Prijepori oko COVID potvrda i obveznog cijepljenja, umjetna inteligencija i transhumanizam, zelena transformacija i rodna ideologija, kultura otkazivanja i protukršćanske tendencije suvremenoga svijeta, novi totalitarizam… O svim navedenim i drugim fenomenima s Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća razgovarali su s Matijom Štahanom, novinarom, književnim komparatistom i društveno-političkim analitičarom.
U posljednje vrijeme svjedoci smo velikih prijepora oko (ne)opravdanosti tzv. COVID potvrda, a u nekoliko se država uvodi obvezno cijepljenje. Približavamo li se, kako tvrde pojedini kritičari, autoritarnim modelima tipa Kine? Padaju li u vodu priče o liberalizmu i slobodi izbora?
Zapad, koji je u modernosti proizveo visoku tehnologiju i totalitarizam i „izveo“ ih u Kinu, sada „uvozi“ njihov spoj – tehnototalitarizam za 21. stoljeće. Slučaj lockdowna i Covid-potvrda simptomatičan je za idejni ping-pong koji se vjekovima odvija između Istoka i Zapada, ali i unutar njih. Obje navedene ideje imaju zanimljivo podrijetlo. own je, primjerice, prilagođena varijanta sabirnog logora, kakvi i danas postoje u Kini, okupljajući muslimanske Ujgure.
U kontekstu „borbe“ protiv virusa, diktatura automatski čini ono što najbolje zna – stanovništvo zatvara u logore. own, dakle, nije samo nasljednik srednjovjekovne karantene, nego i logora modernosti – bilo u komunističkom Sovjetskom Savezu, nacionalsocijalističkoj Njemačkoj, fašističkoj Italiji ili liberalno-demokratskom SAD-u, gdje su za Drugoga svjetskog rata postojali logori za američke Japance – koji ne izolira samo one koji sada predstavljaju društvenu opasnost, nego one koji bi to no mogli činiti.
Ovakva vrsta preventivnog zatvaranja zdravih u kontekstu koronavirusa stoga, uzmemo li u obzir istinske razmjere njegove opasnosti, nije samo zdravstvena zaštita, nego je i nusprodukt eminentno modernističkog projekta logora u kojima su preventivno zatvarani ni krivci. Neće li Muhamed brdu, brdo će Muhamedu, odnosno – ako se stanovništvo suvremenog Zapada ne može transportirati u sabirne logore, fenomen owna u malene će logore pretvoriti njihove domove. Usporedno s disperzijom logora, naravno, počinju se osnivati i tradicionalni logori, primjerice u Australiji, gdje se one koji ulaze u zemlju, neke koji boluju, ali i neke koji uopće ne boluju od koronavirusa zatvara u logore. Logor je, parafrazirajmo Agambena, nužna posljedica izvanrednog stanja. Ali u današnjem obliku javlja se – parafrazirat ću i Karla Marxa – kao postmoderna farsa srednjovjekovnih karantena.
Covid-potvrda u jednom je smislu ista, ali u drugome smislu i posve drukčija priča. Naime, ako se u doba owna od pojedinca očekivalo da bude posve nedruštven – u smislu samodostatnosti individue istrgnute iz zajednice – od istog se pojedinca sada traži da bude predruštven, to jest da se po svaku cijenu cijepi, neovisno o tome prijeti li koronavirus njegovu zdravlju, ako je kojim slučajem vremešan, pretio ili nositelj kronične bolesti, ili ne. Dakle, prvo se ljude lišavalo ljudskosti pretvarajući ih u individue koje nisu, Aristotelovim riječima, „bića zajednice“, da bi ih se sada željelo svesti samo na bića kolektiva, humanoidne ekvivalente pčele radilice. Riječ je o još jednom totalitarnom refleksu, odnosno metodi uravnilovke po kojoj cijepiti treba sve članove društva, neovisno o tome može li ih koronavirus usmrtiti ili ih ne može ozbiljno ugroziti, ako su sredovječni ili mladi i razmjerno zdravi.
Kao i own, i Covid-potvrdu „uvezli“ smo iz Kine, gdje postoji tzv. sustav društvenog kredita koji u srži funkcionira posve jednako kao i Covid-potvrda: „poslušnim“ građanima omogućava, a „neposlušnima“ onemogućava kretanje. Koja je svrha uvjetovanja ponašanja građanstva? Dakako, kao i u svakom totalitarizmu, „opće dobro“. U Kini je, doduše, primjena društvenog bodovanja šira nego na Zapadu – bodovi se stječu i altruističnim činima i podvrgavanjem političko-ideološkom pravovjerju – ali nakon što koronavirus počne jenjavati, nije nemoguće da se takav sustav nagrade i kazne prilagodi postpandemijskim okolnostima i u nekom obliku nastavi biti dijelom naših života.
Autodestruktivna težnja
U Kini se provođenje mjera osigurava putem umjetne inteligencije. Harari je govorio da će umjetna inteligencija stvarati razlike među ljudima kakve do sada nismo još vidjeli. Tko se ne ukrca na “vlak napretka” – parafraziramo – ne će dobro proći. Kako gledate na dobre i loše strane umjetne inteligencije? Idemo li prema razdoblju transhumanizma?
Transhumanizam je podvrsta više fenomena. Prvi od njih je kult zdravizma i ideologija essa, čiji drugi vid predstavlja patološki strah od Covida-19 i spremnost na vječnu samoizolaciju i docjepljivanje ad infinitum, a zajednički im je nazivnik nezdrava potreba za zdravljem, to jest stavljanje zdravlja i života na vrh životne hijerarhije, koje vrijedi održavati i po cijenu posvemašnjeg gubitka kvalitete života. Japanski znanstvenici, pišu svjetski srednjostrujaški mediji, bave se razvitkom cjepiva za usporavanje starenja ljudskih stanica. U Australiji su prošle godine počeli proizvoditi tzv. „umjetne embrije“ razvijene iz stanica s ljudske ruke, kao svojevrsne klonove nad kojima se može prenatalno eksperimentirati, dok su u SAD-u načinili embrije-križance ljudi i majmuna.
Sva ta novorazvijena bića, osim što su nastala kao perverzija nad prirodom – kao ono što je Berdjaev prije čitavog stoljeća vidio tehnologijom koja poprima obilježja crne magije – zapravo su prenatalno roblje nad kojim se obavljaju duboko nehumani eksperimenti kako bi sljedbenik a i essa mogao postići, ne toliko besmrtnost koliko nesmrtnost. Nakon što posluže svrsi, ta nesretna bića na granici ljudskosti – klonovi i hibridi ljudi i životinja – bivaju prenatalno usmrćeni.
Dakle, poput urbanoga mita o tome kako je Walt Disney tobože zamrznuo svoje tijelo kako bi prevario smrt, tako danas tehnološki napredak omogućuje snatrenje o ovozemaljskoj besmrtnosti, drastičnom produžetku života i posmrtno prebivanje u digitalnim sferama. Onaj tko želi živjeti vječno stoga ne preže ni od kreiranja stvarnih bića protuprirodnim metodama, ni od njihova žrtvovanja i žrtvovanja drugih nerođenih bića, pa tako ni od stapanja sebe sama s onim anorganskim i tehničkim ili vlastite bestjelesne egzistencije u obliku računalnog duha, holograma, astralne projekcije ili memorijske kartice.
U isto vrijeme, transhumanizam nije samo posebna grana znanosti, nego i posebna grana filozofije te, na neki način, posebna religija, karakteristična za doba u kojemu čovjek štuje samo sebe sama. Stavimo li znak jednakosti između transhumanizma i Hararijeva koncepta homo deusa, bjelodanim se ispostavlja kako se odgovor na transhumanizam nalazi već u Knjizi postanka. Kao i homo deus, prvi ljudi žele biti „poput bogova“, ali takva težnja je, pokazuju biblijski redci, autodestruktivna. Ako je definicija poganstva u zamagljivanju hijerarhijskog odnosa između Boga i čovjeka, onda se zamjena Boga čovjekom u ovom povijesnom trenutku, nakon što je kršćanstvo prešlo svoj zenit i doseglo fazu dezintegracije, može tumačiti i kao povratak poganstva.
Kršćanstvo kategorija Boga i čovjeka jasno odvaja – Bog je jedno, a čovjek drugo – a najvažniji povijesni trenutak onaj u kojemu se Bog i čovjek stapaju u Bogočovjeku. Kako piše Pavao, Krist omogućava i pojavu novoga čovjeka, ali ne novoga čovjeka po sebi samome ili po vlastitim rukotvorinama kao što je tehnologija, nego u nečemu izvan i iznad nas samih, a to je opet opet on – Krist. Dakle, Bog je jedan, kao i Bogočovjek, a želimo li svi biti „poput bogova“ – homo deusi i bogoljudi – tada dosežemo točku iz Druge poslanice Solunjanima, u kojoj stoji kako će „čovjek bezakonja“ zasjesti u „hram Božji“ pretvarajući se da je Bog. Ili, da se ponovno vratim Berdjaevu – naše doba, jednako kao i njegovo, postkršćansko u srži, umjesto Bogočovjeka nudi čovjekoboga. Iako je od tog razdoblja do danas nastupilo više političkih revolucija, to je zapravo jedno te isto doba; ono koje umjesto Krista nudi antikrista.
Nasljednik korona-krize?
Zelena je transformacija, kažu neki, također jedna od poluga velikog reseta. Ekološki zelotizam i zelene politike javljaju se kao oblik sekularne religije. Najprije smo imali prijelaz od teocentrične prema antropocentričnoj slici, događa li se sada obrat prema eko-centričnoj etici gdje priroda zauzima mjesto čovjeka?
Ako je obogotvorenje vlastitog ega jedna vrsta transhumanizma i novog poganstva, zelena politika vid je posthumanizma i nova verzija staroga poganstva. Posthumanizam se u zelenoj politici očituje u pomaknutoj perspektivi koja u središtu više nema čovjeka nego prirodu (kao da čovjek nije dio prirode). Čovjek se u toj perspektivi preobražava u nametnika na Zemlji, zagađivača prirode i eksploatatora njezinih resursa, i stoga kao treba tretirati kao parazita. Iz toga proizlaze depopulacijske – prevedeno, protuljudske – politike. Kultura smrti, od pobačaja do eutanazije. Pogansko, panteističko obožavanje Zemlje. Ponovno, to nije ništa novo; još je sv. Augustin u tima ismijavao one koje uznemiruje uvenuće biljke, a ne uznemiruju ih patnja i smrt njihova bližnjega, ljudskoga bića.
U političkoj praksi, zeleni apokalipticizam mogao bi prerasti u nasljednika koronakrize, kao fenomen koji se u ekstremnom tumačenju medijske srednje struje i političkog establišmenta iskorištava kao povod za ograničavanje elementarnih ljudskih sloboda. Prezir prema ljudskom i obožavanje prirode, kao i pokušaj čovječjega obogotvorenja, samo je stara hereza u novome ruhu.
U isto vrijeme, narušiti odnose u prirodi doista je grijeh – kako na razini transhumanističkih eksperimenata, tako i radi eksploatacije za partikularne interese. Ali onda bismo se trebali prisjetiti onoga što su pisali i Benedikt XVI. i Franjo – čovjek je također dio prirode pa je, prema tome, i pobačaj zločin protiv prirode. Kao što je pisao Roger Scruton, u naravi konzervativnog svjetonazora jest i očuvanje prirode, i to – nadodao bih – u rasponu od okoliša do ljudi i njihovih međuodnosa. Paradoksalno, danas često upravo oni koji niječu ljudsku prirodu, primjerice po pitanju spolnoga binarizma, ponajviše brinu o očuvanju izvanljudske prirode.
Je li rodna ideologija do sada najnažniji napad na bit čovjeka, ali i biblijsku sliku svijeta i čovjeka? Prezire li današnje društvo brak i obitelj, a osobito brojne obitelji?
