Valent Vertner možda nije tipični Hrvat, a ponajmanje je tipični detektiv. Lik je iz pera i uma tada desetogodišnje Vanje Baždar, djevojke koja je u narednih nekoliko godina napisala pravi pravcati krimić. Što možemo očekivati od hrvatskog kriminalističkog romana, posebno od jednog koji je napisala tinejdžerica?
Plejada različitih likova iz predratne Francuske
Stotinu i pedeset stranica prepuno je događaja: Vertnera vrlo brzo pozivaju na zadatak, i on pristiže u Francusku. Naime, u Marseilleu je pronađeno unakaženo tijelo premijera Rousseaua, a lokalnoj je policiji potrebna pomoć. Premda scena izgleda kao samoubojstvo, Vertner ima svoje sumnje. U rasvjetljavanju slučaja pomaže mu i narednik Nicolas iz francuske policije. Vertner uskoro dobiva i poseban zadatak koji mu ponekad skreće pozornost sa same istrage. Tijekom romana upoznajemo plejadu različitih likova, i to nam ne olakšava pogoditi krivca. Sumnjivci se mijenjaju, a Vertner kao da gubi razum dok pokušava uhvatiti nit. Opisi su energični, kostimografija je raskošna, a slučaj ne postaje nimalo jednostavniji.
Spisateljica nam ne otkriva samo pejzaže predratne Francuske, već i likove i motive iz nekih od svojih omiljenih djela. Karakterizacija likova postaje sve dublja i kompleksnija kako roman napreduje. Nad junacima, ali i antijunacima, poput sjenke se nadvija strah i bespomoćnost pred nacističkom okupacijom. No, naposljetku, mladi Valent Vertner se uspješno suočava sa zlom. Ne propušta razriješiti slučaj unatoč brojnim poteškoćama, te se naposljetku vraća kući, u Sjedinjene Američke Države, piše bitno.net
Agatha Christie kao uzor, no ne i predložak
Na prvoj stranici romana spominje se Agatha Christie, koja je, nesumnjivo, spisateljičina omiljena autorica, barem u vrijeme početka pisanja. Premda su riječi koje koristi nestvarno ozbiljne i odrasle, brza izmjena događaja i pomalo plošna karakterizacija likova otkriva nam da se ipak radi o djetetu koje se laćalo pera. Svejedno, vještina koju je demonstrirala je impresivna. Vertner je pomalo mušičav od samoga početka, katkad mu je teško sabrati se, no njegova je energija neosporna. Unatoč svojim slabostima, ne libi se ispravljati pogreške te jasno teži krepostima.
U nastavku romana može se otkriti i utjecaj Emily Brontë i njenih djela, kao i Shakespearea i vjerojatno nekih od Inklingsa. Lik svećenika Douglasa, koji se pojavljuje u drugom dijelu romana, poprilično je sličan onome velečasnog Browna, premda u svemu ima sporednu ulogu. Kako se poglavlja nižu jedno za drugim, likovi dobivaju sve kompleksnije, realističnije pozadine i pisanje postaje sve rafiniranije i zrelije.
Umorstva u Marseilleu po dvije se značajke razlikuju od uspješnica Agathe Christie: likovi nisu prisutni na jednom mjestu za vrijeme trajanja istrage, a Vertner nema običaj poredati sumnjivce zajedno dok imenuje krivca. Ove osobitosti dodaju na dinamizmu i originalnosti, tako da ne mogu reći da je ovaj roman previše nalik bilo čemu što sam dosad čitao.
U cijelosti tekst pročitajte na bitno.net
