U zemljama Srednje Europe i u hrvatskim krajevima slavi se zajedno s takozvanim „ledenim svecima“ (Pankracije, Servacije, Bonifacije) pa je nazivaju i „ledena Sofija“, „hladna Sofija“ i „mokra Sofija“.
Spominju se i narodne izreke: „Ako na Sofiju ne pada kiša, onda je neće biti cijeli mjesec.“ ili „Ako na Sofiju nema mraza, neće ga biti cijelo ljeto.“ Ponekad je miješaju sa svetom Sofijom iz Milana, udovicom i mučenicom, majkom triju kćeri, Vjere (Fides, Pistis), Nade (Spes, Elpis) i Ljubavi (Caritas, Agape). I kćeri i majka umrle su mučeničkom smrću u Rimu oko godine 137, za vladavine rimskog cara Hadrijana. Tu svetu Sofiju Crkva slavi 30. rujna, a naročito je štuju na kršćanskom Istoku.
Sveta Sofija, rimska mučenica, živjela je i djelovala u III. i IV. stoljeću. Mlada Rimljanka, bila je gorljiva kršćanka i dala je svoj život za vjeru. Pogubljena je za vrijeme rimskog cara Dioklecijana jer je odbila prinijeti žrtvu rimskim bogovima. Podnijela je mučeničku smrt u skupini s kršćanima Kvartom, Kvintom, Sulpicijem i Trofimom. Dogodilo se to oko godine 304. u Rimu, a pokopana je na Gordijanovom i Epimahovom groblju izvan Rima. Neke njezine relikvije pohranio je 778. Remigije, biskup Strasbourga, u samostanu Eschau (departman Bas-Rhin, Alsace, sjeveroistočna Francuska), a neke relikvije papa Sergije II. oko 845. u rimskoj crkvi San Martino ai Monti. Zaštitnica je usjeva, a vjernici je zazivaju kod kasnih mrazeva.