Rodna ideologija, ponajbolje oličena u pojmu transrodnosti, dio je istoga fenomena zamjene Bogočovjeka ovjekobogom kao i transhumanizam. Čovjek želi eliminirati sve prirodne zadanosti i, osim besmrtnim, Bogu nalik postati i po nadilaženju urođenih, prirodom i biologijom neporecivo određenih spolnih razlika. Živimo u svijetu u kojemu supostoje – i u otrovni koktel se isprepleću – dvije tendencije: prva je težnja za nadilaženjem svih granica, od državnih do bioloških, a druga deesencijalizacija svijeta, to jest uvjerenje da fenomeni nemaju bȋt po sebi, nego im je bȋt umjetno stvorena međuodnosom bezbrojnih društvenih i kulturalnih silnica koje ih okružuju. Ako je tome tako, onda nema prepreka da se samooblikujemo kako god želimo, onkraj granica prirodne zadanosti (spol, smrtnost), budući da apsolutnu bȋt (u koju ubrajamo i spol, i smrtnost) ionako ne posjedujemo.
Ako stvari nemaju bȋt po sebi, sve granice su umjetne, nasilno postavljene kako bi se uspostavilo kontrolu nad čovjekom te ih je nadići prirodno. No biblijska slika čovjeka i svijeta zapanjujuće je jasna – već na prvim stranicama čitamo kako je Bog stvorio čovjeka kao muško i žensko te, štoviše, kako uzrok čovjekova Pada leži upravo u pokušaju dosezanja bogolikosti. Iako je to jasno i djetetu, čini se da mnoge treba podsjetiti: prvo, ljudska bića postoje jedino kao muškarci i žene; drugo, čovjek nije Bog.
Uspostavljanje „nulte godine“
Kako gledate na fenomen kulture otkazivanja kao obračuna s nepoćudnim pojedincima i “hereticima”?
Kultura otkazivanja sveprožimajuć je fenomen novoga, nečistog puritanizma postkršćanske etike. Postoji u rasponu od hrvatske mikrorazine do svjetske makrorazine. Na primjer, kada aktivistički političari (bivši politički aktivisti) iz platforme Možemo!, u predahu od provođenja protudječje politike na tragu one iz pitanja o političkoj ideologiji zelenog apokalipticizma, odluče ukloniti murale s obrisima Vukovara i likovima Slobodana Praljka ili Zvonimira Bobana koji udara milicajca, oni djeluju na dvije razine. Na prvoj, obračunavaju se s nacionalnim amblemima suvremene Hrvatske. Na drugoj, obračunavaju se s arhetipovima koji te ambleme čine toliko moćnima. Vukovar je grad-heroj koji se, iako slabiji, dugo odupirao osvajaču i naposljetku pao, dakle Troja. Praljak je general koji je, u cjelokupnom kontekstu djelovanja Haaškog suda, osuđen nepravedno te je ispio otrov, dakle Sokrat. Boban je slabiji (nenaoružani) predstavnik slabijeg naroda koji se obrušava na snažnijeg (naoružanog) predstavnika tiranske sile, dakle David koji obara Golijata.
Temeljni impuls „kulture otkazivanja“ jest razračunati se s tradicijom i izgraditi novu tradiciju, uspostaviti novu „nultu godinu“. Zato kao njezine žrtve padaju povijesne figure u rasponu od Isusa do sv. Junipera, Homera do Shakespearea, Kolumba, Lincolna, Churchilla, ali i suvremenih rityja, primjerice glumaca i komičara, koji ukazuju na proturječja pervertiranog, u totalitarnost dopola zapalog liberalizma današnjice. Riječ je, dakle, o revoluciji koja „s palube suvremenosti“ želi zbaciti sve jučerašnje i izgraditi novi svijet s novim vrijednostima i novim simbolima, izraslim iz parazitiranja na povijesnim žrtvama u čije se ime predstavnici jučerašnjice „otkazuju“ – to je idol „Drugoga“, spolnih, etničkih, rasnih i inih manjina, to jest svakoga „Drugoga“ osim onoga ključnog Drugog u odnosu na čovjeka; dakako, Boga.
Živimo li već danas ne u post-kršćanskom, nego antikršćanskom svijetu?
Živimo u svijetu u kojemu se postkršćansko i antikršćansko spajaju u jedno. Gianni Vattimo tvrdi da je suvremeni, sekularni svijet zapravo opredmećenje kršćanskih ideala; da je kršćanstvo jedina religija koja je – poput tempirane bombe – u svojim temeljima čuvala recept za vlastito podrivanje, stvorivši preduvjete za odvojenost Crkve od države, prosvjetiteljstvo i suvremeni svijet. Slažem se s ocjenom da je kršćanstvo (ne)izravno zaslužno za suvremeni svijet, no suvremeni svijet ne poimam kršćanskijim od jučerašnjeg svijeta, već kao svojevrsnu perverziju kršćanstva. Ili, kao što je Jürgen Habermas ustanovio, temelji naše civilizacije leže u spoju židovske etike pravednosti i kršćanske etike ljubavi i milosrđa.
