Talijanski katolički portal La Nuova Bussola Quotidiana objavio je 3. veljače 2019. razgovor glavnoga urednika Riccarda Casciolija sa stožernikom Gerhardom Müllerom, predstojnikom Zbora za učenje vjere u doba pape Benedikta XVI. i pape Franje (2012.-2017.) uoči skupa predsjednika svih biskupskih konferencija o zaštiti maloljetnika u Crkvi pod naslovom „Papini pravi neprijatelji jesu dvorjani“, a prijevod razgovora donosi portal Vjera i djela.
- „Govoriti o klerikalizmu ili optuživati celibat za spolno zlostavljanje, lažan je put koji skreće s pravoga uzroka problema.
- „Ne može se izbjeći činjenica da više od 80 % slučajeva spolnoga zlostavljanja čine homoseksualni čini.“
- „Instrumentalizacija sramote zlostavljanja za legitimiranje homoseksualnosti jest zločin.“
- „Gay-lobi u Crkvi uništava nauk, ali i osobe za koje kaže da im želi pomoći.“
- „Urota protiv Pape? Apsurd, katolici su uvijek uz Papu, čak i ako smatraju prijepornim neka njegova djelovanja.“
- „Najteži problem u Crkvi jest doktrinarni relativizam.“
- „Kad se održavaju ‘nekatoličke’ Mise, vjernici imaju pravo prosvjedovati.“
- „Lutherov jubilej koristi se za protestanizaciju, a stoljetnica susreta sv. Franje sa sultanom za islamizaciju Katoličke Crkve.“
- „Postoji horizontalizacija kršćanstva, ono se reducira kako bi zadovoljilo današnje ljude, a zapravo se time ljude vara.“
„Govoriti o zlostavljanju maloljetnika od strane svećenika, ignorirajući činjenicu da su u više od 80% slučajeva to homoseksualni čini znači da se pitanje ne želi riješiti.“ „Najteži problem Crkve danas jest sklonost kompromisu sa svijetom, odricanje od naviještanja istine u svoj njezinoj cijelosti.“ Kardinal Gerhard Müller govori smireno, uvijek tražeći prave riječi na talijanskom, ali njegove su prosudbe jasne i glasne. Usprkos svojemu impozantnomu liku ima vrlo dobre manire; i unatoč tomu što ima više nego temeljitu teološku naobrazbu (uređuje, između ostaloga, sabrana djela kardinala Josepha Ratzingera – Benedikta XVI.) sposoban je biti vrlo jasan. Dočekuje me vrlo srdačno u svojem stanu nekoliko koraka od Bazilike sv. Petra, koji je zadržao čak i nakon što ga je papa Franjo otpustio, kad mu na pomalo grub način u srpnju 2017. nije obnovio službu predstojnika Kongregacije za nauk vjere. Ali i od tada njegovi su istupi pred rastućom zbrkom u Crkvi uvijek imali pečat „čuvara pravovjerja“, svojevrsna predstojnika „u sjeni“ bivšega Svetoga oficija.
Kardinale Mülleru, u Vatikanu će se za dvadesetak dana održati susret na vrhu o spolnom zlostavljanju koje pomračuje sliku Crkve, ali koje istodobno iznutra izaziva brojne napetosti…
Vjerujem da se prije svega ovu temu mora shvatiti u njezinoj stvarnoj dimenziji. Iako je to ozbiljan skandal, nepravedno je uopćavati, jer se zlostavljanje još uvijek odnosi na vrlo ograničen dio svećenika. Zahvaljujem svim biskupima, svećenicima, đakonima i drugim suradnicima Katoličke Crkve na načinu na koji se posvećuju poslanju koje im je povjerio Isus i žive prema mjerilima naše kršćanske duhovnosti. Točno je da je javno mnijenje svjesno toga dobroga rada i žrtava koje naši dobri pastiri čine za tolike ljude koji traže istinu svojega života, koji traže istinu o Bogu u Isusu Kristu. Na drugom mjestu moramo priznati da je to pojava koja je već dosegnula vrhunac u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća, također kao učinak seksualne revolucije; od tada je mnogo toga učinjeno i danas su se slučajevi uvelike smanjili. Nadalje, postavlja se pitanje zašto je javno mnijenje potaknuto da govori samo o tom, a ne o svim zlostavljanjima i zločinima nad djecom i adolescentima koji postoje u svijetu: ne samo seksualnim, koji su u većem dijelu izvan Crkve, nego i o drugim zločinima kao što je pobačaj, kao i o opasnosti da se mnogima uskraćuje živjeti sa svojim otcem, majkom, braćom. I tako dalje.
