Stepinac je tijekom svih godina kućnog pritvora, misnim slavljem obilježavao svaku godišnjicu svoje presude, zahvaljujući Bogu što nije podlegao u teškim danima i ostao vjeran Bogu uz svoj hrvatski narod koji je trpio najteže dane svoje duge narodne povijesti.
Godine 1946. nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac odveden je na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do kraja 1951. godine. Nakon 1864 dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951. bio je premješten na izdržavanje preostalog dijela kazne u internaciju u rodni Krašić. U zatočeništvu, 12. siječnja 1953. imenuje ga kardinalom papa Pio XII. na što su vlasti prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Nije mogao u Rim ni po kardinalski grimiz, a po smrti Pija XI. ni u konklave, jer nije bio siguran da će se moći vratiti u domovinu, a htio je po svaku cijenu ostati sa svojim narodom.
Bilo mu je doduše dopušteno slavljenje mise i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a sada dokazano i trovanju, što je uvelike narušavalo njegovo zdravlje.
U zatočeništvu, i dalje strogo izoliran, razvija apostolat pisanja. Napisao je na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka. Uputio je mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima više od 5000 pisama od kojih je sačuvano oko 700. U pismima, kao čovjek žive vjere i nepokolebljive nade te potpunoga predanja Bogu, naslovnike hrabri, tješi i potiče, osobito na ustrajnost u vjeri i u crkvenom jedinstvu s Katoličkom crkvom. I u tim pismima, kao i na suđenju i u cijelom zatočeništvu pokazuje iskrenu ljubav i prema onim osobama koje su ga progonile i nepravedno optuživale.
Molitva za neprijatelje i praštanje svima stalna je tema njegovih izjava i pisama kao i triju oporuka.
Stepinac je tijekom svih godina kućnog pritvora, misnim slavljem obilježavao godišnjicu svoje presude, zahvaljujući Bogu što nije podlegao u teškim danima i ostao vjeran Bogu uz svoj hrvatski narod koji je trpio najteže dane svoje duge narodne povijesti.
Za vrijeme svog uzništva u Krašiću, jednoga je dana sav sretan pred župnikom uskliknuo: “Velika mi je utjeha kad pomislim, sve ste mi uzeli, samo jedno niste – da kao Mojsije uzdižem ruke k Bogu da molim!“
Svoju posljednju svetu misu Stepinac služio 7. veljače 1960. godine, tri dana prije smrti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa