Jedno od najistočnijih mjesta Hrvatske, veliko srijemsko selo Lovas bilo je u tim listopadskim danima mjesto pokolja i uništenja. Ubijanja i pokolji su trajali od 10. listopada do 18. listopada 1991. godine.
Selo se nalazilo na putu JNA i srpskih postrojbi prema Vukovaru i kao takvo bilo je smetnja koja se trebala „očistiti“ zajedničkim djelovanjima komunističke vojske i četničkih dragovoljaca.
Tako 10. listopada u sinkroniziranom i zajedničkom napadu JNA i četničkih postrojbi „Dušan Silni“ i „Beli Orlovi“ napadaju Lovas. JNA je napala sa juga, a srpska paravojska sa sjever. Prema izvještajima, prve žrtve tog dana bile su: Antun Sabljak, koji je ubijen u svojem automobilu na predgrađu sela; Danijel Badnjak i njegova supruga Cecilija; Vida Krizmanović, umirovljenik; Antun Jovanović i njegova supruga Anka. Ivan Ostrun, umirovljenik, je odveden u kafić i strijeljan. Drugi su izvučeni iz podruma gdje su se skrivali te smaknuti.
Sveukupno, 10. listopada ubijeno je 23 Hrvata Lovasa.
17. listopada srpska paravojska je ponovno upala u selo. Među mještanima ubijenima tada bili su Jozefina Pavošević i njena 18-godišnja kći Marijana te svekrva Slavica. Josip Rendulić, 75-godišnjak je pretučen te potom strijeljan. Svi zarobljeni muškarci u dobi od 18 do 55 godina su potom pozvani na sastanak gdje su im dodijeljene zadaće za prisilni rad.
Hrvati su morali nositi bijele vrpce na ruci a na hrvatskim kućama morale su stajati bijele plahte.
Ujutro 18. listopada izabrano je 15-ak muškaraca među njima. Srpska paravojska ih je potom pretukla i zaklala noževima. Ostalih 50-ak muškaraca je odvedeno u divljini gdje im je rečeno da će otići u berbu. Na putu, paravojska je ubila dvoje: Stjepana Luketića i Boška Bodjanaca.
Četnički doborvoljci natjerali civile u minsko polje
Prema materijalima Haaškog suda i Amnesty International 18. listopada 1991. srpske postrojbe su natjerale skupinu od 50-ak Hrvata “očistiti” minsko polje. Natjerali su nevine ljude da se drže za ruke i hodaju ravno po polju. Tek tada su shvatili da su im ispod nogu nagazne mine. Ivan Mujić, jedan od preživjelih, ovako je opisao situaciju: “Nismo znali gdje idemo i na što nas tjeraju. Kada smo došli na minsko polje natjerali su nas da se primimo za ruke, raširimo i da pješice krenemo kroz polje. Ubrzo smo naletjeli na mine. Znali smo da smo osuđeni na smrt”.
Kada je jedna mina pokrenula cijelu seriju eksplozija, vojnici su istodobno otvorili vatru na skupinu. Pri toj akciji, 21 osoba je ubijena, a 14 je ozlijeđenih. Leševi su ostali ležati na polju sve do sljedećeg dana, kada su zakopani u masovnu grobnicu.
Još 19 Hrvata srpske postrojbe ubile su 18. listopada u samom Lovasu.
Spas donio časnik JNA
Valja napomenuti hrabri istup časnika JNA koji se dovezao vozilom do lokacije te zaustavio taj pokolj, psujući četničku paravojsku. Time je spašeno 30-ak života. Na naredbu časnika, 11 ranjenih je odvezeno do Šida na zdravstveni pregled, no osoblje je bilo odbojno te im dalo samo nužnu njegu.
Pokolje u Lovasu počinile postrojbe Dušan Silni i Beli Orlovi
U napadu na Lovas sudjelovale su i postrojbe četničkih jedinica „Dušan Silni“ i „Beli Orlovi“, kako dokazuje i izvješće UN-a.To su bili srpski dragovoljci koje je organizira SNO – Srpska Narodna Obnova. Te postojbe su počinile mnoge neljudske zločine po istočnoj i zapadnoj Slavoniji.
SNO su utemeljili 1989. godine značajne osobe srpske političke scene kao kumovi Vuk Drašković i Vojislav Šešelj, Mirko Jović i drugi. Napominjemo to iz razloga da se vidi da su u osnivanju stranaka sa zločinačkim programom koji je proveden u djelo sudjelovale značajne osobe jugoslavenske i srpske političke scene.
Tako je npr. osnivač SNO-a Vuk Drašković bio ugledni član Saveza Komunista Jugoslavije i šef kabineta poznatog hrvatskog partizana i predsjednika Predsjedništva SFRJ Mike Špiljka. 2006. godine isti bivši komunist, pa zatim deklarirani nacionalist i četnik postaje ministar vanjskih poslova Srbije.
Također, i Vojislav Šešelj je bio član Saveza komunista Jugoslavije, a kasnije četnički vojvoda. Haški optuženik Šešelj osnovao je četničku Srpsku radikalnu stranku čiji je član tokom rata u Hrvatskoj bio i sadašnji predsjednik Srbije Tomislav Nikolić. Njega je osobno Vojislav Šešelj rukopoložio za četničkog vojvodu 1993 g. na Romaniji. Tada je Nikolić slobodnom voljom dao četničku zakletvu. Sadašnji predsjednik sam potvrđuje u intervjuu FAZ-u da se borio kao četnički dragovoljac u ratu u Slavoniji uz još niz za hrvatski narod zastrašujućih tvrdnji.
Sam Vojislav Šešelj na suđenju u Haagu je pojasnio kako je cilj njegove stranke bila “Velika Srbija” u koju bi “ušli veliki dijelovi Hrvatske, uz srpsku Bosnu, srpsku Hercegovinu, srpsku Makedoniju i srpsku Crnu Goru”. Sa sadašnjim predsjednikom Srbije Tomislavom Nikolićem Šešelj je, kako je izjavio, sve zajedno radio tijekom ratova u Hrvatskoj i BiH, i zaključio: “Ako sam ja umiješan u ratne zločine, onda je Tomislav Nikolić moj direktan suradnik”.
Na istom suđenju i za sadašnjeg premijera Srbije Aleksandra Vučića Šešelj je potvrdio da je bio dobrovoljac u ratovima 90-ih, a hrvatski narod posebno pamti njegove huškačke govore u hrvatskom mučeničkom gradu Glini gdje se na video snimku jasno vidi kako govori „nikada Glina neće biti dio Hrvatske.“
Zbog takve prošlosti hrvatski narod i hrvatski političari moraju biti oprezni i mudri u svom ophođenju sa političarima susjedne nam zemlje. Naime, veliki broj tih političara je otvoreno i jasno podržavao agresiju na Hrvatsku i sudjelovao u njoj. To je svakako vrlo važna činjenica koju ne treba zaboraviti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa