„Sveti Josip Cafasso biser je talijanskog klera.” (Pio XI.)
Sveti Ivan Bosco nazvao ga je uzorom svećeničkoga života, odličnim učiteljem klera, ocem siromaha, savjetnikom u dvojbi, tješiteljem bolesnika, odličnom okrjepom umirućih, potpornjem zatvorenika, spasenjem osuđenika na vješala, prijateljem svih, velikim dobrotvorom čovječanstva.
Rođen je 15. siječnja 1811. godine u Castelnovo d”Asta, danas Don Bosco u blizini Torina (Italija). Njegovi roditelji odgojili su pobožno svoga sina Giuseppina. Rođen je s deformiranom kralježnicom i ostao bogaljem cijelog života.
Zbog malenog stasa i grbe, mnogo je uvrjeda trpio od svojih suučenika. Kasnije su ga svi zavoljeli i skoro su ga na rukama nosili. Josipovo dobro i plemenito srce sve ih je osvojilo i k njemu privlačilo.
Geslo o svetosti
Osnovnu školu i sjemenište polazio je u Chieriju. Josipovo geslo glasilo je: „Postati svet, da bih mogao doći u nebo te onamo povesti sa sobom što više duša.“ Za svećenika je zaređen u Torinu 22. rujna 1833. godine. Njegov svećenički život ispunjen je djelima neobične svećeničke revnosti. On je na neobičan način proživljavao ritam svećeničkoga poslanja. Za njega papa Pio XI. kaže kako je bio lijep, velik, složen, bogat svećenički lik, učitelj i odgojitelj svećenika, biser talijanskoga klera. Studirao je moralnu teologiju. Od svoga učitelja, čuvenoga Luigia don Guale, naslijedio je katedru moralne teologije. On je prihvatio nauk svetog Alfonza de Liguorija. Katehizirao je mlade zidare i utamničenike.
„Sveti obješenici“
Na smrt osuđene, njih 68, pratio je na njihovu posljednjem putovanju i bio uz njih do same smrti. Sve ih je uspio obratiti i privesti k Bogu. Josip je vjerovao u njihovo spasenje pa ih je nazivao ‘„svojim svetim obješenicima”. Za njih je molio Gospin zagovor.
Sva ponuđena crkvena odličja odbio je jer je htio ostati samo jednostavni Isusov svećenik.
Povezanost s don Boscom
Bio je ispovjednik i duhovni vođa svetog Ivana don Bosca, utemeljitelja salezijanaca. Josip je umro 23. lipnja 1860. Sveti Ivan Bosco nazvao ga je uzorom svećeničkoga života, odličnim učiteljem klera, ocem siromaha, savjetnikom u dvojbi, tješiteljem bolesnika, odličnom okrjepom umirućih, potpornjem zatvorenika, spasenjem osuđenika na vješala, prijateljem svih, velikim dobrotvorom čovječanstva. Sačuvana je njegova lijepa molitva: „Gospodine Bože, već sada iz Tvoje ruke primam svaku vrstu smrti sa svim njezinim tjeskobama, bolima i žalostima, posve odan i predan u Tvoju svetu volju.”
Preminuo je u Torinu na današnji dan, 23. lipnja 1860.
Svetim ga je proglasio papa Pio XII. 1947. godine.