Na nebeski rođendan blaženog Alojzija Stepinca, kardinal Gerhard Müller objavio je Proglas vjere

Kardinal Gerhard Müller (71) objavio je Proglas vjere, koji je datiran s 10. veljače 2019., na nebeski rođendan blaženoga Alojzija Stepinca, dan uoči šeste obljetnice odreknuća petrovske službe Benedikta XVI. i dan uoči 41. obljetnice svojega prezbiterskoga ređenja. Objavljen je na sedam jezika: engleski, francuski, kastilski, njemački, poljski, portugalski i talijanski. Portal Vjera i djela donosi njegov prijevod na hrvatski s njemačkoga izvornika, a prijevod je priredio Petar Marija Radelj.

Suočeni s rastućom zbunjenošću oko učenja o vjeri, brojni biskupi, svećenici, redovnici i laici Katoličke Crkve tražili su od mene javno svjedočenje o Istini objave. Vlastita je zadaća pastira voditi one koji su im povjereni putom spasenja. To im može uspjeti samo ako poznaju taj put i sami njime kroče. Tu vrijedi Apostolova riječ: „Doista, predadoh vam ponajprije što i primih“ (Prva Korinćanima 15, 3). Danas mnogi kršćani ne poznaju više ni temeljna učenja vjere, tako da postoji sve veća opasnost da propuste put u vječni život. Međutim, ostaje osobita zadaća Crkve da vodi čovječanstvo Isusu Kristu, svjetlu naroda (vidi Lumen gentium 1). U takvim okolnostima postavlja se pitanje usmjerenja. Prema Ivanu Pavlu II., Katekizam Katoličke Crkve (u nastavku: ‘KKC’) jest „sigurno pravilo za poučavanje vjere ” (Fidei depositum IV). Sastavljen je radi jačanja vjere braće i sestara, čija se vjera masovno dovodi u pitanje „diktaturom relativizma“.

1. Jedan i trojedini Bog objavljen u Isusu Kristu

Sažet prikaz vjere svih kršćana nalazi se u ispovijesti Presvetoga Trojstva. Krštenjem u ime Otca, i Sina, i Svetoga Duha, postali smo Isusovi učenici, Božja djeca i prijatelji. Različnost triju osoba u jedinstvu istoga Boga (KKC 254) označava, u odnosu na druge religije, temeljnu razliku vjere u Boga i slike čovjeka. Duhovi se razlikuju u ispovijedanju Isusa Kristom. On je istiniti Bog i pravi čovjek, začet po Duhu Svetom i rođen od Djevice Marije. Riječ pȕtju (tijelom) postala, Sin Božji, jedini je Spasitelj svijeta (KKC 679) i jedini Posrednik između Boga i ljudi (KKC 846). Stoga o onomu koji niječe Njegovo boštvo Prva Ivanova poslanica (2, 22) govori kao o Antikristu, budući da je Isus Krist, Sin Božji, od vječnosti jedan u Bogu, Svome Otcu (KKC 663). S jasnom se odlučnošću moramo oduprijeti povratku drevnih krivovjerja, koja su u Isusu Kristu vidjela samo dobroga čovjeka, brata i prijatelja, proroka i moralista. On je prije svega Riječ, koja bijaše u Boga i koja jest Bog, Otčev Sin, koji je uzeo našu ljudsku narav kako bi nas otkupio i koji će doći suditi žive i mrtve. Njemu se jedinomu klanjamo, Njega jedinoga obožavamo skupa s Otcem i Duhom Svetim kao jedinim i istinitim Bogom (KKC 691).

2. Crkva

Kao vidljiv znak i sredstvo spasenja Isus Krist utemeljio je Crkvu, koja se ostvaruje u Katoličkoj Crkvi (KKC 816). Svojoj Crkvi, koja je proistekla „iz boka Krista koji je usnuo na križu“ (KKC 766), dao je sakramentno ustrojstvo, koje će trajati do potpunoga ostvarenja Kraljevstva (KKC 765). Krist, Glava, i Kristovi vjernici kao udovi tijela jedna su otajstvena osoba (KKC 795). Crkva je sveta zato jer ju je jedini Posrednik sazdao i bez prestanka podupire njezin vidljivi sastav (KKC 771). Kroz nju se Kristovo djelo otkupljenja posadašnjuje u vremenu i prostoru slavljenjem svetih otajstava, osobito euharistijske žrtve, svete Mise (KKC 1330). Crkva s Kristovom ovlašću prenosi božansku objavu, koja se proteže na sve dijelove nauke (doktrine), „uključujući i ćudoredno učenje, bez kojega se spasonosne istine vjere ne mogu čuvati, izlagati ni opsluživati“ (KKC 2035).

3. Sveotootajstveni poredak

Crkva je sveopći sakrament spasenja u Isusu Kristu (KKC 776). Ona ne odražava samu sebe, nego Kristovo svjetlo, koje odsijeva na njezinu obrazu. Ali to se događa samo kada uporišnom točkom postane istina objavljena u Isusu Kristu, a ne stajalište većine ili duha vremena; jer sâm je Krist povjerio puninu milosti i istine Katoličkoj Crkvi (KKC 819) i On je osobno nazočan u sakramentima Crkve.

Crkva nije udružba koju je stvorio čovjek i o čijem ustroju po svojoj volji odlučuju njezini članovi. Ona je božanskoga podrijetla. „Sam Krist je izvor službe u Crkvi. On ju je ustanovio, dao joj vlast i poslanje, usmjerenje i svrhu (KKC 874). I danas vrijedi Apostolova opomena, neka je proklet svatko koji naviješta neko drugo evanđelje, pa činili to „mi ili anđeo s neba“ (Galaćanima 1, 8). Posredovanje vjere neraskidivo je povezano s ljudskom vjerodostojnošću njezinih glasnika, koji su u nekim slučajevima napustili povjerene im ljude, uznemirili ih i ozbiljno oštetili njihovu vjeru. U tom smislu svetopisamska riječ pogađa one koji ne slušaju istinu i ravnaju se prema vlastitim požudama, koji laskaju svojim ušima, jer ne mogu podnositi zdravu nauku (usp. Druga Timoteju 4, 3–4).

Zadaća crkvenoga Učiteljstva jest „zaštititi Božji narod od zastranjenja i iznevjerenja“ kako bi mu se „jamčila stvarna mogućnost da bez zablude ispovijeda pravu vjeru“ (KKC 890). To je osobito istinito u odnosu na svih sedam svetootajstava. Presveta je Euharistija „izvor i vrhunac kršćanskoga života“ (KKC 1324). Euharistijska žrtva, u kojoj nas Krist uključuje u Svoju Žrtvu na Križu, usmjerena je na najprisniju povezanost s Njim (KKC 1382). Stoga u odnosu na primanje svete Pričesti Sveto Pismo opominje: „tko god jede kruh ili pije čašu Gospodinovu nedostojno, bit će krivac Gospodinova tijela i krvi“ (Prva Korinćanima 11, 27). „Tko je svjestan teškoga grijeha treba prije nego pristupi pričesti pristupiti sakramentu pomirenja“ (KKC 1385). Iz unutarnje razložnosti svetootajstva slijedi da rastavljeni i građanski ponovno vjenčani katolici, čija sakramentna ženidba opstoji pred Bogom, kao i oni kršćani koji nisu u punom zajedništvu s katoličkom vjerom i Crkvom, baš kao i svi katolici koji se nisu spremni pričestiti, (KKC 1457), ne primaju plodonosno svetu Euharistiju, jer ih ne privodi spasenju. Ukazivati na to odgovara duhovnim djelima milosrđa.

Priznavanje grijeha u svetoj ispovijedi najmanje jednom godišnje jedna je od crkvenih zapovijedi (KKC 2042). Kad vjerujući više ne ispovijedaju svoje grijehe i ne doživljavaju odrješenje svojih grijeha, spasenje propada (postaje uzaludno, nemoguće), jer u konačnici Isus Krist je postao čovjekom da nas izbavi od naših grijeha. I na teške i lake grijehe koje počinimo nakon krštenja, primjenjuje se vlast opraštanja koju je uskrsnuli Gospodin dao apostolima i njihovim nasljednicima u službi biskupa i svećenika. Sadašnja praksa ispovijedanja jasno pokazuje da savjest vjernika nije dovoljno oblikovana. Božja milost nam je dana kako bismo ispunili Njegove zapovijedi da postanemo jedno sa Njegovom svetom voljom, a ne da bismo izbjegli poziv na kajanje (KKC 1458).

„Svećenik nastavlja otkupiteljsko djelo na zemlji“ (KKC 1589). Ređenje svećeniku „podjeljuje svetu vlast“ (KKC 1592), koja je nezamjenjiva, jer kroz nju Isus postaje svetootajstveno nazočan u Svojem spasonosnom djelovanju. Stoga se svećenici dragovoljno odlučuju za beženstvo kao „znak novoga života“ (KKC 1579.). Riječ je o samopredavanju u službi Kristu i Njegovu dolazećemu kraljevstvu. U podjeli ređenja u tri stupnja te službe „Crkva se smatra vezanom izborom koji je obavio sâm Gospodin. Upravo zato ređenje žena nije moguće“ (KKC 1577). Tvrditi da je ta nemogućnost nekakav oblik diskriminacije žena pokazuje samo nedostatak razumijevanja za taj sakrament. Tu nije riječ o zemaljskoj vlasti, nego o predstavljanju Krista, Zaručnika Crkve.

