Ima više svjetskih primjera velejunaštva branitelja slobode. Najčešće se u kolektivnoj svijesti čovječanstva spominju Leonida i njegovi Spartanci, obrana židovske tvrđave Masade i u novije vrijeme američka obrana tvrđave Alamo. U svijetu, pa čak i kod nas, potpuno se prešućuju naši pređi Iliri i njihova tragična obrana tvrđave Nezakcij (Vizače) u Istri, te Andretium blizu današnjeg mjesta Muć na kraju Batonove pobune protiv Rimljana. Ipak, sve ih nadmašuje tromjesečna zimska obrana tvrđave Gvozdansko na Banovini koja je također zatajena i prigušena da se o njoj u javnosti ne sazna ništa, ili barem što manje.
Tvrđava Gvozdansko
To čine već tradicionalno hrvatski vladari ili vlastodržci nastojeći iz samo njima poznatih razloga zatajiti najveće povijesne vrijednosti od vlastitog naroda, jer narod koji poznaje svoju povijest postaje samosvjestan i nemoguće ga je podrediti pod bilo kakvu vrstu strane ili neprirodne sile.
Tvrđava Gvozdansko sagrađena je na strmom brdu iznad ceste koja povezuje rijeku Unu s Glinom i dalje s Petrinjom i Siskom. Kao i druge hrvatske tvrđave, sagrađena je vjerojatno vrlo davno. Međutim, povjesničari priznaju samo sačuvane pismene dokumente koji o njoj govore. Vjerojatno bi mnogo više mogla otkriti arheologija, ali nitko nigdje ne kopa. Gvozdansko je više puta mijenjalo gospodare, ali se spominje samo implicitno, spominjući neke druge, tada važnije utvrde. Izrijekom se spominje tek nakon što su u njegov posjed došli knezovi Šubići do tada Bribirski (Dalmatinski), te su tako postali Zrinski, jer je Zrin bio centar tog dijela Hrvatske.
Eksploatacija rudnog bogatstva
Zrinski su nedaleko tvrđave eksploatirali rudna bogatstva olovo, srebro, pa i zlato. Imali su čak i kovnicu novca. Selo nedaleko tvrđave i danas se zove Majdan (turska riječ za rudnik). Selo je još 1953. godine imalo oko 250 stanovnika, a danas tamo žive 4 (četiri) osobe. Tvrđava Gvozdansko dobila je na važnosti kada su se turski osvajači približili Hrvatskoj, osobito nakon pada Bosne sredinom 15. stoljeća. No umjesto da ubrzano pripremaju hrvatske tvrđave za obranu od Turaka, kralj Ludovik, nadvojvoda Ferdinand Habsburg i tadašnji gospodar Gvozdanskog Nikola III. igrali su neke ekonomske igre oko tvrđave svjesni njezine potencijalne ekonomske vrijednosti.
Nikola je bio glavni zagovornik izbora Ferdinanda za kralja, čime je zapravo postao glavni krivac za kasnije teško stradanje Hrvata od Habsburgovaca.
Nepripremljena obrana
No Turci nisu gubili vrijeme. Napali su Gvozdansko već 1524. godine, pune dvije godine prije čuvene bitke kod Mohacsa u kojoj je mađarsko-hrvatska vojska teško poražena i kliješta oko ostatka Hrvatske počela su se stezati. Čak i u takvoj dramatičnoj situaciji, Ferdinand i Nikola su se dogovarali o “businessu” u vezi s rudnikom umjesto da se pripremaju za obranu.
Nakon smrti Nikole III. tvrđavu je preuzeo Nikola IV, kasniji junak iz Szigeta. Zajedno s bratom Ivanom, branio je Gvozdansko od sve češćih turskih upada vapeći pritom Ferdinandu za pomoć u oružju, ljudstvu i hrani jer svega je nedostajalo. Ali Ferdinandu je bilo na umu samo kako izvući dobit iz rudnika. U tu gužvu umiješao se je i plemić Hans Katzianer, koji je petljao s Ivanom Zapoljom koji je bio kandidat za kralja, a u tajnosti se je dogovarao sTurc ima. Zrinski su se uspjeli rješiti i Katzianera i Zapolje, ali ne i Ferdinanda kojemu je bilo stalo samo do novca, a ne i do obrane Hrvatske koja je zapravo bila dvorište ispred njegove Austrije.
50 pješaka ‘razbilo’ 500 vojnika
Nakon što nije dobio nikakvu pomoć za obranu tvrđava na Uni, Nikola IV. je preselio u Međimurje i južnu Mađarsku gdje je kasnije zaglavio braneći tuđu kuću, dok je svoju prepustio hrabrim pučanima koji su tako ostali bez potpore gospodara. U jednom trenutku rudari su ostali sami na poprištu, pa su bili prisiljeni sami se dogovarati s Turcima. Ti dogovori su bili kratkotrajni i 1560. na scenu stupa prvi junak Gvozdanskog Toma Lukšić koji je već neko vrijeme bio zapovjednik Zrina i Gvozdanskog.
