Slučaj župnika don Josipa Delaša koji je mimo odluke svojeg nadbiskupa slavio misu za narod na Cvjetnicu i Uskrs otvorili su pitanje odnosa svećenika i biskupa – kako svećenik treba postupiti u slučaju kada se ne slaže sa svojim biskupom oko crkvenih pitanja?
Na pitanje novinara Slobodne Dalmacije je li pročitao priopćenje svoje nadbiskupije o njegovim postupcima, don Josip je odgovorio: “Nisam. Ne trebam ja to čitat. Biskupi su pogriješili (…). Niko ne može vjernicima uskratiti sakrament. Sad je Uskrs, misa mora biti.”
> (VIDEO) Tko je župnik Josip Delaš i zašto ‘ne poštuje ni Papu ni biskupa ni civilne vlasti’?
Također, na pitanje voditelja emisije Bujica: “A što Vam kaže Vaš biskup, don Josipe?”, on je odgovorio: “Nisam se s njim sluša, nit me briga, nek on ima svoju glavu, radi što hoće, ja ću to što je bit kršćanstva. To je to, drugačije ne ide. To što su biskupi prihvatili, to da gotovo nema mise, da bude zatvorena, to je njihova strahovita jedna greška .”
Don Josip dakle kategorički smatra da se misa treba održavati i u vrijeme epidemije koronavirusa te je na Cvjetnicu i Uskrs misu za narod služio na svoju ruku (uz pridržavanje određenih epidemioloških mjera – dezinfekcija ruku, razmaka u crkvi), protivno odluci svojeg nadbiskupa, Marina Barišića. “Neka mi i Papa kaže da nema mise, to nije dobro”, izjavio je don Josip. Splitsko-makarska nadbiskupija konstatirala je u svojem priopćenju da je “župnik don Josip odbacio bilo koji oblik prihvaćanja uputa i odluka koje su na snazi.”
Ovdje nećemo ulaziti u to tko je u pravu – don Josip ili njegov biskup, već samo razmotriti kako bi, prema nauku Crkve, svećenik trebao postupiti u situaciji kada se ne slaže s odlukom svog biskupa.
Što kažu sveci? Sveta Faustina Kovalska, mističarka i svetica Božjeg milosrđa, zapisala je u svoj dnevnik 9.7.1937. kako joj se javila umrla sestra i zamolila je da jedan dan posti za nju, za ublaženje njenih muka u čistilištu. Za vrijeme svete mise sljedećeg dana, Faustina je osjetila muke koje ta sestra proživljava u čistilištu. “Odmah nakon Sv. mise zamolila sam Majku predstojnicu dopuštenje za post”, napisala je u svoj dnevnik. “Nisam ga dobila, jer sam bila bolesna. Kad sam izlazila iz kapele, čula sam riječi: ‘Da ste postili, Sestro, tek bih navečer iskusila ublaženje. Ali zbog poslušnosti, kojom Vam je zabranjeno postiti, zadobila sam ublaženje odmah. Poslušnost ima veliku moć’. Nakon tih riječi čula sam: ‘Bog naplatio’.”
Crkva naučava da kao što redovnik ili redovnica u samostanu trebaju biti poslušni poglavaru svog samostana, tako svećenik jedne biskupije treba biti poslušan svome biskupu, kome je prilikom svojeg ređenja obećao poslušnost. Svećenički kandidat prilikom ređenja pristupa k biskupu i, kleknuvši pred njim, stavlja svoje sklopljene ruke u biskupove, a biskup ga pita: “Obećavaš li meni i mojim nasljednicima poštovanje i poslušnost?” Kandidat odgovara: “Obećavam.” Biskup zaključuje: “Bog, koji u tebi započe dobro djelo, neka ga i dovrši.”
Katolička crkva uči da su svećenici suradnici biskupa, “njegova pomoć i oruđe”, da su u vršenju svoje službe ovisni o biskupima. U Katekizmu Katoličke Crkve – dokumentu u kojem se službeno nalazi ono što Crkva vjeruje, stoji da “prezbiteri mogu vršiti svoju službu jedino u ovisnosti o biskupu i u jedinstvu s njim. Obećanje poslušnosti koje daju biskupu u trenutku ređenja i biskupov poljubac mira na koncu liturgije ređenja označavaju da biskup prezbitere smatra svojim suradnicima, svojim sinovima, svojom braćom i prijateljima, da mu oni za uzvrat duguju ljubav i poslušnost” (br. 1567).
Sveta Faustina je željela bolesna postiti za preminulu sestru, koja je patila u čistilištu – osjetila je, prema vlastitim riječima, kakvu muku prolazi jer još nije s Bogom. No njezina poglavarica se brinula o Faustitinom zdravlju, pa joj nije dopustila post. Faustina je bila zabrinuta za ono vječno – da se umrla sestra što prije sjedini s Bogom, a poglavarica za vremenito – oboje je važno, ali Crkva uči da je vječno važnije. Međutim, pokazalo se da je poslušnost poglavarici vrednija i snažnija od samog posta, a i više je olakšalo muke sestri u čistilištu.
U 5. poglavlju Pravila sv. Benedikta, ovaj svetac i zaštitnik Europe piše da je poslušnost put koji vodi u vječni život: “Najviši je stupanj poniznosti poslušnost bez otezanja. Ona dolikuje onima kojima ništa nije draže od Krista. (…) Njih na to goni čežnja za vječnim životom. Zato su izabrali tijesan put za koji Gospodin kaže: tijesan je put koji vodi u život. Oni ne žive po vlastitoj zamisli, ne slijede ono što požele i što im godi, nego hodaju prema odluci i zapovijedi drugoga; žive u samostanu i žele imati opata nad sobom. Bez sumnje dotični slijede Gospodnju izreku: Siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla.”
Poslušnost biskupima jako je cijenio i blaženi Ivan Merz, a blaženi Alojzije Stepinac je iz poslušnosti i vjernosti Svetom Ocu progonjen, osuđen, zatočen i mučen od jugoslavenskog komunističkog režima. “Ostanite dakle, dragi moji dijecezani [vjernici], pod svaku cijenu, pa ako treba i uz cijenu života, vjerni Crkvi Kristovoj, koja ima na čelu Petra, Papu za poglavara”, napisao je blaženi kardinal u svojoj Duhovnoj oporuci.
Poslušnost svojim nadređenima – redovnika poglavaru u redovničkim zajednicama te svećenika i laika, iako na različite načine, biskupu u biskupiji – jako je važna za funkcioniranje Crkve, kako navodi Katekizam u br. 1269: “Postavši udom Crkve krštenik više ne pripada sebi (1 Kor 6,19), nego onome koji je za nas umro i uskrsnuo. Zato je pozvan da bude drugima podložan, da im služi u zajedništvu Crkve, da bude ‘poslušan i podložan’ glavarima Crkve (Hebr 13,17) te ih susreće s poštovanjem i ljubavlju.” Viša razina je u službi niže razine – biskupi i svećenici su u službi laika. Ako svećenici odbacuju odluke biskupa, a laici odluke svećenika i biskupa – odluke koje se tiču crkvenih stvari, Crkva ne može funkcionirati. Prema nauku Crkve, poslušnost ne znači da nadređeni ne mogu pogriješiti ili da oni kojima su nadređeni ne smiju imati svoje mišljenje ili da ga ne smiju iznijeti, o odlukama razgovarati s nadređenima, već znači da će vjernik iz ljubavi prema Bogu i svojem nadređenom u Crkvi na kraju prihvatiti njegovu odluku. Naravno, postoje iznimne situacije kad bi odluka nadređenog bila nemoralna, kosila se sa zakonom i zdravim razumom – i nju i civilni i Božji i crkveni zakon zabranjuju provesti, no ovdje je riječ o redovnim odlukama u crkvenim stvarima.
Citirani broj 1269 iz Katekizma nastavlja: “Kao što krštenje donosi odgovornosti i dužnosti, isto tako krštenik ima prava u krilu Crkve: pravo primati sakramente, hraniti se riječju Božjom i računati na druge duhovne pomoći Crkve.” Za vjerovati je da su biskupi u odlučivanju o neodržavanju misa u ovoj situaciji vodili konačnim dobrom vjernika i svih građana uzevši u obzir niz čimbenika: poslanje Crkve i potrebu vjernika za sakramentima, situaciju pandemije u kojoj se nalazimo i kapacitet više od 1500 župa u Hrvatskoj da organiziraju veći broj misa, rasporede kad će tko dolaziti na mise, volontere, dezinfekcijska sredstva, distancu u crkvi te mogućnosti vjernika različite dobi, navika i samodiscipline da se pridržavaju strogih pravila slavljenja mise. Odluku da se ne služe svete mise za narod donio je svaki od 5 hrvatskih nadbiskupa i 10 biskupa za svoju nadbiskupiju ili biskupiju. Ta je odluka možda najbolja koju su mogli donijeti u ovoj situaciji, a možda i nije. U svakom slučaju, don Josip je, prema nauku Crkve, trebao izabrati put koji je za svećenika najbolji i koji su u povijesti slijedili sveci: biti poslušan svome biskupu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa