Marija Marošević, istaknuta suradnica blaženog Ivana Merza bila je tridesetih godina profesorica u Građanskoj školi u Zagrebu koju je u to vrijeme pohađao Franjo Tuđman. Upravo je ona uspjela uvjeriti Franjina oca da ga pošalje na daljnje školovanje.
Prošlog je tjedna obilježena obljetnica rođenja dr. Ivana Merza, hrvatskog blaženika te istaknutog intelektualca, profesora i katoličkog laika.
Obljetnica rođenja blaženog Ivana Merza proslavljena je 16. prosinca 2022. u prostoruma uz Baziliku Srca Isusova u Zagrebu. U povodu proslave ovoga sada već 126. rođendana našega Blaženika, koji je rođen u Banjoj Luci 16. 12. 1896. g., organizirano je predstavljanje 7. sveska njegovih Sabranih djela koja je nedavno izišla iz tiska. Knjigu su predstavili prof. Ivica Đaković, predsjednik Hrvatskog katoličkog društva prosvjetnih djelatnika, Ivan Mesarek, mag. phil. i p. Božidar Nagy, postulator. Ovim sedmim sveskom koji sadrži korespondenciju Ivana Merza, završeno je objavljivanje njegove bogate pisane ostavštine koja u tiskanom izdanju broji oko 3.500 stranica.
Prof. Đaković: “Ovo je živo svjedočanstvo o Merzu kao intelektualcu”
Prof. Ivica Đaković kao prvi predstavljač u svome govoru najprije je naglasio da su tri institucije sudjelovale u izdavanju Merzovih Sabranih djela: to su Postulatura bl. Ivana Merza, Fakultet filozofije i religijskih znanosti i Glas Koncila. Prelazeći na 7. svezak kao posljednji u nizu prof. Đaković je istaknuo ove karakteristike Merzove korespondencije:
„Ona je živo vrelo i vjerodostojno svjedočanstvo o Merzu kao intelektualcu, javnom kulturnom djelatniku i osobito o njegovom asketskom životu i duhovnoj formaciji, o duhu stanja i problemima onoga vremena, o nastojanjima i djelovanju hrvatskih katoličkih intelektualaca, o vjerskom odgoju hrvatske mladeži.“
Zaključujući svoje izlaganje prof. Đaković je ustvrdio: „Iz pisama Ivana Merza i svjedočenja onih koji su ga dobro poznavali možemo neprijeporno i činjenično utvrditi da je Ivan Merz bio najmarkantnija osoba XX. stoljeća u kontekstu duhovnih vrijednosti među katoličkim laicima.“
Bolnica u kojoj je umro danas je škola koja nosi njegovo ime
Voditeljica programa Vesna Sabo naglasila je da je velika zasluga prof. Đakovića za bl. Merza ta što se založio i uspio ostvariti prijedlog Postulature te je nakon demokratskih promjena devedesetih godina Osnovna škola u centru Zagreba, ulica Račkoga, dobila ime po Ivanu Merzu. Ta je škola u prošlosti bila bolnica u kojoj se liječio Ivan Merz. U sobi (danas učionica) u kojoj je bl. Ivan Merz bolovao i završio svoj zemaljski život postavljeno je posebno spomen obilježje.
Drugi predavač bio je Ivan Mesarek, magister filozofije. Među ostalim u svome izlaganju rekao je:
„Otkako sam se kroz Dnevnik upoznao s bl. Ivanom, a potom i kroz njegovu korespondenciju, tri su pojma bila živo stavljena pred mene, a to su sloboda, odgovornost i autentičnost. Sva se tri mogu staviti pod jedan, a to je sloboda. Ivan je živio slobodu, a znao je da ju ne može postići, ako svoju volju ne uskladi s voljom Božjom. U kontekstu 7. sveska (korespondencije) Ivanova je sloboda i izabiranje vlastitog životnog puta (autonomija) dobro vidljiva u njegovoj korespondenciji s roditeljima.“
Svjedočanstvo predstavljača o iskustvima traženja smisla života
U svome izlaganju Mesarek se kao predstavnik mlade generacije koja se susreće i otkriva bl. Merza najviše zadržao u prikazu i analizi korespondencije Ivana Merza s njegovim roditeljima, posebno s majkom. Majka još uvijek ne razumije Ivanov duboki vjerski život koji je provodio kao student u Parizu pa ga je od toga odvraćala i poticala da živi svjetovnim životom itd.
