Veliki petak je kršćanski spomen dan Isusove muke i smrti. Na Veliki petak ne slavi se euharistijsko (misno) slavlje.
Oltar je bez križa, svijećnjaka, cvijeća i oltarnika što simbolizira muku i smrt, a vjernici se u crkvi okupljaju razmišljajući o Isusovoj muci. Post i nemrs je obavezan na Veliki petak za sve osobe od 18 do 60 godina. Ne jede se meso, a dopušten je jedan cjeloviti obrok.
U kontinentalnom dijelu Hrvatske najčešće se jede grah, suho voće, kompoti, štrudle od sira te tijesto s orasima i makom. Također se jede i riba. U kontinentalnom dijelu šaran i štuka, a u Istri, Primorju i Dalmaciji morska riba i plodovi mora.
U starija vremena Hrvati su postili strože i dulje od mise Večere Gospodnje do Uskrsa na kruhu i vodi. Mnogi vjernici čine tako i danas.
Stariji ljudi nekada su molili 33 Isusove krunice. Pije se čaša crnog vina kao uspomenu na prolivenu Isusovu krv. Na Veliki petak sve je tiho jer se vani ništa ne radi. Posebno se ne radi ništa ako se mora nešto tući npr. čekićem ili bilo što bučno.
U Poljicama se navečer prije obreda pjeva Gospin plač. Na Veliki petak u svim Kaštelima održavala se procesija s upaljenim svijećama i nošenjem križa kao simbolom, koji je od simbola muke i trpljenja postao znak spasenja i otkupljenja. U Kaštel Starome je do 1910. bio običaj da se na prozore kuća stavljaju glemoči (veliki puževi) napunjeni uljem s fitiljem koji su postavljani u križ. Na krov crkvice sv. Josipa u Kaštel Starom postavljani su poveći volci, dok su procesiju pratili i ribarski brodovi, na kojima bila upaljene svjetiljke
Žudije su čuvari Kristova groba u dalmatinskom tradicijskom običaju uprizorenja događaja oko Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Mladi sjemeništarac Ante Gluščević iz talijanskog Loreta 1857. donio je taj običaj u svoju župu sv. Ilije u Metkoviću, otkud se proširio dolinom Neretve i kasnije Dalmacijom i Dalmatinskom zagorom. Ovaj tradicijski običaj raširen je po cijeloj Dalmaciji od kraja 19. stoljeća. S vremenom, svaka je župa iznjedrila svoje običaje tako da se danas ti običaji međusobno razlikuju po svojim specifičnostima. Naziv je grčko-romanskog podrijetla i vjerojatno znači “Židov”. Žudije čine 12 stražara predvođenih zapovjednikom tzv. “judom” kao trinaestim članom. Najčešće su odjeveni u odore rimskih vojnika, a negdje i u odore mornara ili u narodne nošnje. Postoji pravilnik ili scenarij djelovanja žudija u te dane: vrijeme kad izlaze, redoslijed mijenjanja, postupak zamjene, redoslijed u procesiji i to u detalje sa slikovitim skicama i shemama kao pravi vojnički pravilnik. Uprizorenje počinje na Veliki četvrtak kada žudije izlaze pred oltar, gdje stražare izmjenjujući se po četvorica sve do Vazmenog bdijenja. Žudijski običaji završavaju na Veliku subotu kada se pjevaju “Gloria” i “Slava Bogu na visini”. Nakon što se ugase sva svjetla, začuje se jak zvuk i uzvik: “Isus je uskrsnuo”, nakon čega se ponovo pale sva svjetla, žudije padaju na pod i preplašene pobjegnu.
U vrijeme komunizma, u pojedinim mjestima u Dalmaciji, mladići koji su se angažirali kao žudije bili su pod budnim okom tadašnje vlasti i nisu mogli dobiti posao pa su izolirani iz društva.
Ponegdje su žudije i ukinute, a običaj je ponovno snažno zaživio u samostalnoj Hrvatskoj.