On je 1560. godine sa 50 haramija u zasjedi dočekao tursku postrojbu od 500 vojnika i potpuno ih razbio. Neke je zarobio i usput zaplijenio mnogo rasnih konja i skupocjene ratne opreme. Kada Turci nešto zacrtaju u svoje planove, od toga ne odustaju lako. Već
sljedeće, 1561. godine, Gvozdansko je napala mnogo jača vojska od oko 8.000 ljudi koje je vodio Osman Malkoč-beg Dugalić, jedan iz niza islamiziranih Hrvata. Oko 100 branitelja koje je vodio Lukšić, uz neke rudare koji su se sklonili u tvrđavu, odbili su tri turska juriša u kojima su mnogi napadači poginuli. Malobrojni branitelji sami ne bi mogli odbiti sljedeće turske napade da im u pomoć nije došla hrvatska postrojba koju su vodili Ivan Lenković, Ivan Vojković-Klokočki i Ivan Berislavić. Turci su se uz velike gubitke povukli.
Gladni i slabo plaćeni
Nakon Osmanovog poraza Turci su privremeno prekinuli napade na Gvozdansko, što je zapravo spasilo tvrđavu. U njoj su zapovijedali nesposobni zapovjednici, a vojnici su bili slabo plaćeni, pa čak i gladni, te su učestalo odlazili. Situacija se je promijenila 1572. godine, kada su Turci postavili za bosanskog sandžak-bega još jednog islamiziranog Hrvata. Bio je to Ferhat-beg (od 1573. paša) Sokolović. S vojskom od oko 30.000 vojnika opustošio je mnoge hrvatske krajeve i zauzeo brojne tvrđave među kojima Kladušu, Pećigrad, Podzvizd, Ostrožac i Drežnik, a na kraju i Zrin.
Prvi put napao je Gvozdansko s 3.000 vojnika na proljeće 1574. godine. Ali tada je utvrdom već zapovijedao vrhunski strateg Damjan Doktorović, a s njime ne manje sposoban Juraj Gvozdenović. Oni su sa 60 haramija (pješadinaca) i još 30 rudara odbili turske napade. No tako mali broj branitelja ne bi izdržao dužu opsadu, da im u pomoć nije stigla postrojba koju je vodio general Herbart VIII. Auersperg u kojoj su postrojbe vodili Franjo grof Blagajski, Gašpar Zemljić od Cetingrada i ivanečki kapetan Ivan Paunović. Oni su napali Turke kod Žirovca i žestoko ih potukli.
Premaleni bunar
Kod te bitke dolazi do neslaganja autora. Prema nekima već u toj bitki 1574. godine Ferhat se je poslužio podlim trikom. Mlade vojnike presvukao je u žene koje traže utočište kako bi poput trojanskoga konja ušli u tvrđavu. Ali nanjušili su ih psi i svi su likvidirani. Ante Tresić-Pavičić, međutim, tvrdi da se je to dogodilo četiri godine kasnije, u odlučujućoj bitki.
No Ferhat-beg nije odustajao. U lipnju 1576. g. vojsku je vodio njegov kapidžibaša (zapovjednik tjelesne straže). Posada je imala 80 haramija, 20 kranjskih puškara i 30 rudara. Zapovijedao im je Jeremias Taubenhauser. Turci su opkolili utvrdu i počeli je tući topovima, tako da su probili zid na istočnoj strani. Zatim su tri puta jurišali u prolom, no svaki put su odbijeni s velikim gubitcima. Ponovo im je pomogla hrvatska vojska koju je vodio Johann Weikhardt Auersperg, Herbartov brat. Hrvatske postrojbe vodili su Juraj Sesvetski (tada podžupan Zagrebačke, a kasnije i župan Križevačke županije) i Ladislav
Bukovački. Turci su u panici pobjegli sve do Novigrada. Iako je opsada Gvozdanskog propala, već tada su se pokazali neki vrlo opasni znakovi slabosti obrane. Posada nije imala dovoljno hrane, a posebno vode za dulju opsadu, jer je bunar bio premali. Na žalost, nitko nije otklanjao te nedostatke.
