Zajedničkim spomendanom isusovci danas slave četiri pučka misionara i jednog „operariusa”, pastoralnog radnika sa stalnim boravištem. Trojica su Talijani a dvojica Francuzi, a Družba Isusova smatra ih velikanima isusovačkog reda.
Sveti Bernardin Realino
(1) „Dajte mi osoba koje su iskusile svijet, jer takvi su ljudi dobri za nas”, znao je govoriti Jaikov Lainez, nasljednik svetog Ignacija u generalatu. Takav je upravo bio sveti Bernardin Realino (1530.-1616.), koja je u Lainezovo vrijeme primljen u red kad mu je bilo već 34 godine. Kao doktor prava služio je u upravi po raznim komunama talijaniskog sjevera. Najčistije je prijateljevao s jednom djevojkom, o čemu svjedoče sačuvana pisma, ali njezina prerana smrt okrenula je životni Realinov put. Prvih deset godina redovništva proveo je u Napulju, a svih preostalih četrdeset u gradu Lecce (Puglia), kao ispovjednik, propovjednik i duhovni vođa.
Ivan Franjo Regis
(2) Ivan Franjo Regis (1597.-1640.) uzalud je molio svoje redovničke poglavare neka ga pošalju u kanadske misije, gdje bi – po svemu sudeći – mučenički završio zajedno sa svetim Ivanom de Brébeuf i subraćom. Bio je mistik – cijele bi noći proveo u molitvi, pokornik, potpuno predan vodstvu Duha Svetoga. Umjesto Kanade Providnost mu je dodijelila Francusku kao misijsko područje. „Gledao je Krista u siromasima”, tvrde neki svjedoci, a prema drugima: „Dao bi tisuću života za spasenje bližnjega”. Ili: „Da mogne ispovijedati, zaboravljao bi jesti, piti i spavati…” Mistika mu nije priječila biti realist koji vidi konkretne probleme i nalazi konkretna rješenja. Kao „otac siromaha” brine se za zapošljavanje, organizira pučke kuhinje, otvara azile za ugrožene djevojke, grmi protiv zelenaša i „crne burze”.
Franjo de Geronimo
(3) Franjo de Geronimo (1642.-1716.), najprije dijecezanski svećenik pa isusovac, koji cijeli svoj redovnički život živi u pučkim misijama po Napuljskom kraljevstvu. Zahvaljujući klimi, mogao je propovijedati većinom pod vedrim nebom te obraćati, katehizirati, ispovijedati „na licu mjesta” – po uličicama i kućama. Može se reći kako je on bio vrlo moderan svetac kad je znao organizirati apostolat laika: nekoliko stotina aktivista tražilo je grešnike i „gradske grešnice” te ih dovodilo svećeniku. Koliko je zahvatio napuljske mase, dostatno govori činjenica kako se prigodom njegove smrti pričestilo „samo” 42.000 vjernika.
Julijan Maunoir
(4) Julijan Maunoir (1606.-1683.) misionario je 43 godine „Malu Britaniju” ili Bretanju. Stanovnici su državljani Francuske, a govore svoj bretonstki jezik. Julijan je najprije morao naučiti taj jezik. Mase siromašnog naroda odazivlju se s vjerom i ljubavlju. Maunoiru je solidna pouka u katekizmu temelj svega. Ujutro Sveta misa, razgovor s narodom o glavnim problemima, zatim vježbe u pjevanju: vjernici uče pjesme što ih je on sam sastavio, a to je zapravo prepjevani katekizam. U katehezi se služi simboličkim slikama, a onda ispovijedanje puka, navečer propovijed i euharistijski blagoslov. Poslovična je vjera Bretonaca. (Pasteurov dictum!). Sigurno je za nju zaslužan i „Tad-Mad”, što na bretonskom znači „Otac-Dobri”, kako su nazivali blaženog Julijana.
Antun Baldinucci
(5) Antun Baldinucci (1665.-1717.) također je bio neuslišani „indipeta” (kod isusovaca: miladi član reda koji moli poglavare neka ga pošalju „u Indiju”, u misije). Apostolski je djelovao većinom među seoskim pukom u tadašnjoj papinskoj državi, i to u „zlatno doba pučkih misija” (1680.-1730.). Propovijedi, ispovijedi, pomoć sirotinji, bolesnicima i umirućima, izmirivao je zavađene, to je bio njegov svagdašnji posao dvadeset godina (1697.-1717.).
Dodatak: Tko su isusovci i što niste znali o njima?
„Isusovci” – to je pučki naziv za jedan od redova Katoličke Crkve koji se službeno zove „Družba Isusova”. Red je osnovao Ignacije Loyolski (1491.-1556.).
Zašto Isusovci, a ne ignacijevci? Svi su redovi u Crkvi do tada uzimali ime svoga osnivača. Ignacije i njegovi drugovi od početka su bili protiv toga da se zovu ignacijevci. U jednom mističnom viđenju u La Storti blizu Rima Ignaciju se ukazao Isus s križem, a pokraj njega je bio i Otac koji je rekao: „želim da ovoga uzmeš za svoga slugu”. Isus se okrenuo Ignaciju i rekao: „Hoću da nam služiš.” Taj je događaj imao utjecaj na osnivanje i davanje imena toj novoj redovničkoj zajednici.
Prvi „isusovci” odmah od početka nisu htjeli da im itko bude glava, osim Isusa Krista kome su jedinom željeli služiti, pa su se stoga nazvali Družbom Isusovom.
„Prijatelji u Gospodinu”
Ignacije je shvatio da bez škole neće moći pomagati dušama. Odlučio je postati svećenik. Iako je već imao 30 godina poduzeo je jedanaestogodišnji studij koji je završio na, tada najpoznatijem sveučilištu, pariškoj Sorboni. Za vrijeme studija okupio je oko sebe šestoricu drugova koji su se nazivali „Prijatelji u Gospodinu”. Među njima najpoznatiji je bio Franjo Ksaverski.
Oni su u kapeli na Montmartreu položili zavjete čistoće i siromaštva 15. kolovoza 1534. Odlučili su da nakon studija i ređenja otputuju u Jeruzalem i da tamo djeluju među muslimanima. Ako to ne budu mogli ostvariti, stavit će se na raspolaganje papi. Budući da zbog rata nijedan brod iz Venecije nije plovio prema Svetoj Zemlji, plan s Jeruzalemom im je propao. Krenuli su u Rim i ponudili se papi na raspolaganje. On ih je bez oklijevanja prihvatio i povjerio im niz poslova. Pojava tih „reformiranih svećenika” kako su ih Rimljani zvali, tako je dobro utjecala na narod da su uskoro bili pozvani i u druge talijanske gradove.
Ignacije je napisao „Formulu Instituta”, dokument, u kojemu je sažeto iznio svrhu te nove redovničke zajednice i predao papi na odobrenje.
Papa Pavao III. je 27. rujna 1540. svečano odobrio tu novu redovničku zajednicu. Ignacije je bio izabran za prvog vrhovnog poglavara i to ostao sve do svoje smrti 1556.
Isusovci su se ubrzo proširili svuda po Europi. Najprije su se angažirali u školstvu. Ignacije je osnovao „Rimski kolegij” koji je papa Pavao IV. 1556. uzdigao na razinu sveučilišta, koje je od 1583. godine nosi ime „Gregorijana”. Za izobrazbu mladih isusovaca Ignacije osniva u Rimu „Collegium Germanicum” u koji je primao izabrane mladiće koji su se spremali za svećeništvo i rad u svojim biskupijama, a dolazili su iz zemalja u kojima je kršćanstvo bilo opterećeno različitim teškoćama. Zatim isusovci osnivaju učilište „Biblicum” za promicanje biblijskih znanosti i „Institutum Orientale” koji ima zadaću da zbliži istočnu i zapadnu Crkvu. U apostolatu Družbe Isusove misije imaju od početka važno mjesto. Kao misionari putuju u Indiju, Japan, Maleziju, Afriku, Kinu, Sjevernu i Južnu Ameriku.
U svom radu služili su se tiskarstvom, glazbom, sakralnom umjetnošću. Svoje su crkve gradili uglavnom u baroknom stilu.
Od osnutka reda isusovačko je kazalište bilo važno pedagoško sredstvo, jer je u sebi sjedinjavalo moralnu pouku i šalu. Izumili su dijapozitiv, kod mjerenja temperature prvi upotrijebili živo srebro, otkrili pojave pri lomu svjetla razbijanja boja kroz prizmu, sudjelovali u stvaranju osnova analitičke geometrije, postavili diferencijalni račun. U Europu su donijeli kišobran, vaniliju i druge mirodije. Bili su ispovjednici kraljeva i savjetnici carskih dvorova. Poznati su kao istraživači, a još više kao mučenici i sveci.
U Sjevernoj i Južnoj Americi okupili su stanovnike prašume – Indijance, u stalna sela, tzv. redukcije. Te su redukcije uskoro postale vrlo uspješne i na privrednom području. Propale su zbog gramzljivosti europskih osvajača za njihovom zemljom i dobrima koja su ostvarivale. Budući da je isusovački red svoje članove uvijek slao u žarišna područja i bili su angažirani u rješavanju gorućih problema, zbog toga je red dolazio u neprilike. Stoga je doživljavao i da mu se dive, ali i da ga uvijek i progone. Papa Klement XIV., pod pritiskom kraljevske loze burbona i pokreta janzenista potpisuje dekret kojim dokida Družbu 1773. Papa Pio VII ponovno je uspostavlja 1814. godine.
Danas, u više od 60 zemalja isusovci vode preko 800 školskih i odgojnih ustanova, te više sveučilišta. Na njima se školuje preko dva milijuna mladih ljudi.
Oko 19.500 isusovaca danas djeluje u 112 zemalja širom svijeta. Budući da Družba svoje djelovanje ne ograničava na određene djelatnosti, isusovci rade u različitim poslovima: u naviještanju i u katehezi, kao pisci i znanstvenici, u permanentnom obrazovanju i u savjetovalištima, u centrima za mlade i u domovima duhovnih vježbi, u isusovačkoj službi za izbjeglice u ekumenskom dijalogu kao i u onom s nekršćanskim religijama.Vode i papinsku zvjezdarnicu.
Družba Isusova je odgovorna za „Radio Vatikan” a danas oko tisuću isusovaca širom svijeta radi u sredstvima društvenog priopćavanja: radiju, TV, internetu, filmu i tisku. S isusovcima je došao jedan novi tip redovničkog života: ne žive povučeno nego usred svijeta i ljudske probleme uzimaju kao svoje. Ne vide protivnost između djelovanja i molitve.
Ideal im je: Boga u svemu naći, na svakom mjestu i u svakom djelovanju.
Od početka je bilo očito da ta nova redovnička zajednica nije ljudsko iznašašće, nego Božje djelo. Sv. Ignacije koji je sebe smatrao Božjim sredstvom piše u Ustanovama: „Budući da se Družba, koja nije ustanovljena ljudskim sredstvima, ne može ni očuvati ni unaprijediti njima, nego milošću Boga i Gospodina našega Isusa Krista, te u njega jedinoga valja stavljati nadu da će On čuvati i promicati to djelo koje se je udostojao započeti na svoju službu i pomoć dušama”.
Tekst se nastavlja ispod oglasa