Štahan: Reakcija na koronavirus nije proporcionalna stvarnoj opasnosti, kao ni zahtjev da se svi cijepimo

U emisiji “55 minuta kod Željke Markić” gostovao je Matija Štahan. Štahan je diplomirao komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu, napisao je brojne članke te se bavi kulturom, društvom i književnošću. Objavljivao je radove u Vijencu, a šira ga javnost odnedavno poznaje kao komentatora u Petom danu na HRT-u. Otac je dvoje djece.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

O odluci da se izloži u javnosti

Ja sam uvijek s dozom nevoljkosti pratio svaki svoj karijerni uspjeh mješavinom raspoloženja: entuzijazma prema onome što me očekuje i jednom malom dozom suzdržanosti koja proizlazi, osim iz moje naravi koja nije baš toliko ekshibicionistička, iz svijesti da si čovjek iznošenjem vrijednosti, ideja, barem ovakvih kakve ja iznosim, zatvara mnoga vrata. Iako, naravno, uvijek se otvore i neka neočekivana vrata, za koja uopće nismo znali da postoje.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Živimo u vremenu digitalizirane, internetizirane kulture – vječnog pamćenja svega što se ikad dogodilo, pogotovo u javnosti i više-manje je sve na ovaj ili onaj način ostalo zabilježeno na internetu. To je jako slično noveli Janka Leskovara, kojim je počela hrvatska moderna, potkraj 19. st., “Misao na vječnost,” gdje glavni lik pomahnita iz svijesti ili fantazije da će ga neki njegovi grijesi iz prošlosti vječno pratiti kroz čitavu njegovu bezvremensku egzistenciju i nakon smti. To je, zapravo, slično ovome u čemu danas živimo, sve što iznesemo u javnosti i napišemo pratit će nas i mnogi će po tome prekapati i tražiti nešto što bi nas moglo inkriminirati i time nas eliminirati iz javnog života. Mislim da mnogi mladi to svjesno ili podsvjesno osjećaju i zato i bježe iz javnosti i zapadaju u neke svoje uske interese ne brinući toliko za opće dobro koliko bi bilo potrebno.

O “revoluciji” koja se vječno “jede svoju djecu”

Problem je kod ispada u mladosti kao što je onaj Ivoševićev o Židovima – što u društvu postoje dvostruki kriteriji. Jedni se progone isljednički, a drugim se postavljaju brojna ljubazna potpitanja kako bi objasnili svoju poziciju. Mnogi akteri javnog života su skloni se nezgrapno izražavati. Prihvatljivo mi je da netko pogriješi i poslije kaže da je pogriješio. No, problem su dvostruka mjerila. Ali mislim da će se dvostruka mjerila s vremenom početi primjenjivati i na one koji sada dobro prolaze – jer to je “revolucija koja jede svoju djecu”. Ako gledamo danas spolni moral na zapadu, što se danas percipira kao moralno i poželjno, što se prije 10 ili 15 godina percipiralo kao poželjno… Ono što je bilo progresivno prije 15 godina, danas je već gotovo “konzervativno” u tim krugovima promicanja transrodnosti malodobnih, na primjer. To je ono što je Trocki zvao “permanentna revolucija”, dakle, revolucija koja ne staje u jednom trenutku nego vječno samu sebe proizvodi i reproducira i, to je moj dodatak: vječno jede novu svoju djecu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

To je taj revolucionarni impuls bježanja od mira, koji onda, kao i u svim ovisnostima, traži sve jače i jače doze, sve veće i veće ekstreme i sve bizarnije i bizarnije nastavke.

O problematici trenda “promjene spola”

Istraživanje od prije godinu ili dvije dana, koje još uvijek nitko nije osporio, srušilo je mit s početka 90-ih o tzv. “homoseksualnom genu” i pokazalo da međuigra brojnih faktora – od onih genetskih do onih društvenih i kulturnih, utječe na spolno samopoimanje pojedinca. U kulturi koja je permisivna i koja promiče manjinsko seksualne identitete – njih će jednostavno i biti više. Ali možemo se zapitati je li to korisno za same te ljude koji upadaju u zamku te kulture i počinju svoje neke druge probleme projicirati u to jednostavno instant-rješenje koje im se nudi u tom, gotovo totalitarnom poimanju i sakralizaciji seksualnosti kao da svi problemi, a to je jedna izopačena verzija frojdizma – proizlaze iz seksualnosti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Istraživanja pokazuju i da su oni mladi ljudi koji su bili u depresiji i koji su prošli kroz tranzicije u prividne pripadnike drugog spola nisu time zadovoljni, to ne može ispuniti njihove psihološke praznine jer to i nije njihov izvorni problem.

