svjedoci komunističkog progona, Dubrovnik, 1996.
8. Josip FRANULIĆ, Skrajnje pogubna zabluda, Makarska, 1994.
9. Ivan GABELICA, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, Zagreb, 2007.
10. IVAN PAVAO II., Tertio millennio adveniente.
11. Josip JURČEVIĆ, Bleiburg. Jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima, Zagreb, 2005.
12. Josip JURČEVIĆ, »Završne ratne operacije 1945.godine, povlačenje, predaja i izručenje hrvatske vojske i civila Titovim partizanima«, u: Zbornik radova sa znanstvenoga skupa održanoga u Posušju 13. svibnja 2009., Posušje, Široki Brijeg 2009.
13. Jure KRIŠTO, »Katolička crkva i Nezavisna država Hrvatska«, u: Zbornik radova sa znanstvenoga skupa održanoga u Posušju 13. svibnja 2009., Posušje, Široki Brijeg 2009.
14. Karl MARX i Friedrich ENGELS, Manifest komunističke partije, Zagreb, 1973.
15. Lucijan KORDIĆ, Mučeništvo Crkve u Hrvatskoj, Chicago, 1988.
16. Stjepan KOŽUL, Martirologij Crkve zagrebačke, Zagreb, 1998.
17. Stjepan KOŽUL, Deset godina nakon Martirologija Crkve zagrebačke (1998.-2008.), Zagreb, 2008.
18. Mijo LIKOVIĆ, »Moje viđenje Riječkog slučaja, Svjedočanstva o zatvaranju riječkog sjemeništa«, u: Zvona, mjesečnik za kršćansku kulturu, br. 6, Rijeka, 1998.
19. Milan MARUŠIĆ, Žrtve komunističkih zlodjela u Zagrebu, svibanj 1945., Zagreb, 2001.
20. Pero SIMIĆ, Tito. Fenomen stoljeća. Prva politička biografija, Zagreb, 2009.
21. »Neka moja sjećanja iz borbe s komunizmom«, BAS. Knj. 3, dok. br. 688., 613
22. »Propovijed nadbiskupa Stepinca na otvorenju Euharistijskog kongresa u Čazmi«, 20. srpnja 1939., u: Juraj BATELJA, Euharistijska evangelizacija nadbiskupa Alojzija Stepinca, Zagreb, 2006., str. 398.; usp. Propovijed nadbiskupa Stepinca na Teoforičkoj procesiji u Čazmi, 21. srpnja 1939., isto, str. 408. Dušan Lajovic svjedoči da su kao sredstvo za ostvarenje svojih ciljeva komunisti najčešće koristili »laž i umor«, laž i smrt. Kardelj je to predočio riječima: »najprej diskvalifikacija in nato likvidacija«, usp. Dušan S. LAJOVIC, Med svobodo in rdečo zvezdo, Ljubljana, 2003., str. 55.