4. Ćudoredni zakon

Vjera i život su nerazdvojivi, jer je vjera bez djela mrtva (KKC 1815). Ćudoredni zakon djelo je božanske Mudrosti i vodi čovjeka obećanomu blaženstvu (KKC 1950). Dosljedno, poznavanje božanskoga i naravnoga zakona nužno je „da čini dobro i ispuni svoju svrhu“ (KKC 1955). Prihvaćanje te istine nužno je za spasenje svih ljudi dobre volje, jer onaj tko umre u smrtnom grijehu bez pokajanja zauvijek će biti odijeljen od Boga (KKC 1033). To dovodi do praktičnih posljedica u životu kršćana, od kojih su mnoge sada zamračene (usp. KKC 2270–2283, 2350–2381). Ćudoredni zakon nije teret, nego dio te istine koja oslobađa (usp. Ivan 8, 32), kroz koju kršćanin hodi putom spasenja i koji se ne može relativizirati.

5. Vječni život

Mnogi se danas pitaju čemu još služi Crkva, kad čak i biskupi više vole biti političari nego navješćivati Evanđelje kao učitelji vjere. Da ne bismo razvodnili i zamaglili svoj pogled zanemarivim i beznačajnim, potrebno se prisjetiti što čini značajke Crkve. Svaki čovjek ima besmrtnu dušu, koja se u smrti dijeli od tijela nadajući se uskrsnuću mrtvih (KKC 366). Smrt čini konačnim čovjekovu odluku za ili protiv Boga. Svatko se mora suočiti s posebnim sudom odmah nakon smrti (KKC 1021). Ili je potrebno pročišćenje ili čovjek izravno ulazi u nebesko blaženstvo i smije gledati Boga licem u lice. Postoji i užasna mogućnost da čovjek do samoga kraja ustraje u svojem odbijanju Boga i nedvosmisleno odbijajući Njegovu ljubav „odmah i zauvijek sebe osudi“ (KKC 1022). „Bog nas je stvorio bez nas, ali nas nije htio spasiti bez nas“ (KKC 1847). Vječnost paklenske kazne strašna je stvarnost, koja – prema svjedočanstvu Svetoga Pisma – privlači sve koji „umiru u stanju smrtnoga grijeha“ (KKC 1035). Kršćanin prolazi kroz uska vrata, jer „široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu“ (Matej 7, 13).

Šutjeti o tim i drugim istinama vjere i podučavati ljude na taj način najveća je varka protiv koje Katekizam snažno upozorava. To je posljednja kušnja Crkve, a vodi čovjeka religijskoj obmani, „po cijenu otpada od istine“ (KKC 675); to je Antikristova prijevara „sa svim nepravednim zavaravanjem onih koji propadaju poradi toga što ne prihvatiše ljubav prema istini da bi se spasili“ (Druga Solunjanima 2, 10).

Poziv

Kao radnici u Gospodinovu vinogradu svi smo se dužni podsjetiti tih temeljnih istina držeći se onoga što smo i sami primili. Ljude našega doba želimo ohrabriti da koračaju stazom Isusa Krista s odlučnošću da steknu vječni život opslužujući Njegove zapovijedi (KKC 2075).

Zamolimo Gospodina da nam dâ spoznati veličinu dara katoličke vjere, kroz koju se otvaraju vrata vječnoga života. „Doista, tko se zastidi mene i mojih riječi u ovom preljubničkom i grješničkom naraštaju – njega će se stidjeti i Sin Čovječji kada dođe u slavi Otca svoga zajedno sa svetim anđelima“ (Marko 8, 38). Stoga se predajmo jačanju vjere ispovijedajući istinu, koja je sâm Isus Krist.

I nama su, osobito biskupima i svećenicima, upućene riječi kojima Pavao, apostol Isusa Krista, opominje svojega suputnika i nasljednika Timoteja: „Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom Njegovim i kraljevstvom Njegovim: propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom. Jer doći će vrijeme kad ljudi ne će podnositi zdrava nauka nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati. Ti, naprotiv, budi trijezan u svemu, zlopati se, djelo izvrši blagovjesničko, služenje svoje posve ispuni!“ (Druga Timoteju 4, 1–5).

Neka nam Marija, Majka Božja, isprosi milost da ostanemo nepokolebljivi u ispovijedanju istine Isusa Krista.

U vjeri i molitvi povezani

U Rimu, 10. veljače 2019.

Gerhard kardinal Müller, v. r.

Predstojnik Zbora za učenje vjere 2012.–2017.