O jugoslavenskom komunizmu i potrebi lustracije

Mislim da Hrvatska za razliku od, primjerice, zemalja Višegradske skupine, ima jednu obmanu, a to je obmana o tzv. “socijalizam s ljudskim licem” koja je uvijek lebdjela nad onima koji su htjeli napraviti čvrsti raskid s bivšim sustavom i uspostaviti neke nove vrijednosti, uvijek je postojao taj “ali” – “Kod nas su bile veće slobode”, “Kod nas je bilo liberalnije” nego u drugim komunističkim zemljama… Čini mi se da moramo proširiti tu sintagmu i reći “socijalizam s ljudskim licem i neljudskim naličjem” što bi značilo da su one nebitne, prividne slobode doista bile veće (a neke su bile i iz čiste koriste donesene – primjerice, puštanje ljudi preko granice – to je zato što nisu imali posla ovdje i društvo se na taj način rasterećivalo), a neljudsko naličje vidi se u tome što kad se zadrlo onkraj granica onoga što je dopušteno dogodio se jednako oštar, ako ne i oštriji susret režima s onima koji su “zastranili”. S jedne strane više ljudi nego u onim zemljama istočnog bloka pripušteno je izaći iz zemlje, a, s druge strane, jugoslavenska tajna služba ubila je više ljudi izvan Jugoslavije. Tako da uvijek moramo imati na umu i to naličje. Kod nas je bilo zapravo podjednako loše kao i drugim komunističkim zemljama.

Mi smo, tijekom Domovinskog rata imali tog vanjskog neprijatelja i zbog toga su mnoge negativnosti bivšeg sustava kod ljudi automatski prenesene na tog vanjskog neprijatelja, na srpskog agresora. Druga društva to nisu imala i znala su da se moraju razračunati sa samima sobom, a ne s nekim drugim koji radi invaziju.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U Poljskoj je cijela struktura ljudi u sudstvu koji su po političkom nalogu optuživali, sudili, predavali na fakultetima, ostala prisutna. I tu sada briselska elita ne razumije da je potpuno drukčiji kontekst za reformu sudstva u zemljama bivšeg komunističkog bloka i kod njih. Ono što bi u tim zemljama bila neka vrsta obračuna s neovisnom granom kao što je sudstvo, ovdje je čin izlječenja. To je slična situacija kao kod klečanja nogometaša prije utakmice. Je li isto kleknuti predstavnicima zemlje koja je bila kolonijalna velesila i predstavnicima zemlje kao što je Hrvatska koja je sama bila bliža položaju kolonije nego kolonijalne velesile? Dakle, mi nemamo taj kompleks.

Poljaci i danas pokolj u Katinskoj šumi percipiraju kao aristocid i kao nešto što ih je učinilo obezglavljenima. U tom pokolju je stradalo oko 20.000 ljudi, a Poljska je višestruko brojnija od Hrvatske. Mi imamo također svoj aristocid vezan uz Bleiburg koji je višestruko brojniji nego slučaj Katinske šume – koliko bi iz te poljske perspektive Hrvatska bila obezglavljenija od Poljske?

O koronavirusu

Sada je aktualna teza o tome da je “pobjegao” iz laboratorija – ne više da je “pušten” iz laboratorija. Fascinantno je kako u medijski nametnutom jednoumlju danas nije dopušteno spekulirati o različitim mogućnostima. Zadnjih godinu i pol dana u svijetu imamo bezpresedansku situaciju, nismo tako nešto imali cijelo stoljeće i svejedno se jedna tzv. službena istina ne smije propitivati.

Sada je odjednom postalo moguće raspravljati o nečemu što je i logično, a to je da je virus uzgojen u loše održavanom kineskom laboratoriju.

Kad razmišljam tko je imao korist od korone zadnjih godinu i pol dana, pojavljuju mi se dva moguća odgovora: prvo Kina – oni su jedini koji nisu ekonomski devastirani nakon što su virus i mjere protiv njega poharale svijet. Dakle, neka vrsta biološkog rata koji je u kineskom interesu.

S druge strane, neka vrsta tehnološke multinacionalne korporacije, ili, marksistički rečeno, krupni kapital – oni su također imali koristi jer su mjere protiv pandemije onemogućile brojne male i srednje poduzetnike, ali su Amazon, Netflix i slični doživjeli neviđen rast.

O cijepljenju protiv koronavirusa

Odjednom smo se suočili s mogućnošću smrtnosti, ali ne kroz nešto što je doista toliko opasno kao, primjerice, srednjovjekovna crna smrt, odnosno kuga. Reakcija na koronavirus je, po meni, pretjerana, tj. nije proporcionalna stvarnoj opasnosti. Kao što nije proporcionalan ni zahtjev da se svi cijepimo. Postoje društvene skupine koje nisu ugrožene i društvo bi moglo normalno funkcionirati ako se samo cijepe oni koji su stariji od 70 godina ili su nositelji kroničnih bolesti.

Sada se inzistira da se i djeca cijepe tim novim cjepivima koja nisu dosad dovoljno isprobana.

Čini mi se da je ovo izvanredno stanje dobro igralište različitih političkih, ali i izvanpolitičkih središta moći da vide dokle se može ići s konstrukcijom novog društva i s nametanjem raznih oblika kontrole. Tu je opet uzor kinesko društvo jer oni su digitalna diktatura u kojoj svatko ima tzv. bodove kojima im se omogućuje – od fizičkog kretanja do društvenog prosperiteta. I zapadna društva se žele preobraziti u društva kontrole, u društva gdje nestaje naša privatnost.

O lokalnim izborima i Možemo

Meni je fascinantan psihološki fenomen da su ljudi u glavnim institucijama grada Zagreba koji su vjerojatno strepili od dolaska Tomislava Tomaševića koji je na protubandićevskoj retorici dobio podršku, istom tom čovjeku tako spontano zapljeskali kada je prvi put kročio u gradske prostore. Pljesak Bandiću jučer, pljesak Tomaševiću danas… Sad možemo uživo pratiti kao i u dokumentarcima, rituale udvaranja različitih životinja.

Najzanimljivije kod tokova novaca povezanih s Možemo, zapravo nije u tome kako su oni utrošeni nego što to govori o njihovoj ideologiji. Cijela medijska slika koja je stvorena o stranci Možemo je bila da je riječ o gotovo deideologiziranim pojedincima kojima je samo stalo boriti se protiv korupcije, bandićevskog štetnog modela vladavine itd.

A opet, s druge strane, iz ormara neprestano ispada ta ideologija – i zelena ideologija (naravno, mislim da je okoliš ugrožen, ali je zanimljivo je kada se instrumentalizira za neke partikularne političke interese i svrhe te kako implementirati modele zelene politike u relativno siromašnim društvima znači poskupljenje života.)

Kakva ideologija stoji iza Možemo? Vidjeli smo i lezbijski sindikalizam i općenito “progresivnu ljevicu” koja zapravo ne brine za radnika, (to se očituje i u tome kako će se tretirati običan čovjek kada sve bude u skladu sa zelenim politikama), nego brine za neke nove vrste manjina i sl. Kada se Danijela Dolenec (Možemo), nova dogradonačelnica suočila s nekim izravnim pitanjima o tome, ona je izravno rekla da ne želi o tome govoriti jer bi im to naštetilo prije izbora. To je krunski dokaz o skrivanju ideologije.

Želite se pretplatiti (besplatno) na kanal?

Ako želite pratiti podcast “55 minuta kod Željke Markić” i dobivati obavijesti o novim objavama možete se pretplatiti na kanal.

Vrlo zanimljivo gostovanje Petre Milković pogledajte na poveznici:

https://www.youtube.com/watch?v=4oQRNPlTSW4

Koraci za aktiviranje (besplatne) pretplate:

  1. Prijavite se na YouTube na računalu.
  2. Otvorite videozapis na kanalu na koji se želite pretplatiti.
  3. Ispod playera videozapisa kliknite Pretplati me(Subscribe)

Kad se pretplatite na kanal, svi novi videozapisi koje taj kanal objavi prikazat će se u vašem feedu Pretplate i dobivat ćete obavijesti kad kanal na koji ste pretplaćeni objavi novi sadržaj.

Svaka pretplata na kanalu na Youtubeu je automatski besplatna.

>(VIDEO) Pogledajte premijeru podcasta Željke Markić i predbilježite se za nove emisije

Na feedu pretplata koji je dostupan na mobilnim uređajima i računalima prikazuju se svi videozapisi nedavno preneseni na kanale na koje ste pretplaćeni.

Ako želite dobivati sve obavijesti s kanala na koji ste pretplaćeni, dodirnite zvonce za obavijest

Zvonce će se tada promijeniti u zvonce koje zvoni i tako pokazati da ste odabrali sve obavijesti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.