Dana 3. rujna Crkva slavi spomendan svetog Grgura Velikog, papu i crkvenog naučitelja, koji je ponajprije na sebi provodio stegu i svakodnevno se vježbao u poniznosti i poštovanju drugih, a onda je takav ideal prenosio i na druge, te je u tom duhu proveo različite vidove obnove crkvenog i društvenog života.
Do sada je u povijesti Crkve 16 papa nosilo ime Grgur. Prvome između njih povijest je dala počasni naslov Veliki. To je znak da se radi o izvanrednoj osobi, čiji je utjecaj trajne vrijednosti kroz sva vremena.
Godine 590. izabran je za papu, a povjesničari kažu da je znalački ujedinio mudrost i poniznost monaha s diplomatskim i administratorskim iskustvom. Ujedno je proveo socijalne, pastoralne i liturgijske reforme. Uredio je crkveno pjevanje koje se po njemu naziva “gregorijansko”. Bio je vrstan teolog i pisac, pa je svojim djelima utjecao na srednjovjekovnu teologiju.
Time je postavio i učvrstio temelje Crkvi kao stožernoj građevini europskog kontinenta koja će obilježiti ne samo duhovnost Europe Kristovim evanđeljem, već i kulturu, obrazovanje, moral i identitet.
Dana 3. rujna 1978. baš na dan kada je stupio na čelo Crkve jedan od najvećih papa u povijesti Crkve sveti Ivan Pavao II. obraćajući se vjernicima sabranim na Trgu sv. Petra, s prozora svoje sobe prije Anđeoskog pozdravljenja, rekao je:
“Tamo sam u Veneciji čuo govoriti: ‘Svaki dobri razbojnik ima svoju pobožnost.’ Papa ih ima nekoliko; među inima i sv. Grguru Velikom, čiji je danas blagdan. U Bellunu se sjemenište naziva gregorijansko u čast sv. Grgura Velikoga. Ondje sam kao student proveo sedam, a kao učitelj 20 godina. Slučaj je da je on na današnji dan bio posvećen za rimskoga biskupa, a ja službeno preuzimam svoju službu služenja općoj Crkvi. Bio je Rimljanin, postavši prvi upravni činovnik grada. Tada je sve dao siromasima, postao redovnik i papin tajnik. Kad je papa umro, izabraše njega, ali on to nije htio prihvatiti. Prihvatio je tek posredovanjem cara i naroda. Tada je pisao svome prijatelju Leandru, biskupu u Sevilli: ‘Više bih plakao nego govorio.’ A carevoj je sestri pisao: ‘Car je htio da jedan majmun postane lav’; vidi se da je i u ono vrijeme bilo teško biti papa. Bio je tako dobar prema siromasima; obratio je Englesku. A nadasve, napisao je veoma lijepih knjiga; jedna je Pastoralno pravilo; u njoj uči biskupe njihovoj službi, a u posljednjem djelu ima ove lijepe riječi: ‘Opisao sam dobroga pastira, ali to nisam, pokazao sam obalu savršenosti do koje valja doći, ali ja se osobno nalazim još u valovlju svojih pogrješaka, nedostataka, i onda; da ne bih doživio brodolom, molim vas, bacite mi dasku spasa svojim molitvama!’
Crkvenim naučiteljem proglasio ga je 1925. godine papa Bonifacije VIII., a štuje se kao zaštitnik oboljelih od kuge, kostobolje, glazbenika i pjevača, učitelja i odgojitelja, zidara, klesara, papinstva itd.
Danas je imendan svima koji nose drevno ime Grgur. Korijen ovog imena grčkog je porijekla, navodi bitno.net. Susreće se glagol gregoreo, što znači: budan sam, živim, kao i pridjev gregoros ― budan, oprezan, pozoran.
Prisutne su brojne izvednice iz imena Grgur, kao sto su; Grga, Gregor, Grgica, Gregorija, Gordana.