Istina. Ali Crkva se treba suočiti s uznemirujućim fenomenom i, kao što pokazuje slučaj bivšega kardinala McCarricka, još uvijek je teško prosuditi čak i prošlost.
Jasno, za Crkvu je strašno što su uključeni svećenici, ljudi koji, namjesto da provode uzoran život, zlorabe svoje poslanje. Predstavnici Isusa Krista, dobroga pastira, koji se ponašaju poput vukova: to je izopačenje njihova poziva.
No, koji su uzroci zlostavljanja djece?
Svakako da oni koji zlostavljaju ne priznaju dostojanstvo maloljetnika, koji je čovjek i, kao i svi ljudi, jednak u dostojanstvu. Ali postoji i neobuzdana seksualnost. Čovjek je pozvan služiti se svojom spolnošću u smislu koji je naumio Stvoritelj, kako je opisano na početku Knjige Postanka.
Golema većina spolnih zlostavljanja koja su počinili klerici zapravo su homoseksualni čini.
Činjenica je da više od 80% maloljetnih žrtava zlostavljanja čine muškarci i adolescenti. Moramo uzeti u obzir tu zbilju, to su statističke brojke koje ne možemo zanijekati. Oni koji ne žele vidjeti tu stvarnost optužuju one koji zbore istinu da imaju nešto protiv homoseksualaca općenito. No, homoseksualci općenito ne postoje, to je izum, o kojem govore očito kako bi zataškali vlastite interese. Vratimo se na Postanak: postoji ženska i muška spolnost, ništa drugo. Muškarac je stvoren za ženu i žena je stvorena za muškarca, kako kaže sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima (11. poglavlje). U stvaranju ne postoji zamisao homoseksualnosti, to je pronalazak koji nema nikakva temelja u ljudskoj naravi. Istospolne sklonosti nisu ontološka nego psihološka činjenica. Neki ljudi, naprotiv, žele homoseksualnost učiniti ontološkom datošću.
U Zakoniku kanonskoga prava iz 1983. nestao je kanon koji je prethodno za klerike odgovorne za sodomitske postupke, propisivao uklanjanje iz službe, lišavanje bilo kakvih povlastica i, u najozbiljnijim slučajevima, svođenje na laički stalež. To čak i danas otežava intervenciju u slučajevima kao što je slučaj bivšega kardinala McCarricka. Tko je htio ukloniti taj kanon i zašto?
Ne znam tko, ali mislim da je to plod općih prilika toga razdoblja: ne želi se kazniti ljude, nego se usredotočiti na pozitivno. Nakana je sigurno dobra, ali se ne može poreći stvarnost ljudske slabosti. Osobe se upozorava da im se pomogne činiti dobro. I iznad svega Crkva ne može prihvatiti među svećenicima loše ponašanje, suprotno Božjoj volji, uništavajući tako vlastitu vjerodostojnost. Nažalost, ima onih koji su prihvatili homoseksualnu ideologiju, ali može li se prihvatiti neistina svijeta i uvesti je u Crkvu? Moramo se hraniti Božjom Riječju, Pismom, Predajom, Učiteljstvom. To su točke za razmišljanje kao katolika. Modernomu vremenu moramo dati dobar odgovor, koji dolazi od Boga. Svijetu je potrebno spasenje, a nije Bogu potrebno da Ga svijet spasi.
