Goreći od revnosti za spas Indijanaca – za koje je željela prinijeti život – podlagala se dobrovoljnim mrtvljenjima da ih pridobije za Krista, „žaleći što se kao žena ne može predati apostolskoj zadaći”.
Izabela Flores, zbog ljepote pučki nazvana „Ruža”, rodila se u Limi (Peru) god. 1586. Prva svetica Novoga svijeta, odlikovala se pokorom i molitvom. Obdarena mnogim naravnim darovima, htjela se pridružiti sestrama Reda, da bi potpunije prionula uz evanđeosko savršenstvo.
Ustrajna u božanskoj kontemplaciji, željela je i druge uvesti u tajne „nutarnje molitve”. U tu je svrhu širila duhovne knjige, potičući čak same svećenike da sve privuku k ljubavi za molitvu. Premda se bila gotovo zatvorila u roditeljskom vrtu, ipak je otvarala dušu misionarskoj zadaći Crkve. Goreći od revnosti za spas Indijanaca – za koje je željela prinijeti život – podlagala se dobrovoljnim mrtvljenjima da ih pridobije za Krista, „žaleći što se kao žena ne može predati apostolskoj zadaći”.
Ozbiljno uvažavajući štetu od grijeha, „htjela je sebe pretvoriti u kamen i vapno da bi svima zazidala vrata pakla”. Goreći ljubavlju prema Isusu u sakramentu Euharistije i pobožnošću prema Gospi, s neizrecivom se revnošću trudila oko širenja ružarija; smatrala je da ga svaki kršćanin treba „riječju propovijedati i u srcu nositi”.
Preminula je u Limi 24. kolovoza 1617. u 31. godini života. Klement IX. proglasio ju je svetom 1668. godine.
Tekst se nastavlja ispod oglasa