Kukavički način
A onda su 1577. godine Turci napali ponovo, odlučnije nego ikada i posve suprotno njihovoj ratnoj doktrini, u kasnu jesen, u listopadu. Lukavi Ferhat shvatio je da malobrojne Hrvate može pobijediti na kukavički način – glađu i hladnoćom. Uobičajeno je mišljenje da je Turaka bilo do 10.000. Međutim, Ante Tresić Pavičić u epu o Gvozdanskom tvrdi da je turska vojska brojila čak 30.000 vojnika. Čak ni tako velika brojčana premoć nije mu bila dovoljna, pa je u završnoj fazi bitke pozvao u pomoć još nekoliko tisuća vojnika iz Like i područja Kladuše. Na žalost, u velikoj većini to su također bili islamizirani Hrvati. Sultanu se nije dalo trošiti tursku krv. Prolijevao je hrvatsku krv s obje strane.
Obranom je ponovo zapovijedao Damjan Doktorović sa 60 haramija. Kasnije su mu se pridružili kapetani Andrija Stepšić i Nikola Ožegović sa još 210 haramija. Na nesreću branitelja Turci su presreli pošiljku od 12 kola hrane, pa je Damjan shvatio da će njegova vojska gladovati zajedno s njim. U tvrđi je bilo i nekoliko desetaka rudara koji su se pridružili braniteljima. Zapovijedao im je Juraj Gvozdenović.
Strašna bitka
Ferhat nije odmah napao. Pričekao je da branitelji ostanu bez hrane, a hladnoća postane neizdrživa. Kada se je odlučio na napad, juriši su se nizali iz dana u dan. Golem broj Turaka ginuo je iz minutu u minutu, ali ginuli su i branitelji. Najžešći juriši bili su 6, 11. i 12. siječnja. Tada su poginuli zapovjednici Andrija Stepšić i Juraj Gvozdenović. U strašnoj bitki 12. siječnja poginulo je 70 branitelja i mnogo Turaka. Branitelji su ispucali i posljednji metak i posljednji gram baruta. Posljednji put imali su zadovoljstvo gledati leđa preživjelih Turaka koji su bježali od tvrđave u svoj tabor.
Ostavši bez streljiva, hrane i drva, preostalih tridesetak branitelja shvatilo je da je ledena smrt već ušla u tvrđavu i da je bilo samo pitanje trenutka. Prema Tresić-Pavičiću, zapovjednik Doktorović popeo se je na branič-kulu, zgrabio koplje zastave koju više nije mogao pustiti. Ostao je tako zaleđen poput spomenika na ledenoj vjetrometini. Neki vojnici vratili su se na položaj dočekati ledenu smrt uz svoje prazne topove bez kugli i praha. Ostali su polijegli po ledenoj zemlji i posljednji put pogledali prema zvjezdanom nebu. Dok su se okolinom prolamali jezivi zvukovi stabala koje led prebija po dužini debla i dok su turski konji padali s nogu i ugibali u ledenoj agoniji, lica heroja polako je prekrivalo inje i mraz.
Izdaja
Ferhat se nije mogao ugrijati ni uz najjaču vatru i obilje bundi. Drhtao je od hladnoće i od straha jer je mislio da su Hrvati pogasili vatru zbog nekog trika. Tek u zoru, kada na iznenađene Turke više nitko nije pucao, oni su ušli u tvrđavu i pronašli zaleđena tijela branitelja s pogledom uperenim u nebo. Ferhat je bio toliko šokiran tim prizorom, da je zapovijedio da se u okolnim selima nađe svećenik i pokopa posljednje branitelje po katoličkom obredu. Shvatio je da mu je to pirova pobjeda i da ne će osvojiti ništa dalje prema zapadu.
Ono što je najstrašnije od svega je izdaja kojoj su bili izloženi branitelji Gvozdanskog. Gašpar Alapić, onaj isti koji se je “proslavio” klanjem Hrvata puntara Matije Gubca, javio je Damjanu da će Turci napasti na Božić, ali mu nije bilo na kraj pameti poslati pomoć. General Auersperg (nije sigurno koji) imao je u blizini na raspolaganju 12.000 vojnika kojima je jedini posao bio pomoći u obrani od Turaka tamo gdje je potrebno. Umjesto toga njegovi vojnici su se nakon gozbi i pijanki “zabavljali” paleći, pljačkajući i silujući po hrvatskim selima dok su iznemogli branitelji Gvozdanskog umirali do posljednjega.
Spasili Austriju i Europu
Zbog silnih gubitaka na hrvatskim bojišnicama Turci nisu mogli ponovo napasti Beč u 16. stoljeću. Učinili su to tek puno stoljeće kasnije, ali tada više nisu bili tako snažni, pa im je carstvo počelo nepovratno slabiti. Junaci Gvozdanskog ugradili su svoju krv i svoje živote u slobodu Europe, osobito Austrije. Koliko oni poštuju tu žrtvu pokazali su vrlo nedavno – zabranom komemoracije za mnogo novije hrvatske žrtve. U 400 godina ništa se nije
promijenilo. Junacima se za žrtvu i junaštvo plaća zaboravom, uvredama i – zabranama.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
