Početkom ovogodišnjeg proljeća mnogo se govori o Ukrajini zbog ne samo junačkog, nego i strateški i taktički zrelo osmišljenog načina obrane uz povremeno prelaženje u protunapad. Ova zemlja došla je u centar svjetske pažnje, pa se često govori i piše o njezinoj povijesti. Putin tvrdi da ukrajinska nacija uopće ne postoji, a drugi govore obratno – da su Ukrajinci zapravo prvi pokretač razvoja ruske nacije.
Sve povijesne rasprave dolaze negdje do 5. stoljeća, a dublje od toga gube se u nepoznatim dubinama povijesti. No nama bi trebalo biti važno naglasiti da se u tim nepoznatim dubinama povijesti kriju Hrvati, preciznije Iranohrvati. U starim jugovremenima priča o našoj najstarijoj povijesti svodila se je na to da su neki Slaveni živjeli iza Karpata. Ti Slaveni su zbog nekog neobjašnjenog razloga krenuli na put i dospjeli na jug Europe i tako postali južni Slaveni od kojih su se kasnije razvili Srbi, Hrvati, Slovenci i Crnogorci. Nitko nikada nije objasnio odakle su ti ljudi došli do Karpata i kada.
Kasnije su se pojavili povjesničari koji su zastupali teoriju o iranskom podrijetlu Hrvata. Njih u prvi mah nitko nije ozbiljno shvaćao.
Hrvatska imena na pločama u Rusiji
Nešto svjetla u tu povijesnu tamu unijelo je otkriće dviju ploča u napuštenom antičkom gradu Tanaisu na ušću rijeke Don (danas Rusija) koje su pronašli ruski arheolozi. U tekstu koji je na mnogo mjesta izbrisan i nečitak razaznavala su se imena Horoathos i Horoat(on). To otkriće je malo koga potaknulo na razmišljanje. Uglavnom se je smatralo da su to dva vlastita imena koja ne dokazuju postojanje Hrvata u tom gradu.
Ipak, uz ime Horoathos na ploči piše riječ synodos, što znači sabor. Hrvatski sabor, to zvuči mnogo konkretnije. Uz ime Horoat(on) nalazi se riječ arhon što znači poglavar. Poglavar Hrvata, to zvuči još konkretnije. No budući da cijeli tekst još nije precizno pročitan, ništa se još ne može nepobitno dokazati. Ipak, do sada pročitani tekst daje indicije da je to bio hrvatski grad ili su Hrvati u njemu imali važno mjesto.
> Mario Filipi: Zatajena žrtva junaka obrane tvrđave Gvozdansko
S vremenom se je počelo puno pisati o Bijelim Hrvatima, osobito onima koji su živjeli u današnjoj južnoj Poljskoj, odnosno u okolici grada Krakova. Početkom 20. stoljeća američki činovnici su bili začuđeni kada su se ljudi iz toga kraja izjašnjavali kao Bijeli Hrvati. Sveti papa Ivan Pavao II, jedini papa koji je čak tri puta posjetio Hrvatsku osobno je isticao da je njegov zavičaj pradomovina Bijelih Hrvata.
Ipak, sva ta saznanja bila su samo pojedinačne kockice iz kojih se još nije mogla nazrijeti cjelovita slika mozaika. Što se je dakle događalo između 2. i 7. stoljeća?
“Hrvati razbili Gote u današnjoj Ukrajini”
Nešto više o tome saznali smo iz skandinavske povijesne poeme “Hervar saga”. To je zapravo povijesna legenda koja govori o velikom strateškom porazu Gota na rijeci koja se na Grčkom zove Erax, a Ukrajinci ju prema nekim izvorima zovu Harvatka. Bitka se je dogodila godine 374. i u njoj je gotska vojska potpuno razbijena. Nakon nje nekad jedinstveni gotski narod podijelio se je na Ostrogote i Vizigote.
Ipak, Saga tvrdi da su ih pobijedili Huni. To, međutim, nije logično, jer povijesni izvori kažu da su Huni provalili kroz Vrata naroda 375. godine, dakle nakon bitke na Eraxu i kasnije se sukobljavali s Ostrogotima i Vizigotima. Tko ih je podijelio? Da to nisu mogli biti Huni vidi se iz još jednog detalja. Saga kaže da su Huni imali zlatne kacige i srebrne štitove (vjerojatno mjedene kacige i štitove možda od kositra). Huni nisu imali tako razvijenu metalurgiju. I na poslijetku, Saga spominje da je kralj Heiðrekr poginuo ispod Harvaða fjöllum ili u prijevodu Hrvatskih planina.
Harvatka doista postoji oko 40 km zračne linije jugozapadno od Kijeva, iako danas izgleda kao jezero. Karpati su od nje udaljeni oko 400 km ako se na njih odnosi ime Harvaða fjöllum, a drugih planina na tom području nema.
“Ruski arheolog nam otkriva veliku Hrvatsku”
Mnoge nepoznanice razotkrio nam je ruski arheolog Aleksandr Vjačeslavovič Majorov u knjizi “Velikaja Horvatija”. Na temelju arheoloških nalaza on tu antičku državu locira na golemom području između rijeke Tise i današnje Moskve. No kako je do nje došlo?
Hrvati su nakon bitke na Eraxu privukli pažnju slavenskih plemena u okolici među kojima su u većini bili Skiti. Zapazili su golemu vojnu moć i organiziranost Hrvata, a nasuprot tome da oni njih (Skite) nisu vojno napali nego su u dogovoru s njima naselili praznu zemlju. Posebno ih je oduševilo to što Hrvati nemaju robove. Zato su njihovu nazočnost doživjeli kao oslobođenje, pa su sklapali s Hrvatima vazalne saveze što je bio jedini način za stvaranje tako velike države. Međutim, ta država nije bila čvrsto politički, administrativno i vojno organizirana. Da bi bila takva, Hrvati bi morali osnovati carstvo, a to nisu željeli.
Zato je ta država trajala samo do prve pojave snažne agresivne sile s istoka, a to su
bili Avari. Niti Majorov, niti drugi autori ne objašnjavaju što je bilo s Hrvatima prije 2.
stoljeća i Tanajskih ploča. Jesu li doista došli iz Perzije, kada i zašto?
“Ep o Harezmu – povijest kako ju je vidio narod”
Na ovome mjestu dolazimo do spoznaje da i mi imamo svoju sagu o našoj davnoj prošlosti, ali nju se nije smjelo ranije ni spominjati, a osobito ne objaviti. To je povijesna priča koja se zove “Prahrvatski ep o Harezmu”. Ovo nevjerojatno precizno i opširno djelo poput romana opisuje povijest Hrvata od antike do hrvatskih knezova.
Ovo djelo plod je tisućljetnog usmenog prenošenja povijesnog znanja naroda u mjestu Punat na otoku Krku s generacije na generaciju. Napokon je uz mnogo truda i pažnje sve “začarkal” (zapisao) u 50-tim godinama prošlog stoljeća tada mladi dečko Rado Žic Mikulin nadopunjavajući već ranije zapise svoje majke i djeda. Objavljivanje tog djela kao knjige čekao je 70 godina, sve do 2019. godine kada ju je objavio uz pomoć još jednog entuzijasta – Leonarda Eleršeka iz Zadra i zadarskog ogranka Matice Hrvatske.
Knjiga nosi naslov: “Po slidu solnca – čerjeni bojovnici ze Horezma (Putom Sunca – crveni bojovnici iz Horezma). Horezm je antičko ime Perzije. Regija Xorazm i danas postoji jugozapadno od ostataka Aralskog jezera u državi Uzbekistan, uz granicu s Turkmenistanom. Iako se zove ep, to je zapravo prozno povijesno djelo. Radnja počinje na rijeci Tigris na kojoj car nadgleda uređivanje navodnjavanja. Hrvati u to vrijeme
žive pretežito uz Kaspijsko i Aralsko jezero, ali brojni su i na carskom dvoru kao
careva tjelesna garda.
“Poraz od Kušana (Momula) pokreće Hrvate prema Europi”
U to vrijeme pojavljuju se Kušani (na čakavici Momuli), ljudi slični Mongolima, koji pobjeđuju carsku vojsku u kojoj su i Hrvati, a pogiba i sam car. Vjerojatno je riječ o šahu Artabanu s kojim (124. g. pr. Krista) završava dinastija Arsakida. Hrvati se povlače u današnji Afganistan u pokrajinu Helmand (na čakavici Ilmand), gdje su vjerojatno živjeli i u ranijem razdoblju. Zbog suše i gladi odlaze iz tog pustoga kraja na dalek put koji ih u konačnici dovodi do rijeke Don uz koju se naseljavaju.
Odmah nakon doseljenja sazivaju sabor na kojemu odlučuju da im treba država, jer im jedino ona omogućava sigurnost od napada raznih nasilnika. Je li taj sabor bio u Tanaisu? Po mjestu događaja se uklapa, iako ep ne spominje ime mjesta.
“Pobjeda nad hordom (Hunima?) donosi mir”
Uskoro Skite napada horda. Na žalost ne kaže se tko su ljudi u hordi, ali izričito piše da su to ljudi slični Momulima (dakle Azijati). Hrvati ih pobjeđuju specifičnom taktikom i za ono vrijeme najmodernijom tehnologijom – oklopna kola, bacači užarenih lopti smole, te taktika aktivne obrane s odlučnim protunapadom konjice. Možemo pretpostaviti da horda znači da su to Huni. Nakon pobjede organiziran je svečani mimohod uz rijeku Don. Ep o Harezmu ne spominje bitku s Gotima. Nastaje razdoblje mira i blagostanja. Obitelji većinom imaju mnogo djece, pa se država širi čak do rijeke Drave (prije seobe). Tako velikom državom teško je centralistički upravljati, pa lokalni vladari postaju odlučujuća sila. Sve je teže braniti državu od nasrtaja s istoka i sa zapada.
“Hrvati na Jadran stižu – brodovima”
Hrvati sa zadovoljstvom prihvaćaju poziv Heraklija da dođu živjeti u Ilirik kojega su i ranije poznavali jer su ih tamo vodili trgovački putovi. Pomno opremaju svoje riječne brodove i preuređuju ih da mogu podnijeti daleku plovidbu od ušća rijeke Don kroz Azovsko, Crno i Egejsko more sve do Jadrana. U ovoj se priči ne spominju oni Hrvati koji su u današnju domovinu došli preko današnje Poljske i Češke. Vjerojatno s njima nisu kontaktirali.
Boravak Hrvata na području današnjih država Ukrajine, Rusije, Poljske, Češke, Slovačke i Mađarske trajao je stoljećima, zbog čega su se Hrvati i etnički pomiješali s tamošnjim ljudima i time sudjelovali u stvaranju njihovih nacija. Osobito je trajan boravak Hrvata bio u današnjoj Ukrajini u kojoj ima mnogo arheoloških tragova u hrvatskim centrima Stiljsko (južno od Ljviva), Tustanj (tvrđava u Karpatima), Černovci (uz rumunjsku granicu) i Przemisl (danas u Poljskoj) uz ukrajinsku granicu.
Time se može objasniti tolika sličnost između Ukrajinaca i Hrvata i po fizičkom izgledu, ali i po mentalitetu i načinu života. Otuda i tako velika empatija Hrvata i podrška Ukrajincima u njihovoj junačkoj obrani od ruske agresije, kao što je bila i jaka podrška Ukrajinaca Hrvatskoj u 90-ima.
Naravno, ni jednom normalnom čovjeku ne pada na pamet da mrzi Ruse i Rusiju. Ona samo pod vodstvom trenutno pomahnitalog Putina ima na žalost negativnu ulogu – nadajmo se privremeno. Na poslijetku, hrvatskih gena ima i kod Rusa, jer i s njima smo davno živjeli u istoj državi.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