Zadnjih je dana pokrenuta peticija kojom se od otaca koji sudjeluju na skupu na vrhu u Vatikanu traži zaustavljanje homoseksualne mreže, a jedna od točaka odnosi se upravo na ponovno uvođenje kanona koji kažnjava sodomitska djela.
Mislim da je peticija legitimna, ima onih koji žele zanijekati statističku istinu da su velika većina zlostavljanja koja su počinili svećenici homoseksualni čini. Ne možemo izbjeći tu stvarnost. Oni koji to poriču, ne žele riješiti problem. Ne smijemo podcjenjivati zlostavljanja koja su počinjena nad sjemeništarcima: to je golem grijeh, zločin protiv dostojanstva tih ljudi, ali i protiv roditelja koji svoju djecu povjeravaju svećeništvu, biskupu, sjemeništu. Biskup koji padne na tu razinu grozna je sablazan. Zamislimo što bi Isus učinio da je jedan od apostola to učinio s nekim drugim učenicima? Apsurdno je na to i pomisliti.
Ali bojim se da su čak i te laičke inicijative neutralizirane, tako što ih se označilo pobunom protiv Pape.
To je fiksacija, čak je i kardinal Kasper ovih dana intervenirao nekoliko puta osuđujući urotu da se ukloni papa Franjo.
Nažalost, u Vatikanu postoje oni koji sve što se događa u Crkvi objašnjavaju činjenicom da postoje papini neprijatelji koji organiziraju zavjeru preko internetskih stranica. Iz Italije, Sjedinjenih Američkih Država, Njemačke, Francuske, svi zajedno samo kako bi pravili probleme Papi. To je ludost. Ne znam sve motive drugih, ali katolik je uvijek na strani pape, čak i kad može imati različita mišljenja o kojima se može raspravljati. Pravi papini prijatelji jesu oni koji govore istinu, koji mu pomažu pronaći pravi put, a ne oni koji ga žele gurnuti u svojem smjeru.
Evo, u tom pogledu, Papa i njegovi najbliži suradnici kada govore o zlostavljanju ukazuju na klerikalizam.
To je raznoznačan pojam. Što je klerikalizam? Tko definira taj pojam? A tko je klerikalan? Pojam je nastao u Francuskoj i Italiji u devetnaestom stoljeću i služio je za napad na Crkvu kao neprijatelja modernoga društva. Zar doista želimo ući u tu polemiku protiv samih sebe? Ili želimo optužiti Isusa koji je ustanovio kler? Kler je grčki pojam koji nalazimo u Djelima apostolskim kada jedanaest apostola izvlače ždrijeb kako bi zamijenili Judu i prenose njegov „dio“ – klēros[1] – na Matiju. Klēros stoga nije skupina ljudi, nego sudjelovanje u auktoritetu Isusa Krista preneseno na apostole i njihove nasljednike. Sigurno se to klerikalstvo ne može smatrati krivim za grijeh protiv VI. zapovijedi. Stvarne zlouporabe moći su simonija, karijerizam ili postati dvorjanin na papinu dvoru kako bi dobio mitru, kako bi bio nagrađen. Kad Machiavelli vrijedi više od evanđelja u provođenju crkvene politike, tu je zlouporaba moći. Govoriti o klerikalizmu ili optuživati celibat, lažan je put koji skreće s pravoga uzroka problema.
Zapravo, nije malo onih koji dovode u pitanje celibat kao odgovor na zlostavljanje.
Naprotiv, VI. zapovijed moramo ozbiljno shvatiti, spolnu neporočnost (čistoću) kao stajalište, kao krjepost. U ovoj seksualiziranoj kulturi nije lako, ali je nužno ako želimo pronaći izlaz iz te katastrofe, koja utječe na cijelo društvo. Crkva ukazuje na put, potrebno je nastaviti našu antropologiju. Crkvu ne treba promatrati kao organizaciju koja dijeli moć i prestiž, Božja je obitelj ta koja svima nama donosi bliskost, odgovornost jednih za druge, poštovanje prema djeci i mladima. Nikad ne gledati drugu osobu kao predmet požude. Drugi je uvijek subjekt, nikada objekt, zaslužuje poštovanje.
U vidu okupljanja potkraj veljače već postoje oni koji to pokušavaju iskoristiti kako bi tvrdili da homoseksualnost treba prihvatiti: nije važno ako svećenik ima homoseksualne sklonosti, važno je da živi suzdržljivo. U Njemačkoj ima biskupa koji su se već izjasnili u tom smislu.
Bio bi to zločin protiv Crkve. Instrumentalizacija grijeha za uspostavljanje ili kriminalizaciju grijeha protiv VI. zapovijedi jest zločin. Ne postoji način koji bi mogao dovesti do legitimizacije homoseksualnih čina ili neurednih spolnih čina. Ako vjerujemo u Boga, vjerujemo da je Deset zapovijedi izravan izraz Božje spasiteljske volje za nas. Oni nisu vanjski nalozi poput pozitivnih zakona koje donosi država; oni su bit ljudske ćudorednosti (moralnosti) i njegove sreće, oni su izraz života, Božje istine.
Ukratko, postoji rizik od preokretanja kršćanske antropologije…
To je ono što su neki željeli učiniti, žele da čovjek sam sebe određuje. Bog je za njih samo referentna točka za vlastito samoopravdanje. Neki su mi pisali da su u mladosti imali određena istospolna iskustva, ali onda su sve prevladali i sada žive sretno u ženidbi. To nisu ideje, to su prava iskustva ljudi koje moramo slušati.
Kada se spolnost probudi, može doći do trenutaka zbunjenosti, ali to ne znači da postoje duboko ukorijenjene sklonosti. Neki ljudi, naprotiv, žele homoseksualnost učiniti ontološkom datošću.
To nas upućuje na ono pismo o dušobrižničkoj skrbi za osobe s homoseksualnim sklonostima, koje je objavila Kongregacija za nauk vjere 1986. godine, u kojoj je već bila osuđena, unutar i izvan Crkve, gay-mreža koja ima za cilj potkopati katolički nauk.
Da, uglavnom se ne očituju javno, ali se mogu prepoznati po nekom čudnom ponašanju, po načinu na koji se predstavljaju, određenim mišljenjima. Oni podupiru jedni druge i osobno napadaju one koji su smetnja na njihovu dnevnom redu, izvrću crkveno učenje u svoje svrhe, vode stalne polemike protiv pravovjernih katolika. To ih otkriva. Ali oni uništavaju ne samo učenje, nego i ljude za koje kažu da im žele pomoći. Oni koriste ljude koji imaju istospolne sklonosti kako bi njihova ideologija pobijedila: ideološki zlostavljaju te ljude.
Ipak, čak i dnevnik talijanskih biskupa, Avvenire, tvrdi da je u Crkvi došlo do prekretnice o homoseksualnosti, da više nema moralne krivnje, a to bi bilo izvedeno iz apostolske pobudnice Amoris Laetitia.
To nije istina, ali čak i kad bi bila istina, papinska isprava ne može promijeniti čovjekoslovlje (antropologiju) ukorijenjeno u Božjem stvaranju. Moguće je da papinski dokument ili Učiteljstvo Crkve ne objašnjavaju dobro sadržaj Objave i Stvaranja, ali Učiteljstvo ne predstavlja kršćanski nauk. Postoji način razumijevanja Učiteljstva koji nema nikakve veze s katoličkom predajom, koji Papu smatra proročištem, što god on kaže postaje neupitna istina. Ali nije tako: mnoge su stvari papina privatna mišljenja, pa se o tome može raspravljati. Ako bi Papa danas rekao da su dijelovi više od cjeline, promijenili bismo strukture matematike, geometrije, to je apsurdno. Ili ako bi Papa danas rekao da više ne možemo jesti meso životinja, ni jednomu katoliku ne bi bilo zabranjeno jesti meso.
Želite li reći, ako bi Papa, čisto hipotetički, napisao „vegetarijansku“ okružnicu, to ne bi obvezivalo katolike? Kako to?
Jer to ne pripada u predmet vjere (materia fidei). Papin je auktoritet vrlo ograničen. Neki vide samo njegovu javnu vlast, ono što se prenosi u masovnim medijima i služe se tim prema vlastitim namislima, ali u stvarnosti ne prihvaćaju papin auktoritet kao što je utemeljen u našoj ekleziologiji.
Kad je riječ o ekleziologiji, posljednjih dana na Nova Bussola Quotidiana prokazali smo slučaj ekumenske mise u Milanu, u kojoj je baptistička „pastorica“ navijestila Evanđelje, održala propovijed, podijelila Euharistiju nakon što se pridružila svećeniku prigodom posvete. A župnik je rekao da je pretvorba samo jedan od načina razumijevanja Euharistije. Nažalost, ova vrsta ekumenizma nije usamljena pojava.
I biskup bi trebao intervenirati, jer nažalost među svećenicima, biskupima, pa čak i kardinalima, postoji grubo neznanje: oni su sluge Božje riječi, ali oni to ne znaju i ne poznaju nauk. Ako govorimo o pretvorbi: Četvrti lateranski sabor, Tridentski sabor i Drugi vatikanski sabor, kao i neke okružnice kao što je Mysterium Fidei (1965.) objasnili su da tim izrazom Crkva utvrđuje zbilju istinske pretvorbe kruha i vina u tvar tijela i krvi Isusa Krista. Luteranci vjeruju u stvarnu prisutnost, ali ne u katoličkom smislu, ne vjeruju u pretvorbu kruha i vina. Nije mala razlika. U Engleskoj u doba Eduarda VI. i Elizabete I. (XVI. st.) postojala je smrtna kazna za one koji su vjerovali u pretvorbu. Toliki su katolici bili mučenici i nisu izgubili živote samo zbog mnogih načina razumijevanja Euharistije, nego zbog stvarnosti Svetootajstva.
Sveti je Toma govorio da je težak grijeh ako biskupi i svećenici ne poznaju učenje Crkve. To je njihova dužnost. Sigurno su svećenici poput onih iz Milana pročitali nešto od teologa treće klase, od onih koji pišu bez poznavanja doktrine i govore gluposti. Ali to ne može opravdati gotovo bogohulno djelo. Protestanti u svojoj vjeri ne prihvaćaju sakrament reda, tako da ne mogu biti uz bok s katoličkim svećenikom. Ako župnik tako čini, on poriče i sakrament reda, postao je protestant. Čak i s pravoslavcima, kojima priznajemo sakramentno svećeništvo, nije moguće suslaviti jer nedostaje puno zajedništvo.
Pa što vjernik može učiniti ako se nađe na takvoj Misi?
Mora javno prosvjedovati. Ima pravo otići ili, ako je sposoban, može reći nešto poput: „Prosvjedujem protiv ove desakralizacije svete Mise“; „Došao sam ovdje slaviti katoličku misu, a ne sudjelovati u konstruktu župnika koji ne zna ništa o katoličkoj vjeri.“ Ono u milanskoj župi nije pravi ekumenizam, nego udarac protiv pravoga ekumenizma.
Što je istinski ekumenizam?
Postoji dekret Drugoga vatikanskoga sabora Unitatis redintegratio, koji u 1. i 2. poglavlju opisuje načela katoličkoga ekumenizma. Ne postoji općeniti ekumenizam, nego ekumenizam u skladu s načelima katoličke vjere, a drugi imaju ekumenizam prema svojim načelima. S ostalim kršćanskim vjeroispovijestima ne postoji samo razlika u sadržaju vjere, nego i u hermeneutici vjere.
Obljetnice su postale opasne za katolike. Nakon jubileja luteranske reformacije, sa svim lažnim ekumenizmom kojemu je to dalo poticaja, sada dolazi 800. godišnjica susreta sv. Franje sa sultanom. I već počinju tečajevi islama u župama i imami se pozivaju u crkvu objašnjavati tko je Isus u islamu…
Da, ali kladim se da župnik ne ide u džamiju objasniti Nicejski sabor. Za nas je uvrjeda reći da je Isus samo čovjek koji nije Božji sin. Zašto se poziva nekoga u crkvu da nanosi uvrjede? Ali danas u katoličanstvu postoji loša savjest prema vlastitoj vjeri i uvijek se kleči pred drugima. Prvo Lutherov jubilej, sada sv. Franje: koriste se za protestantizaciju i islamizaciju Crkve. To nije istinski dijalog, neki su među nama izgubili vjeru i žele postati robovi drugih da bi bili voljeni.
Što je najozbiljniji problem za Crkvu danas?
Relativizacija vjere. Danas se čini kompliciranim naviještati katoličku vjeru u njezinoj cjelovitosti i s ispravnom savješću. Ipak, svijet danas zaslužuje istinu, a istina je istina Boga Otca, to je istina Isusa Krista, istina Duha Svetoga. Lažni kompromisi ne služe današnjemu čovjeku. Namjesto predlaganja vjere, odgoja i obrazovanja ljudi, podučavanja ljudi, uvijek se teži relativiziranju, uvijek kažemo nešto manje, manje, manje, manje… Primjer: namjesto pojašnjavanja smisla ženidbe, nerazrješivosti, traže se iznimke, ide se unatrag; umjesto da se govori o dostojanstvu svećeništva, njegovoj slavi, sjaju istine sakramenata, sve se svodi na priliku da budemo zajedno. Postoji horizontalizacija kršćanstva, ono se reducira kako bi zadovoljilo današnje ljude, a zapravo se time ljude vara. Kada smo s ljudima drugih religija ne možemo biti ujedinjeni u uopćenoj vjeri. Vjera se svodi na filozofsku vjeru, Bog na transcendentno biće, a onda kažemo da su Alah ili Bog Otac Isusa Krista isto. Kao što Bog deizma nema ništa zajedničko s kršćanskim Bogom.
Papa puno inzistira na konceptu sveopćega bratstva. Kako to treba shvatiti da bi se izbjegla ova zbrka?
Nisu mi se svidjele sve te velike pohvale slobodnih zidara prema Papi. Njihovo bratstvo nije bratstvo kršćana u Isusu Kristu, mnogo je manje. Ne možemo uzeti kao mjeru bratstva ono što dolazi iz Francuske revolucije, što je ideologija, poput komunizma. Tko određuje tko je moj brat? Mi smo braća među sobom jer smo djeca Božja, jer prihvaćamo Krista koji je postao čovjekom. To je temelj bratstva.
Na temelju stvaranja svi smo djeca Božja. U tom smislu govorimo o sveopćem bratstvu: ne možemo ubiti; čak i u ratu, onaj kojega ubijem moj je brat. Svi imamo Otca na nebu, ali ovaj se Otac objavio u Izraelu, Mojsiju, prorocima i na kraju u Isusu Kristu. Ako ne uzdignemo čovjekovo prirodno bratstvo prema bratstvu u Isusu Kristu, odbacujemo nadnaravnu dimenziju i ponaravuljujemo milost. Univerzalna religija ne postoji, postoji univerzalna religioznost, religiozna dimenzija koja svakoga čovjeka nuka prema otajstvu. Ponekad čujemo apsurdne ideje, poput one o Papi kao „glavi sveopće religije“, ali to je smiješno. Petar je Papa po svojoj ispovijedi ili ispovijesti vjere: „Ti si Krist, sin Boga živoga.“ To je Papa, a ne poglavar UN-a.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
