‘Crkva je oduvijek zatirala obrazovanje i bila njegov ljuti neprijatelj.’ Ovu oštru optužbu na račun katoličke Crkve danas često možemo čuti no činjenice pokazuju da ju se ne smije uzimati zdravo za gotovo.
Ako niste, prve dijelove dio feljtona pročitajte ovdje:
Uloga katoličke crkve u razvoju obrazovanja, (1/5): Rani kršćanski autori
Uloga katoličke crkve u razvoju obrazovanja, (2/5): Srednji vijek
Prvo poznato sveučilište modernog tipa bilo je ono u Bolonji osnovano 1088. godine, a nastalo je iz nekadašnje pravne škole. Za osnivanje Sveučilišta u Parizu, 1200. godine, koje se inicijalno proširilo oko katedrale Notre Dame, zaslužan je benediktinski redovnik, kartograf i kroničar Matej Pariški.
Studenti – pod patronatom crkve i izuzeti od svjetovnih zakona
Pariški studenti bili su obvezni brijati vrh glave i nositi halje kako bi svojim izgledom svima dali do znanja da pohađaju ustanovu pod patronatom Crkve. Zanimljivo je istaknuti i da nisu podlijegali državnim zakonima već samo onim crkvenima, što su nerijetko znali i zloupotrebljavati.
Još jedno ugledno sveučilište, a to je bilo ono u Padovi, osnovano je 1222. godine, a prvi kolegiji koji su se na njemu podučavali bili su pravo i teologija. Nešto više od stoljeća kasnije, točnije rečeno 1373. godine, papa Urban V u sklopu njega osnovao je tzv. Universitas Theologorum, jednu od najprestižnijih visokoobrazovnih institucija u Europi. Studenti su, sukladno svom podrijetlu, bili podijeljeni u dvije grupe. Jednu su činili cismotances – oni s područja današnje Italije – a drugu ultramontanes – svi oni koju su dolazili izvan tog područja.
Govoriti o svjetski poznatim sveučilištima nije moguće bez spominjanja onog u Oxfordu, najstarijeg sveučilišta u svijetu na kojem se govori engleskim jezikom. Osnovano je 1096. godine, a u naredna tri stoljeća na njemu su katedre osnivali augustinci, dominikanci, franjevci i karmelićani, čime se još jednom potvrđuje važna uloga Crkve u osnivanju ovih visokoobrazovnih ustanova. Prvi student s kontinenta koji je upisao Sveučilište u Oxfordu bio je Emo iz Frieslanda, 1190. godine. Također je studirao na već spomenutom Sveučilištu u Parizu te na onom u Orleansu.
No što je zapravo sveučilište? Točnije rečeno, na koji način su ga percipirali naši srednjovjekovni preci? Karakterizirali su ga jasno definirani akademski programi koji su morali trajati točno određen broj godina i nakon kojih je slijedila dodjela određenih akademskih titula. Kao službeni jezik na sveučilištima koristio se je latinski, što je znatno olakšalo mobilnost studenata i nastavnog osoblja s jedne visokoobrazovne ustanove na drugu. Na njima se podučavalo biologiju, filozofiju, fiziku, kanonsko pravo, kemiju, matematiku, medicinu i teologiju. Na sveučilištima su se također aktivno bavili prevođenjem vrijednih antičkih djela, na primjer Aristotelovih o metafizici i etici, Boecijevih o aritmetici (Arithmetica), Euclidovih zaključaka o geometriji (‘Elementi’) ili Galenovih o medicini.
Ključna uloga pape
Upravo pape bili su ti koji su odigrali ključnu ulogu u uspostavi sveučilišta i njihovom razvoju. Do razdoblja Reformacije (16. st.) osnovano je 81 sveučilište, od čega je njih 33 posjedovalo papinsku bulu, 15 carsku, a 20 obje. Nadalje, treba reći da niti jedno sveučilište nije smjelo izdavati diplome bez prethodnog odobrenja pape, kralja ili cara. Tako je, na primjer, papa Inocent IV takvu službenu dozvolu dao sveučilištu Oxford 1254. godine. Obzirom da je papa imao jurisdikciju nad cijelim kršćanskim svijetom, njegova gore spomenuta dozvola zapravo je značila da se nečija diploma automatski priznaje bilo gdje na području kršćanske Europe.
U srednjovjekovnoj Europi kler je uživao poseban status pa se tako smatralo iznimno ozbiljnim zločinom udariti ih, a kamoli im ozbiljnije nauditi. Također, imali su pravo, u slučaju vlastitog prijestupa, biti saslušani na crkvenom, a ne na državnom sudu. Kako su studenti bili potencijalni kandidati za kler, i oni su uživali u takvim privilegijama, što su znali i zloupotrebljavati pa je to ponekad dovodilo do negativnih reakcija šire zajednice prema njima. Primjer povlaštenog odnosa studenata nalazimo na ranije već spomenutom Sveučilištu u Parizu. Pravo na njega dodijelio im je, 1200. godine, kralj Filip II. Istom sveučilištu je, trideset i jednu godinu kasnije, papa Grgur IX dodijelio je bulu Parens Scientiarumon. Njome je ovoj visokoobrazovnoj ustanovi dodijeljeno pravo na potpunu samoupravu. Papa je ovdje postupio unatoč protivljenju pariškog biskupa Guillaumea od Auvergnea čija je namjera bila osujetiti autonomiju sveučilišta.
(nastavit će se)
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr