Prije 50 godina objavljena je deklaracija Drugog vatikanskog sabora Nostra aetate, koja, među ostalim, govori o odnosu Katoličke Crkve i židovskog naroda u novom teološkom okviru. Povodom te obljetnice, Povjerenstvo za vjerske odnose sa židovstvom objavilo je novi dokument naslovljen „Neopozivi su darovi i poziv Božji“ (Rim 11, 29).
Naglašavajući jedinstvenu narav katoličko-židovskog odnosa, dokument govori o teološkim temama poput važnosti otkrivenja, odnosa između Starog i Novog zavjeta, univerzalnosti spasenju u Isusu Kristu i činjenici da starozavjetni savez s Izraelom nije bio opozvan, kao i evangelizacijskom poslanju Crkve u odnosu prema židovstvu, piše Vatikanski radio.
Novi tekst predstavlja katolička promišljanja o tim pitanjima, ali nije učiteljski dokument i ne predstavlja doktrinarni nauk Crkve, nego je refleksija o aktualnim teološkim pitanjima koja su se razvila nakon Drugog vatikanskog sabora. Cilj mu je biti polazište za daljnje teološko razmišljanje i obogaćenje židovsko-katoličkog dijaloga.
U novom se tekstu napominje kako su poduzeti veliki koraci u dijalogu tijekom posljednjih 50 godina te da se od stanja odvojenog suživota došlo do dubokog prijateljstva. Zahvaljujući židovskim korijenima kršćanstva, dijalog s židovstvom ne može se uspoređivati s dijalogom s drugim svjetskim religijama. Istaknuto je da se Isusa može razumjeti samo unutar židovskog konteksta njegova vremena, premda on kao Mesija i Sin Božji nadilazi povijesne horizonte.
U dokumentu se napominje da se Bog otkriva u svojoj Riječi. Ona je za židove prisutna u Tori, dok je za kršćane utjelovljena u Isusu Kristu. Međutim, Božja riječ je nerazdjeljiva i sve ljude poziva da odgovore na način koji će im omogućiti život u ispravnom odnosu s Bogom.
Nadalje se ističe kako postoji nerazrješivo jedinstvo između Starog i Novog saveza, unatoč tome što ih židovi i kršćani drukčije tumače na temelju svojih vjerskih tradicija. Za kršćane, Stari se zavjet ima shvatiti i tumačiti u svjetlu Novoga. Stari i Novi zavjet dio su jedne jedine povijesti saveza između Boga i njegova naroda, premda se Novi zavjet drži ispunjenjem obećanjâ Staroga.
Ne može biti različitih putova ili pristupa Božjem spasenju – napominje se u dokumentu. Teorija da bi mogla biti dva puta spasenju – židovski put bez Krista te kršćanski put s Kristom – ugrozila bi temelje kršćanske vjere. Ispovijedanje univerzalnog i stoga ekskluzivnog posredovanja spasenja po Isusu Kristu pripada samoj jezgri kršćanske vjere. Crkva i židovstvo se ne mogu predstavljati kao „dva paralelna puta spasenju“, nego Crkva mora „svjedočiti Krista kao otkupitelja za sve“.
Da židovi nisu isključeni iz Božjega spasenja i da su u njemu sudionici u teološki je neupitno – stoj u dokumentu. Kako je to moguće bez eksplicitnog ispovijedanja Krista ostaje neshvatljivo otajstvo Božjega nauma. U tom se kontekstu navode riječi sv. Bernarda iz Clairvauxa: Bog za židove „odredio posebno vrijeme u povijesti koje se ne može predvidjeti“.
Crkva na evangelizaciju židova gleda drukčije od evangelizacije prligija evangelizaciju židova na drukčiji način od evangeliziranja drugih svjetskih vom, no suzdržavaju se od “pozivii drukčijeipadnika drugih svjetskih religija: ne provodi niti podržava posebnu institucionalnu misiju usmjerenu na Židovski narod. Kršćani su, međutim, pozvani svjedočiti židovima svoju vjeru u Isusa Krista na ponizan i osjetljiv način – stoji u dokumentu.
Židovi i kršćani trebaju gajiti bratski dijalog te se međusobno bolje upoznavati, težiti pomirenju i zajedno promicati pravednost, mir, skrb za stvoreno i boriti se protiv antisemitizma. Potrebno je osnažiti suradnju na humanitarnom području, u pomaganju siromašnima, ranjivima i marginaliziranima, kako bi zajedno postali „blagoslov za svijet“ – ističe se na kraju novoobjavljenog teksta.
