Projekcija filma o stravičnim zločinima nad Hrvatima iz župe Barlovci u okolici Banja Luke prikazana je u četvrtak 30. rujna 2021. u punoj dvorani don Petra Šimića u crkvi Sveta Mati Slobode na Jarunu. Odaziv publike bio je velik te se jedva pronašlo mjesta za sve koji su htjeli nazočiti.
Filmom se željelo podsjetiti na teška stradanja župe Barlovci nadomak Banje Luke koja je najvećim dijelom prognana iako u tom dijelu BiH nije bilo oružanih sukoba. Želja je prikazati istinu o progonima vjernika iz ove nekada velike župe i mnogih drugih župa toga dijela Bosne i Hercegovine što mnogima izvan banjolučkog kraja najvećim dijelom nije poznato. Samo u toj župi još 1991. godine bilo je oko 4 tisuće vjernika čiji je broj sada sveo na svega stotinu i četrdeset dvije osobe.
Prije projekcije održana je sveta misa kojoj je bio nazočan banjalučki biskup uvaženi mons. Franjo Komarica.
U filmu su prikazana svjedočanstva ljudi koji su prognani iz mjesta Barlovci u okolici Banja Luke, uglavnom u kolovozu 1995. nakon Oluje. No, priča počinje 1992. godine kada se sustavno počinje terorizirati hrvatsko stanovništvo s tog područja, ulazi im se u kuće, premlaćuje, napada ih se za vrijeme svete mise na Božić, prijeti im se svakodnevno i oduzima im se imovina.
Svjedočanstva su među publikom izazvala uzdahe i suze, teško je bilo slušati što su sve ljudi proživjeli u tih nekoliko godina zlostavljanje koje je počelo i prije rata u BiH. Odsječeni od svijeta, izolirani u svom mjestu bez opskrbe, svjedoci govore da nisu imali lijekove ni hrane za prehraniti obitelji, nisu smjeli napuštati svoja mjesta brinući hoće li se moći vratiti i hoće li ostati živi. A zlostavljanja su bila stalna. Na kraju su pod oružjem istjerani iz kuća, tek s pokojom vrećicom u ruci, natrpani u autobuse, skidani do gola gdje im se oduzimala sva imovina a prije prelaska granice, svjedoče neki od tih ljudi. Kako svjedoče neki od njih morali su potpisati da se odriču imovine i poklanjaju je tzv. republici Srpskoj.
Šokantna svjedočanstva o stradanju Hrvata u Banja Luci
Zagrebačkoj publici bilo je šokantno čuti da se neki od svjedoka i danas ne osjećaju ugodno govoriti o tome te da velik dio ljudi ne smije doći u svoje domove u kojima žive ljudi koji su ih od tamo protjerali. Nevjerojatno zvuči da oni koji se pokušaju vratiti trpe zastrašivanja, pljačkanja i prijetnje, a da policija radi sve kako ne bi zaprimila te dojave ostavljajući dojam da zapravo ne želi pomoći hrvatskim povratnicima. Zvuči nevjerojatno jer u isto vrijeme u Hrvatskoj bivši dužnosnici i vojnici tzv. krajine slobodno šeću, a neki od njih čak i rade u hrvatskoj policiji ili obnašaju razne položaje. Kuće povratnika su obnovljene, a Hrvatska država čak isplaćuje odštete obiteljima poginulih pripadnika agresorske vojske.
Srbija svake godine za obljetnicu Oluje priređuje goleme komemoracije dok s druge strane u Hrvatskoj egzodus Hrvata iz bosanske posavine često i treće desetljeće zaredom prolazi slabo primjećeno, a za mnoge je to gotovo potpuno nepoznato.
220 tisuća Hrvata živjelo je na tom području prije rata, nakon svih ubojstava, zločina i protjerivanja ostalo ih je tek 10-ak tisuća, što je manje od 5%. U njihovim kućama dijelom žive drugi ljudi, a nerijetko se događa da se obnovljene kuće opljačkaju ili devastiraju. Čak se i šume koje su u posjedu Hrvata sijeku te sustavno spaljuju da ne bi ponovno izrasle.
No, uz sve to što su proživjeli njihove poruke su i dalje o oprostu, o povratku i vraćanju na svoje. Vrijedni ljudi bosanske posavine izgradili su nove domove diljem svijeta, ali svi ponavljaju da im je najveća želja vratiti se na svoja ognjišta.