Ivan to nije prihvaćao, naglasio je Mesarek, promišljajući i dalje Božji naum za njega i koračajući stazama koje mu je Bog namijenio. Pokušao je utjecati na majku da prihvati njegove poglede na život i svijet. U tome je na kraju i uspio, ali tek nekoliko godina kasnije. Potom je Mesarek iz svojih školskih dana iznio jedno svoje zanimljivo iskustvo uspoređujući ga s iskustvom Ivana Merza:
„Nije bilo tako davno i dobro se sjećam svojih srednjoškolskih prijatelja i sebe kako smo bili zahvaćeni pitanjima o smislu vlastitog života, o kozmičkom redu i uvidu kako nas Netko nadilazi. Mnogi su radikalno namjeravali mijenjati svjetovnu percepciju života. Nažalost, nakon nekog vremena jedan po jedan su prihvatili zaključak svojih roditelja, a zaključak roditelja je bio kako su to pubertetska zanesenjaštva koja će proći. I uistinu prođu, utope se u svjetovnosti. Hrabri, postojani i slobodni Ivan Merz svemu je tome odolio da bi na kraju s pravim pitanjima došao do pravih odgovora i postigao kršćansku savršenost.“
Dojmljivo Mezovo pismo prijatelju nakon hodočašća u Lurd
Pojedine dijelove najvažnijih pisama Ivana Merza čitala je Marija Grbić. Slušateljstva se posebno dojmilo čitanje Merzova pisma prijatelju Draganu Maroševiću, svome kolegi sa studija iz Beča, koje mu je uputio nakon hodočašća u Lurd. U pismu Merz iznosi svoje duboko kršćansko shvaćanje o vrijednosti trpljenja kad ga se prihvaća i prikazuje Bogu u sjedinjenju s Kristovom žrtvom na križu. Također je bilo zanimljivo slušati dijelove pisma koje je uputio Merz svome bivšem profesoru dr. Ljubomiru Marakoviću na kraju svoga studija u Parizu. U pismu Merz donosi glavne ideje apostolskog programa za kršćansku obnovu hrvatskog naroda što je namjeravao ostvariti nakon povratka u domovinu.
Na kraju se prisutnima obratio postulator pater Božidar Nagy, koji je glavni zaslužan za izdavanje Sabranih djela Ivana Merza, a čiji je prvi svezak objavljen još 2011. godine. Na početku svoga izlaganja postulator je naglasio da se sada, nakon što su objavljena sva Sabrana djela bl. Ivana Merza može uočiti duhovna, intelektualna i svetačka veličina toga „diva duha“ kako su Merza nazvali njegovi suradnici odmah nakon njegove smrti.
Dragocjeni izvori za poznavanje Merzove osobnosti
Njegova pisma imaju važnost u prvom redu za poznavanje njegove osobnosti i posebice njegove vjersko-katoličke fizionomije, a potom imaju veliku vrijednost za poznavanje osoba i povijesnog konteksta u kojem je Merz živio i djelovao. Potom, dragocjeni su povijesni dokumenti za poznavanje i djelovanja Hrvatskoga katoličkog pokreta u kojemu je Merz bio jedan od glavnih sudionika.
U korespondenciji Ivana Merza, naglasio je postulator, nalazimo mnogo potvrda njegovih vrlina te informacije podataka o njegovoj iskrenoj i dubokoj pobožnosti koju ne skriva pred onima kojima se pismeno obraća. Osim u sadržajima samih pisama, to je posebno uočljivo na početku i na kraju mnogih njegovih pisama. Uz datum Merz redovito stavlja i ime sveca koji se slavi dotičnog dana ili liturgijsko vrijeme u kojem piše. Često na početku prije oslovljavanja stavlja znak križa (+ !), ili puno ime kršćanskog pozdrava ili kraticu: Hvaljen Isus i Marija – H.I.M. A veoma često pisma završava riječima: „u Presv. Srcu Isusovu“, ili „u Kristu Kralju“. Nerijetko isti završni pozdrav piše i latinskim riječima: „in Sanctissimo Corde Jesu“ ili „in Christo (Xto) Rege“.
Duhovitost Ivana Merza
Na kraju je postulator istaknuo i Merzovu duhovitost kao jednu od crta njegova karaktera, a koja je dolazila do izražaja posebno u njegovim pismima roditeljima i bliskim prijateljima. Tako je npr. svoje krsno ime njemački „Hans“, u potpisima, šaleći se, često prevodio i na druge jezike. Osim hrvatskog Ivan, Ivo, Ivica nalaze se u njegovim potpisima i ovakvi sinonimi: Johannes, Janez, Janoš, Hannes, Hasan, Jean. No najoriginalnija su dva potpisa na dvije karte od 13. i 18. ožujka 1915. kad se roditeljima javio iz Beča pa je čak i svoje prezime preveo na hrvatski.
Za bolje razumijevanje ovoga njegova privatnog prijevoda svoga prezimena treba imati na umu ovo: Ivanov pradjed nosio je prezime März što je u njemačkom jeziku također i naziv za treći mjesec u godini: ožujak. Kasnije su zbog te sličnosti njegovi potomci promijenili prezime u Merz. Tako se Ivan na te dvije karte koje je uputio roditeljima potpisao sa „Ivan Ožujčić“. K tome je dodao u zagradi i malo pojašnjenje: „prije Hans Merz“!
Budući da se korespondencija Ivana Merza počela prikupljati, sređivati i potom prepisivati još osamdesetih godina prošlog stoljeća, u tome poslu postulatoru su pomagali mnogi suradnici kojima je ovom prigodom, kao što to stoji i u predgovoru 7. sveska, javno zahvalio. To su: mag. pharm. Zlata Župan-Dugački, ing. Ljudevit Zechner, I nprof. Zrinki Jakubin, prof. Tamara Bodor, prof. dr. Željko Poljak, dr. Ivan Zubac, David Šimunković, mag. phil. Ivan Mesarek, i mag. geol. Tin Barić.
Ivanova ostavština – “dragocjeni rudnik”
Postulator je završio svoje izlaganje citirajući početak propovjedi krčkog biskupa Ivice Petanjka koju je izrekao na svečanoj sv. misi u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu koju je predvodio na blagdan bl. Ivana Merza 10. svibnja 2019. Biskup Petanjak govoreći o pisanoj ostavštini bl. Ivana Merza rekao je: „Stojimo pred jednim dragocjenim rudnikom i ne znamo što da uzmemo iz tog preobilja…“
Među dragocjenostima toga bogatog rudnika nalaze se sada i Ivanova pisma objavljena u ovom sedmom i posljednjem svesku njegovih Sabranih djela. U njim će čitatelj moći pronaći mnoge bisere koji nam otkrivaju duhovno bogatstvo srca i duše našega blaženog Ivana Merza. Kao i u njegovu Dnevniku tako i u njegovoj korespondenciji vidi se prisutnost i odsjev Božje milosti koja ga je postupno vodila prema svetosti.
Zanimljiva poveznica s dr. Franjom Tuđmanom
Sudionici predstavljanja mogli su ovom prigodom doznati i jednu veoma zanimljivu činjenicu, važnu za našu nacionalnu povijest a indirektno je povezana s Ivanom Merzom. Voditeljica programa govoreći o Merzovu prijatelju Draganu Maroševiću s kojim se Merz dopisivao, rekla je da je imao tri sestre. Jedna od njih zvala se Marija, a bila je profesorica i kasnije postala velika suradnica bl. Ivanu Merzu u katoličkom apostolatu među mladima, posebno kod ženske mladeži.
Tridesetih godina prošloga stoljeća Marija Marošević bila je profesorica u Građanskoj školi u Zagrebu koju je u to vrijeme pohađao Franjo Tuđman, a kojemu je Marija bila i razrednica. Kad je Tuđman završio građansku školu (to je bio rang današnje osmogodišnje škole) njegova razrednica čula je da ga njegov otac ne može više slati na daljnje školovanje zbog nedostatka materijalnih sredstava.
Bismo li bez prof. Marošević imali onakvog Tuđmana za kakvog znamo?
Budući da je prof. Marija već tada uočila Tuđmanove sposobnosti, bilo joj je veoma žao da tako daroviti mladić ne može ići dalje u školu. Kako se s time nije mogla pomiriti, zajedno s prijateljicom pošla je u ljetu 1939. g. vlakom u Veliko Trgovišće do Tuđmanova oca i uspjela ga je uvjeriti da svoga sina pošalje na daljnje školovanje.
Tako je mladi Tuđman zahvaljujući svojoj profesorici i razrednici nastavio daljnje srednjoškolsko obrazovanje. Zaključak se nameće sam po sebi: da nije bilo prof. Marije Marošević, veliko je pitanje bismo li imali ovakvog Tuđmana za kakvoga znamo i bismo li imali ovakvu domovinu kakvu sada imamo. O ovim podacima može se više doznati iz velike Tuđmanove biografije odakle su i uzete ove informacije.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