Kao što je prepoznao René Girard, zapali smo u paradoksalno stanje u kojemu je oruđe kršćanstva – upravo ljubav ili milosrđe – danas instrumentalizirana protiv samoga kršćanstva. Lišivši se onog aspekta pravednosti, s kojim milosrđe treba biti u ravnovjesju, naša civilizacija postala je milosrdna bez svrhe i smisla, ne s teističkom filozofskom podlogom, već nošena valovima nihilizma. Zato je i moguće – kako je opet prepoznao Girard – da kršćanstvo, kao skup vrijednosti koje su izgnale metodu žrtvovanja i ukazale na savršeno nevinu žrtvu koja svojevoljno otkupljuje sve što postoji, također ukinuvši pretkršćanske, poganske prakse ljudske žrtve u svakodnevnom životu – a koje se u postkršćansko doba vraćaju u obliku pobačaja i eutanazije – danas i samo postaje glavnom žrtvom, i to žrtvom suvremenih, tobože milosrdnih ljudskopravaških ideologija.
U filozofiji koju amblematski predstavlja „kultura otkazivanja“, naime, upravo je kršćanstvo, pored nacionalne odanosti i slučajnosti pripadanja bijeloj rasi te, dakako, patrijarhata – proglašeno glavnim krivcem za sve povijesne nepravde Biblijanad svakovrsnim manjinama i „Drugima“. Ono što se Kristu dogodilo na pojedinačnoj razini, kršćanstvu se događa u cjelini – iako otkupitelji koji okončavaju navadu žrtvovanja, sami su postali žrtve. I tu se vraćamo Vattimu, Habermasu i Girardu: današnji postkršćanski i antikršćanski svijet je, paradoksalno, ishod kršćanstva.
No to, da paradoks bude veći, ne bi trebalo čuditi nikoga tko je čitao Bibliju, posebice Ivanovo Otkrivenje i Pavlove poslanice, koji izravno predviđaju neuspjeh – naglašavam svjetovni – Kristova nauka na Zemlji. Antikristi današnjice u ovome obličju ne bi mogli postojati bez Krista, ali nije Krist odgovoran za pojavu antikrista. Svjetlost nije kriva za postojanje sjene. Štoviše, da nema svjetla, vladala bi samo vječna noć koju nitko takvom ne bi mogao prepoznati ni imenovati.
Naposljetku, Vattimova teza dostiže svoj vrhunac u činjenici da Crkva nije sekularizirala svijet, nego je počela sekularizirati i samu sebe. Prostor svetog kao da se smanjuje i unutar same Crkve, a ne samo izvan nje. Navedena teza podudarna je sa stajalištem Ivana Illicha, koji je Crkvu vidio kao svojevrsnu „prainstituciju“ i prauzor za sve ustanove svojstvene europskoj kulturi, od škola i do zdravstva, koje svojom institucionalizacijom paradoksalno služe interesima upravo suprotnim onima koje deklariraju – škole zaglupljuju, zdravstvo razbolijeva, a crkve dekristijaniziraju. Donatist Tikonije u 4. je stoljeću Crkvu definirao kao ekvivalent Zaručnice iz Pjesme nad pjesmama – ona je u isto vrijeme „crna“ i „lijepa“. Ili, kako sam ranije napomenuo, institucionalna Crkva, pored Krista, stvara temelje i za pojavu antikrista.
Prema Tikoniju, na kojeg su se kasnije oslanjali rani Ratzinger i kasni Agamben, Krist i antikrist u Crkvi rastu paralelno. Istinsku Crkvu čine pravednici, ali njezine obrise još uvijek ne možemo vidjeti. Ona Crkva koju vidimo sadrži i „lijepu“ i „crnu“ dimenziju, simultano. Kako je isticao Augustin, nemoguće je reći – za svakoga unutar Crkve i izvan nje – tko je doista spašen, a obuhvat spašenosti neće se svesti na presliku ovozemaljskog bivanja „u“ Crkvi. U tome smislu, ako je Ivan pisao o onima koji „izađoše od nas, ali ne bijahu od nas“, u ovom bismo slučaju – dakle „postkršćanstvu“ i „antikršćanstvu“ unutar kršćanstva – mogli govoriti o onima koji e s nama, ali nisu od nas.
