„Kroz čitavu svoju dugu i slavnu povijest, Dubrovnik je imao malo veze s Hrvatskom – po prvi put u historiji, Dubrovnik je potpao pod državu koja u nazivu nosi ime Hrvatska, za vrijeme Drugog svjetskog rata, u famoznoj NDH, što nije dugo potrajalo i SFRJ u sastavu SR Hrvatske. Treći, a ujedno posljednji put je ova danas Hrvatska u kojoj se još uvijek nalazi.“, riječi su kojima počinje tekst s naslovom „Treba li se Dubrovnik odcijepiti od Hrvatske i biti samostalna država?“
> Separatizam: RTL pita treba li se Dubrovnik odcijepiti od Hrvatske
Prije početka Domovinskog rata u gradu Dubrovniku djelovala je jedna minorna autonomaška strančica na čijem je čelu bio Aleksandar Aco Apolonio, od oca Virgilia iz Istre, oficira JNA. Osnovana je po naputcima KOS-a, a podigla je veliku uzbunu u hrvatskoj javnosti jer je zahtijevala da Dubrovnik dobije status Republike izvan Hrvatske, po nekakvom uzoru na srednji vijek i situaciju koja uopće nije bila usporediva sa onom 1991. godine. Jer je Dubrovnik u srednjem vijeku bio pritisnut između dvije tadašnje velesile, Venecije i Turske, pa je morao često diplomatsko-političkim, pa i novčanim, sredstvima i poticajima očuvati svoj relativno nezavisni položaj od vječitog prisezanja Venecije na istočnu obranu Jadrana. Zato je i darovao dio teritorija svoje Republike Turskoj u Sutorini i Neumu, kao tampon zaštitu, a koji je i danas izlaz BiH na more.
Stotinama godina kasnije u potpuno drugoj situaciji, u samu zoru rata i agresije na Hrvatsku kada su četničke postrojbe iz Hercegovine i Crne Gore oštrile noževe, zahtijeva se osnivanje Republike Dubrovnik preko Ace Apolonia i KOS-a, a sve u cilju demoralizacije obrane grada koji je uvijek bio poseban cilj i želja velikosrba. I dogodi se najgore: iz smjera Trebinja i Crne Gore horde četnika i komunista navališe na stari hrvatski grad sa svih strana, popljačkaše i pobiše sve na svom putu, čak po treći puta nakon napoleonskih ratova kao saveznici Rusa i nakon krvave 1944. i spaljenih Konavala, Slanog, Dakse i pokolja u samom gradu.
Ponoviše po treći puta bizantski barbari svoju navadu ubijanja i klanja kojoj se čudio cijeli svijet još prije 200 godina i gle čuda: proglasiše Republiku Dubrovnik!
Ovo Hrvati ne znaju – Republiku Dubrovnik obnovio je KOS 1991. godine!
Malo Hrvata to zna!
U okupiranom Cavtatu u hotelu znakovitog imena Croatia proglašena je Republika Dubrovnik i Malo vijeće Dubrovačke Republike s 12 članova među kojima su bili Aleksandar Apolonio, Ivo Lang, Miro Bratoš, Mirko Vujačić, Blažo Zlopaša i Uglješa Jović.
Hrvatska u odsutnosti osuđuje Apolonia na 12 godina zatvora, a nakon oslobođenja Dubrovnika bježi iz Cavtata i umire, gle čuda i slučajnosti, u Beogradu.
Dubrovački povjesničar dr. sc. Jakša Raguž u svom djelu “Pokušaj utemeljenja Republike Dubrovnik 1991.-1992. godine” tvrdi: „Za ovaj projekt, uvjetno nazvan Republika Dubrovnik, brojni intelektualci iz Srbije i Crne Gore osmislili su povijesnu, geopolitičku, ekonomsku, pravnu i administrativnu osnovicu i izgled. Projekt je predviđao da se nakon oružane agresije i osvajanja dubrovačkog područja, te uklanjanja većine hrvatskog stanovništva, tu formira Pokret za Dubrovačku Republiku koji će potom, kvazilegalnim putem, kreirati ovu paradržavu, koja bi potom, kao posebna upravna jedinica, ušla u sastav nove Jugoslavije, tj. Velike Srbije. Za realizaciju je bila zadužena služba sigurnosti JNA, a računalo se i na podršku dijela pučanstva dubrovačkog kraja pripadnike srpske i crnogorske nacionalne manjine, osobe koje se osjećaju Jugoslavenima, te Hrvate koji zastupaju ljevičarska politička gledišta. No relativno uspješna obrana Dubrovnika od strane Hrvatske vojske, te otpor ogromne većine pučanstva dubrovačkoj kraja ovoj ideji, bez obzira na politička stajališta, krajem 1991. godine doveo je do blokiranja daljnje realizacije ovoga projekta. Naime, premda je na okupiranim područjima JNA osnovala Pokret za Dubrovačku Republiku te otpočela s organiziranjem organa vlasti buduće Dubrovačke Republike, pučanstvo koje je ostalo na tim područjima nije ga prihvatilo“
Političku propast doživio je projekt osvajanja Dubrovnika nakon razaranja same jezgre grada 6. prosinca 1991. i nakon poraza na Srđu istog dana, te akcije Hrvatske vojske koje su uslijedile 1992 godine. Oslobađanje dubrovačkog kraja značilo je i gušenje pokreta Republike Dubrovnik.
A tko onda danas na RTL-u priželjkuje Dubrovačku Republiku?
Što se onda događa danas kada dubrovački RTL ponovno oglašuje ideje pod kojima su, ne tako davno, ubijani ljudi i razaran Dubrovnik? Je li to slučajnost ili postoji neka namjera? Koje su to ideje i gdje je njihov korijen?
Dana 5. lipnja 1990. u emisiji Dijalozi TV Sarajeva, u kojoj je tada gost bio Stipe Mesić, netom tek nakon završenih prvih izbora, poznati srpski političar i kasniji ministar vanjskih poslova Vuk Drašković javno govori: „Dubrovnik je srpski grad!“. Draškovićevo prisvajanje Dubrovnika bila je jedna od glavnih tema svih njegovih šovinističkih i huškačkih političkih istupa tih godina. U svojem djelu dr. Raguž dokazuje da je i Slobodan Milošević bio umiješan u prisvajanje Dubrovnika, i to preko svoga osobnog prijatelja Blaža Zlopaše, cavtatskog stomatologa, koji je bio jedan od kolovođa pobune u dubrovačkom kraju i jedan od osnivača Republike Dubrovnik u Cavtatu.
Plan o izdvajanju Dubrovnika dogovoren je pak 12. lipnja 1990. u Titogradu, a među sudionicima je bio i Novak Kilibarda, dok je politički blagoslov dao Momir Bulatović. Srbi su svoj plan opravdavali time što će svima biti bolje ako Dubrovnik postane turistička republika, nešto kao Monako, San Marino, Lihtenštajn, pa čak i mediteranski Hong Kong ili Singapur. Srbima je trebala osoba koja ima politički legitimitet, koja je izabrana na izborima, pa je tako nepoznato da su nagovarali dr. Hrvoja Kačića, nezavisnog dubrovačkog zastupnika, da bude na čelu toga projekta. Njega je otvoreno pozvala JNA, i to tadašnji admiral Stane Brovet, dok ga je u četiri oka pokušao pridobiti general Milan Pujić, i to 30. listopada 1991. u samom Generalštabu JNA u Beogradu. Pojić je ponavljao već spomenute teze, da bi mu na kraju Kačić odgovorio: “Gospodine generale, Monako za susjede ima Francuze, a mi Dubrovčani, na žalost, neku drukčiju vrstu ljudi.” I tu je razgovor bio završen.
Stoga je za predvodnika projekta odabran Aleksandar Apolonio.
Ako je dr. sc. Jakša Raguž u svom djelu dokazao da je Republika Dubrovnik 1991. godine bila planirana od JNA i KOS-a kao prelazna faza do definitivnog uključenja u zamišljenu Veliku Srbiju, za čiji račun onda danas o Republici Dubrovnik piše dubrovački RTL?
I zašto?
Dodatak: Izjave srpskih vođa o Dubrovniku
„ A Dubrovnik treba spasiti za Jugoslaviju, pa nek bude Republika i gotovo… Dole bi trebalo nać neke građane da odluče to kad se oslobode“ (transkript razgovora Radovana Kardžića i Božidara Vučurevića)
„Ako bude trebalo, Izgraditi ćemo još stariji i ljepši Dubrovnik (kad ga srušimo op.)“ Božidar Vuvčurević
“Pohod na Dubrovnik je svrsishodan i svako suprotno stanovište je izdajničko.” (Milo Đukanović)
„Mojoj Dragoj Kolinidi poslao sam pun šleper čokoladica iz Srbije koje je odnijela u srpski Dubrovnik i podijelila srpskoj djeci Dubrovnika“ (Vojislav Šešelj)
„Dubrovnik je od najdavnijih vremena srpski grad i da se u njemu ni danas ne govori hrvatski jezik“ (Slobodan Jarčević, ministar u tzv. Sao Krajini na suđenju Slobodanu Miloševiću)
„Ruđer Bošković je Srbin katolik iz Dubrovnika“ (Boris Tadić, bivši predsjednik Srbije)
„Kao građanin pozivao sam na napad na Dubrovnik“ (Tomislav Nikolić, bivši predsjednik Srbije)
„Hoćemo samo ono što je naše, srpsko – a to jesu i taj Karlobag i Ogulin i Karlovac i Virovitica, i sve te srpske zemlje (ispod te crte op.)“. (Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije)
Anketa u Srbiji: Tko je granatirao Dubrovnik? – Točno 40 posto ispitanih kaže da ne zna, a 14 posto misli da Dubrovnik nikad ni nije bio pod granatama, a 25 posto misli da su Hrvati sami granatirali grad (rezultati istraživanja pod nazivom “Novosti iz prošlosti”)
A za kratku petminutnu edukaciju novinara RTL-a…
Dubrovčanin kardinal Ivan Stojković (1390.- 1443.), crkveni političar, reformator i pisac, potpisao se kao Johannes de Carvatia (Ivan iz Hrvatske). Spomenuli smo već Joakima Stullija i njegov rječnik u kojemu riječ illyrice objašnjava kao hrvatski, hrovatski, horvatski. Ivan Antun Kaznačić godine 1848. u ime dubrovačkoga “općenstva gradskoga” upućuje pismo “obljubljenoj našoj bratji Hervatima”. Dubrovački se poslanici godine 1358. zakleše u Višegradu, da će na kopnu i na brodovima vijati hrvatsku zastavu.
Grof Petar Andrejevič Tolstoj, putujući sredinom godine 1698. hrvatskom obalom, zapisao je, da se Dubrovčani nazivaju Hrvatima.
I Boka Kotorska čuvala je hrvatsko ime. Na početku svoga djela “Pjesni duhovne od pohvala Božjih” (Rim 1617.) Bartol Kašić je otisnuo pohvalnu pjesmu, koju je njemu u čast spjevao Maro Dragović, vlastelin kotorski, u kojoj se kaže: “Naši Dalmatini, i vas rod Harvacki”.”
„I tvoju dobrotu i razum izbrani
u dugu životu višnji boga da shrani,
i da tvoj slavan glas razumnijem uresom
to više svaki čas diže k nebesom;
od koga uresa, razuma i slave
višnji Bog s nebesa razlike države
u vrijednosti napuni, da vrijednos taj teče
u vijencu i kruni po svijetu daleče,
a navlaš kud jezik hrvatski prohodi,
neumrla po vas vik tuj vrijednos da hodi….“
(Dubrovčanin Mavro Vetranović: “Plemenitomu i vrijednomu gospodinu Petru Ektoroviću vlastelinu hvarskomu s velikijem priklonstvom..”, 1539.)
„Časti ‘zbrana Niko i hvalo velika,
hrvatskoga diko i slavo jezika,
spjevaoče izvrsni, uresna kriposti,
……………………
Dubrovnik grad svitli i slavan zadosti
svake Bog nadili obilno milosti,
gospodom uresi, zakonmi i pravdom,
razlicim uzvisi imanjem i blagom,
svuda ga jes puna slava, svud on slove,
hrvatskih kruna gradov se svih zove…“
(Ivan Vidali: “Poslanica Nikoli Nalješkoviću”, 1564)
Dragi RTL-ovci, ovo o hrvatskom Dubrovniku je napisano prije samo gotovo 500 godina…
Tekst se nastavlja ispod oglasa