Biskup Komarica: Naša je dužnost oprostiti
Biskup Franjo Komarica za Narod.hr rekao je da Isus poziva na oprost jučer, danas i sutra, jer svakodnevno molimo Isusa za oprost da nam oprosti duge naše i naša je dužnost oprostiti nam kao što je Isus oprostio. Da bismo bili vjerodostojni katolici moramo opraštati, dodao je biskup.
Što nam je Bog više dao znači da se od nas više i očekuje. Naša je dužnost ljudima koji griješe omogućiti da se spase, jer su i oni Božja stvorenja kao i mi, poručuje biskup Komarica.
‘Kad se čovjeku oduzme identitet on postaje živi mrtvac’
Ljude koji su prognani sa svojih ognjišta, one koji ne žive na mjestu gdje ih je Bog “posadio” biskup Komarica okarakterizirao je kao žive mrtvace jer čovjek mora voljeti svoju kolijevku i koliko god bili daleko normalno je da ljudi osjećaju ljubav prema svom rodnom kraju jer rodni kraj je jedan.
Čovjek je sa svojim identitetom ono što je posijano, čovjeka možete likvidirati tako da ga likvidirate fizički, ali možete ga likvidirati tako da mu oduzmete identitet jer onda on više nije ono što jest, smatra biskup Komarica te je dodao da je na neki način ubijanje čovjeka kad ga se nasilno istjera iz njegovog doma, protiv svih Božjih i međunarodnih prava. Kome mogu vladati oni koji vladaju ako su prognali svoje stanovništvo i ogriješili se o Božju zapovijed.
‘Vrijeme je naš najveći neprijatelj a naši predstavnici vode fatalno kratkovidnu politiku’
Kakav je to narod koji se ne bori za svoje pravo? Hrvatska je puno učinila za Hrvate, ali nekom više nekom manje i tamo gdje je najpotrebnije i gdje su ljudi ostali bez kuća tamo je nedostajalo predstavnika. Dok su se iz međunarodnih organizacija za povratnike za povratak Srba u Federaciju ili za Bošnjake u tzv. Republiku Srpsku izdvajala brojna sredstva to za Hrvate nije postojalo. Zašto nitko od hrvatskih predstavnika nije reagirao? A nije nitko. Obilazio sam brojna vrata znajući da je vrijeme naš najveći neprijatelj jer što će vrijeme više proticati više će ljudi umirati. Mnogi su već i umrli bez šanse da se vrate. Bila je to fatalno kratkovidna politika hrvatskih intelektualaca i političara moje generacije ne isključujući ni crkvene predstavnike, zaključio je biskup Komarica.
Vinko Laštro: Ovo je drugi film u serijalu, dva projekta su već u izradi
Ne mogu imati očekivanja da će se naš film prikazati na državnoj televiziji, rekao je za Narod.hr redatelj filma Vinko Laštro, ujedno i predsjednik Udruge prognanih Hrvata Banja Luke Nazaret ali pokušat ćemo vidjeti je li neka televizijska kuća zainteresirana za prikazivanje. Većinu sredstava za izradu filma smo osigurali sami, dijelom smo bili potpomognuti od Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske. Međutim, mi već radimo na trećem projektu Župa Presnače u kojoj su ubijeni župnik velečasni Filip Lukenda i redovnica Cecilija, crkva je zapaljena i oni su u njoj izgorili, to je još jedan strašan zločin.
‘Pogrešne politike dovele do izumiranja hrvatskog naroda u banjalučkom kraju’
Također radimo na projektu o mjestu Davor na Savi, to je mjesto u koje su dolazili prognani Hrvati Banjalučani i iz banjalučkog kraja. Dolazili su čamcima, 20 tisuća ljudi je prešlo u mjesec i pol dana. Hvala Bogu da se nikome nije prevrnuo čamac i nitko nije nastrado jer se to moglo dogoditi. Projekt će opisati prihvaćanje tih ljudi, ustupanje smještaja i svu pomoć koju su omogućili stanovnici Davora, zabilježit će se njihova svjedočanstva i dati poruku kako je moguće biti čovjek i u teškim vremenima, dodao je redatelj Laštro.
Pogrešne politike su dovele do toga da naš narod u banjalučkom kraju izumire, biologija će učiniti svoje kod starije populacije i pitanje je hoće li nas za deset godina biti u tragovima, poručio je redatelj te dodao da će film biti uskoro prikazan u onim mjestima gdje danas žive prognani banjalučani poput Rijeke, Zadra i Okučana te da je unatoč nedostatku vanjskih sredstava bitno zabilježiti ta stradanja i ostaviti trag, zaključio je Laštro.
> 12. svibnja 1995. Presnače (BiH) Srbi ubili svećenika Filipa Lukendu i časnu sestru Ceciliju Grgić
Zadovoljna sam odazivom ljudi i njihovim reakcijama koje pokazuju da konačno dolazi u svijet istina o našem progonu, rekla nam je Jacinta Laštro, koautorica filma. Mi smo rasuti po cijelome svijetu kao rakova djeca, obitelji žive od Sydneya, Švedske i Norveške, a naša imovina u Barlovcima je nešto do čega ne možemo doći.
Jacinta Laštro: Naš narod je vrijedan i snalažljiv svuda u svijetu, ali sanjamo povratak
Nakon 29 godina ja još niti jedan san nisam usnula u Zagrebu – dodala je gospođa Laštro te dodala – živim u Zagrebu, ali sanjam kako se moje dijete udaje i svadba je u Banja Luci. Drugačije je kada netko želi otići iz svog kraja, ali nas su natjerali u roku pola sata da napustimo kuću, stigli smo jedva uzeti tri vrećice za troje djece, ostali smo bez ičega, a to je težak osjećaj. Naš narod je vrijedan i snalažljiv, gdje god jesu svugdje su poštovani i malo je onih koji se nisu snašli, stvorili su nove domove, ali svi mi želimo povratak u svoje korijene. Jer ja ne mogu otići u kuću svoga djeda zbog ljudi koji nelagalno žive u njoj. Tako da možeš umrijeti u Argentini ili u Sydneyu, ali nosiš krv banjalučku.
‘Ne tražimo ni pomoć ni bilo izgradnju kuća, već samo da dišemo’
Mi ne tražimo ništa, ne tražimo pomoć niti da nam se išta daje, ali samo da nam daju pravo da dišemo. Voljeli bismo da se hrvatska vlada zauzme za Hrvate katolike iz Bosne jer postoji nekoliko Hrvata koji su se vratili i imaju nulta prava. Što reći na to da čovjek obnovi svoju kuću i nakon dva mjeseca nema PVC stolarije a ako to prijavi policiji oni traže točan datum kada se to dogodilo što on ne može znati na što oni tvrde da nije pravovremeno prijavljeno te da oni ne mogu ništa poduzeti.
Ovdje su Srbima obnovljene kuće što je u redu i neka se vrate ako je to njihovo, ali mi to ne tražimo. Mi samo tražimo da nam se omogući da se vratimo i da radimo, komentirala je Laštro. No, može li se neki privatnik usuditi odvesti strojeve iz Švicarske ili Njemačke u Banja Luku i ne znati hoće li biti ubijen i hoće li to što je nekome radio moći naplatiti? – upitala se Laštro.
‘”Naši” predstavnici se samo tako predstavljaju’
Naši predstavnici zapravo nisu naši predstavnici jer su se samo imenovali kao katolici tako da mi predstavnike nemamo. Znate li da su Hrvati u Prijedoru 1992. nosili bijelu traku i bili obilježeni kao Židovi kod Hitlera? – komentirala je Laštro.
Na pitanje je li teško bilo raditi na filmu s tako potresnim svjedočanstvima gospođa Laštro je odgovorila da je teško bilo pronaći svjedoke za film, a i oni koji su htjeli sudjelovati vraćali bi se u ta stresna sjećanja.
Stresno je ponovno slušati to, neke stvari nismo ni mogli prikazati za javnost, ali već smo naveliko u snimanju novog filma o stravičnom ubojstvu u Presnačama gdje su živi spaljeni svećenik Lukenda i redovnica Cecilija. Veličina katoličke vjere je u praštanju ali mislim da svijet mora znati istinu, zaključila je Laštro.
Stipo Lopar: Vjera nas uči praštanju
Naša vjera nas uči praštanju i ono što su nam prenijeli naši roditelji i bake da uvijek treba praštati, a nikad ne zaboraviti, i upravo na tome naš život i jest pozitiva i gledamo naprijed i možemo ići naprijed zbog samih sebe. Mržnja izjeda, vidimo kakvo je mržnja napravila zlo, i ne želimo se time hraniti, želimo gledati u budućnost, rekao nam je svjedok iz filma Stipo Lopar.
Udruga Nazaret već je snimila dokumentarni film o banjolučkoj župi Petrićevac.
Tekst se nastavlja ispod oglasa