Krećemo li se s obzirom na sve rečenom prema nekome novom totalitarizmu koji će potpuno izmijeniti dosadašnju sliku čovjeka?
Totalitarnost je sjena svih političkih ideologija modernosti. Liberalna demokracija najduže je opstala neokaljana totalitarnošću, ali zloduh totalitarnosti sada ju je – stotinjak godina nakon komunizma i nacionalsocijalizma – konačno uspješno opsjeo. Totalitarnost je ono što se dogodi kada sekularne političke ideologije žele postati nalik religijama – objasniti smisao svega postojanja. Ne tvrdim da je naše društvo u ovome trenutku totalitarno u punom smislu te riječi, ili barem u skladu sa svim definicijama toga pojma.
Primjerice, ono što nas razlikuje od totalitarizma kako ga je definirala Hannah Arendt jest što, za razliku od Trećeg Reicha ili Sovjetskog Saveza, naše zapadno, globalizirano društvo karakteriziraju dubinske podjele po svim bitnim pitanjima, dok Arendt istinskim totalitarnima definira ona društva gdje se gotovo svi građani svjesno ili nesvjesno preobražavaju u produžene udove volje onoga tko Upitnikje na vlasti. Međutim, uz navedenu iznimku, po mnogočemu smo i istovjetni prošlostoljetnim totalitarizmima. Sistematizirao sam nekoliko glavnih točaka totalitarnosti, a koje ujedinjuju stanje za vrijeme Hitlera i Staljina s današnjim stanjem (od tih vremena inače, osim po navedenom razlogu, različito i po tome što još ne postoji jedan vrhovni autoritet, Veliki Vođa, nego je funkcija toga Vođe raspršena među mnogim malenim vođama koji međutim svi misle i djeluju posve istovjetno):
Prvo, ovozemaljski utopizam – nekoć kroz „tisućugodišnji Reich“ ili „svjetsku revoluciju“, a danas bivanje na „pravoj strani Povijesti“. Drugo, kreiranje novoga čovjeka – nekoć Übermenscha ili novoga sovjetskog čovjeka, a danas transhumanog bića lišenog zadanosti poput spolnog identiteta ili smrtnosti. Treće, žrtvovanje različitih skupina ljudi koje se prvo sustavno dehumanizira, a zatim sustavno istrebljuje – nekoć „inferiornih rasa“ ili „buržoazije“, a danas – to jest, već dugo – nerođene djece, ili – čega se obrisi tek pojavljuju – zdravstveno neodgovornih, poput necijepljenih, a što je dakako povezano i s potrebom za stalnim iznalaženjem neprijatelja.
Četvrto, zatiranje slobode pojedinca u korist kolektivističke propagande – nekoć radi rase i klase, a danas radi „Drugoga“, zdravlja ili njihove kombinacije („Misli na druge – cijepi se!“). Naposljetku, protukršćanstvo kojemu smo svjedočili u svim totalitarnim režimima, koje proizlazi iz činjenice da su sve prethodne točke zapravo perverzija i inverzija kršćanstva: onostranog utopizma, novoga čovjeka u Kristu i Krista kao Bogočovjeka, kršćanstva kao povijesne silnice koja ukida ritualno žrtvovanje i temelji se na milosrđu prema drugome, .
Ovi drugi elementi zasad su prekriveni sjenom koronavirusa, te se suvremeni „polutotalitarizam“ očituje kao podvrsta državne regulacije pandemijske prijetnje, no i ti će drugi aspekti, po mom sudu temeljni, prije ili kasnije ponovno izbiti na vidjelo. Ono što mnogi ne razumiju jest da se totalitarnost pojavljuje u sklopu različitih ideologija pa natruhe nekakve totalitarnosti vide samo u onim ideologijama koje su u prošlosti zapale u totalitarnost. Mnogi mi, primjerice, prigovaraju što dehumanizaciju Židova u Trećemu Reichu, „klasnih neprijatelja“ u Sovjetskom Savezu i nerođene djece danas stavljam u isti kontekst. No čini mi se da su takvi, s jedne strane, opterećeni negativnom propagandom o prošlostoljetnim režimima i pozitivnom propagandom o posljedicama seksualne revolucije i, s druge strane, zaslijepljeni nebitnim, zbog čega ne uviđaju srž stvari.
Ako je svrha modernog industrijskog postrojenja dehumanizacija i istrebljenje jedne društvene skupine, onda je „paket“ u kojem ta industrija smrti dolazi od sekundarne važnosti. Jednom riječju, suvremene totalitarne tendencije dolaze pod krinkom liberalizma kao posljednje ideologije modernosti koja je tu zamku dosad imala sreće izbjeći. Totalitarizam je neodvojivo povezan s poimanjem čovjeka kao Boga, ili drugim riječima, s poganstvom. Ernst Nolte totalitarnost je definirao kao pokušaj nadilaženja sebe sama. Vraćam se provodnim motivima ovog razgovora: transhumanizam ima političku dimenziju s visokim potencijalom za totalitarnost, kao i parareligijsku dimenziju s visokim potencijalom za poganstvo.
Šute li intelektualci na sve nabrojane devijantne fenomene?
Ne bih rekao da intelektualci šute, nego da su njihove vrijednosti nerijetko i same devijantne. Drugim riječima, intelektualci nisu intelektualci po tome što su na „pravoj strani“, nego po tome što imaju vrhunske intelektualne argumente kojima opravdavaju bivanje na onoj „krivoj“.
„Siguran prostor“
Kakav je položaj Hrvatske i hrvatskoga društva u svim ovim zbivanjima?
Hrvatska ima paradoksalni položaj: između je svjetova, dakle višestruka periferija, i stjecište je putova, dakle RHsvojevrsni centar. Zapadna periferija Istoka i istočna periferija Zapada. Ako političke nomenklature Hrvatsku i poimaju rubom nekog njihovog zamišljenog svijeta, a ne zemljom koja je sama svoje središte, to je samo znak njihove otuđenosti. Smisao Hrvatske nije u glumljenju „graničara starih“ za interese Europske unije i najmoćnijih zemalja u njoj. Predziđe kršćanstva nismo bili zbog drugih zemalja kršćanske Europe, nego zbog vlastita opstanka.
Toliko o bivanju vlastitim središtem. U isto vrijeme, Hrvatska je doista periferija onog sklopa fenomena koji se odvijaju na Zapadu, i mi srećom kaskamo za njima; zapadniji Zapad kristalna je kugla hrvatske budućnosti. Ta slika nije ohrabrujuća, ali pomaže u pripremi za ono što dolazi. Tijekom cijelog razgovora bavili smo se s dva glavna provodna motiva: jedan je dekristijanizacija i oblikovanje postkršćanskoga svijeta, a drugi prepoznavanje totalitarnih tendencija u suvremenom svijetu, kako u pandemijskoj krizi, tako i izvan nje.
E pa Hrvatska je i za jedno i za drugo, moram ironično, primijetiti, svojevrsni veliki safe space. Naravno, duhovni ess filozofije „sigurnog prostora“ u temeljima je svih problema koje danas živimo. „Sigurni prostor“ se, naime, proširio iz sveučilišnih prostorija i počeo obuhvaćati čitave države. No da bi „siguran prostor“ uistinu bio zadovoljavajuće „siguran“, potrebno je negdje smjestiti i sve one koji se u taj safe space ne mogu uklopiti. I dok su se nekoć žitelji „sigurnih prostora“ odvajali od svijeta, sada oni koji se ne uklapaju u ideološke i druge zadanosti „sigurnih prostora“ bivaju prognanima iz toga svijeta, bilo na društvene margine, na digitalne stupove srama, izvan medijske srednje struje, ili pak u postmoderne karantene-logore. Iako opterećena s bezbroj unutarnjih, endemskih problema, Hrvatska je u odnosu na sve o čemu smo razgovarali još uvijek donekle „siguran prostor“: safe space od invazije safe space ideologije.
