Dana 14. kolovoza obilježava se Dan sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj, a kao spomen na veliku razmjenu hrvatskih i srpskih zarobljenika koja se zbila toga dana 1992. god. kod Nemetina, nedaleko od Osijeka, i to nakon pregovora obje strane u Budimpešti.
Toga je dana, po načelu svi za sve, iz srbijanskih logora oslobođeno 714 hrvatska branitelja i civila.
Preko 30.000 ljudi bilo je zatočeno u srpskim koncentracijskim logorima, a od toga 3000 žena i 500 djece. Preko 300 osoba je ubijeno, a 2500 ih nije ni stiglo već su prilikom zarobljavanja u Hrvatskoj (ili BiH) ubijeni.
Najmlađe dijete ubijeno u logorima imalo je 6 mjeseci, a najstarija osoba čak 104 godine.
Mnoštvo hrvatskih žena i djevojčica, od kojih je najmlađa imala svega 5 godina, silovano je u srpskim koncentracijskim logorima.
Do sada nijedna civilna udruga koja se bavi pitanjima ratnih stradanja nije napravila nikakvo detaljnije izvješće o ovim velikim zločinima, a niti hrvatske vlasti nisu i ne pokazuju interes za ove strahote. Dapače, silovane žene su čak doživljavale poniženja i odbijanja od hrvatske Vlade, od kojih je najpoznatije ono bivše ministrice Vesne Pusić, tadašnje šefice danas vladajućeg HNS-a.
Naime, Udruga Žene u domovinskom ratu uputila je 2012. pismo javnosti u kojem su zamjerile ministrici Pusić što ih nije primila na sastanak u kojoj bi joj silovane žene, kao ministrici, ženi i samodeklariranoj osobi koja se bori za prava žena, iznijele svoje probleme i zahtjeve. „Kada se zalažete za ljudska prava, a ignorirate prava žena nad kojima je izvršen ratni zločin vršite nasilje nad demokracijom, Vi (Vesna Pusić op.) selektirate, što je suprotno istinskom zalaganju za dostojanstvo svih.“, pisalo je između ostalog u dopisu.
„Nije mi poznato da žele sa mnom razgovarati. Kažu da su poslale zahtjev za sastanak u siječnju, u to vrijeme je glavna tema bio referendum o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, ali njihov zahtjev nije došao do mene”, rekla je tada Pusić i objasnila za medije da je to pitanje pravosuđa.
“Međutim, očekivala bih da one, kao žrtve nasilja, imaju solidarnost sa svim drugim žrtvama ili potencijalnim žrtvama nasilja te očekujem da budu u prvim redovima na Split Prideu”, dodala je tada u odgovoru silovanim ženama ministrica i šefica HNS-a Pusić, što je šokiralo hrvatsku javnost.
Iako je odluku o obilježavanju toga dana donio Hrvatski sabor 2010. sam naziv dana je odabran s nakanom kako bi umanjio učinjen zločin, a što nam svakodnevno postaje sve jasnije. Naime, bez preciziranja da je riječ o srpskim i crnogorskim logorima, i to koncentracijskim logorima, taj dan je samo farsa koja bivšim logorašima doslovno “baca prašinu u oči”. Zbog toga ga oni i nazivaju jednostavno “Dan logoraša”, kao što su ga nazivali i prije službenog “utemeljenja”. Zbog toga mi taj dan nazivamo onako kako on zaslužuje:
Dan sjećanja na zatočenike srpskih koncentracijskih logora tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj, piše vjeraidjela.com.
Na teritoriju Srbije, BiH, Crne Gore i okupiranih dijelova Republike Hrvatske tijekom 1991. i 1992. god. nalazilo se 64 logora i zatvora za koje se zna lokacija (od toga je 30 bilo na području okupirane Hrvatske), a u koje su bili odvođeni i svakodnevno mučeni i ponižavani hrvatski branitelji, ali i drugi civili, među kojima je bilo i puno žena, staraca i djece. Neki od logora su bili u ovim mjestima: Stajićevo, Begejci, VIZ Beograd, Novi Sad, Sombor, Šid, Srijemska Mitrovica, Niš, Borovo Selo, Dalj, Darda, Jagodnjak, Vukovar, Ovčara, Negoslavci, Stara Gradiška, Knin, Glina, Okučani, Banja Luka, Manjača, Zenica itd.
Prema podatcima Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, kroz te je koncentracijske logore tijekom Domovinskog rata prošlo preko 30.000 osoba (od toga 3.000 žena i 500 djece), od kojih je izravno ubijeno ili podleglo posljedicama zlostavljanja i mučenja oko 300 osoba, a oko 2.500 osoba nije ni stiglo u logor, nego su nakon zarobljavanja ubijeni ili umrli od posljedica maltretiranja.
Najmlađa ubijena osoba u srpskim koncentracijskim logorima imala je svega 6 mjeseci, a najstarija 104 godine.
Zarobljenike se mučilo i fizički i psihički, a osim svakodnevnih oblika premlaćivanja lancima, kundacima, kolcima, željeznim šipkama i na druge načine, mnogi su – i to osobe oba spola – bili neljudski učestalo silovani. Najmlađa osoba koja je bila silovana bila je djevojčica od svega 5 godina, a najstarija baka imala je 80 godina.
Iz 64 logora razmijenjeno je ukupno 7666 hrvatskih branitelja i civila, dok se za 804 zatočenika ne zna mjesto zatočenja.
Na kraju donosimo dokumentarni film “Sunčica”, koji jasno svjedoči o učinjenim srpskim zločinima, odnosno u njemu se nalaze izjave žena koje su svakodnevno bile izložene iživljavanju svojih silovatelja, a koji za to, iako se zna tko su, ni dan-danas nisu odgovarali, niti ima naznaka da bi mogli odgovarati.
Film je nazvan po Sunčici, tada osmomjesečnoj bebi, a danas odrasloj ženi, čiju su majku držali zatvorenu kao roblje za silovanje.
