Svanuo je 18. svibnja 1992., dat je znak za juriš i kolo sreće se okrenulo. Vojnički ustrojena, naoružana, ponosna, jaka i hrabra Hrvatska vojska kreće u juriš na srpske položaje i poput orkana gazi ukopane srpske postrojbe na putu oslobođenja Dubrovnika i cijelog juga naše zemlje.
Grad Dubrovnik je bio gotovo 150 godina patološki bolesna želja velikosrba i njihov prvi cilj u namjerama stvaranja Velike Srbije u Domovinskom ratu. U namjeri srbizacije Dubrovnika, Srbija je još od 19. stoljeća poduzimala niz aktivnih i pasivnih mjera prema tom hrvatskom gradu i okolici. Godine 1944. partizani ubijaju skoro cijelu hrvatsku i katoličku društvenu inteligenciju u gradu, a 1991. okupiraju južnu Hrvatsku uz palež, progon i ubijanje od Konavala do Stona.
“Spaljena zemlja” bila je briljantno pripremljena i izvedena napadna akcija HV-a i označila je kraj velikosrpskih pretenzija prema hrvatskom povijesnom gradu Dubrovniku.
Još i danas zlokobno odjekuju riječi jednog od organizatora srbijanske agresije na Hrvatsku i kasnijeg ministra vanjskih poslova Srbije Vuka Draškovića kako cinično poručuje: „Ako porušimo Dubrovnik nema veze, izgraditi ćemo još stariji i ljepši“.
A na današnji dan 18. svibnja 1992. Hrvatska vojska je na Južnom bojištu započela operaciju deblokade Dubrovnika, te time počela rušiti srpske imperijalne snove.
Od rane jeseni 1991. hrvatski grad Dubrovnik našao se u okruženju JNA, crnogorskih doborovoljaca i srpskih dobrovoljaca iz istočne Hercegovine. Grad je sustavno napadan i uništavan do primirja 1992. Cijela okolica Dubrovnika, kao i sva hrvatska mjesta južno od poluotoka Pelješca bila su okupirana i spaljena, a stanovništvo poubijano ili protjerano. Slika Dubrovnika i juga Hrvatske izgledala je stravično.
Nositelji operacije bili su 1. i 4. gardijska brigada, uz potporu topničke grupe i mornaričkog odreda Pelješac. Poslije im se, preuzimajući obrambene položaje, pridružila domicilna 163., odnosno dijelovi 145. i 156. brigade HV-a. Iako manje poznata, jer su slijedile mnogo veće operacije, Spaljena zemlja bila je iznimno teška i u njoj su obje profesionalne brigade pretrpjele velike gubitke.
Napadnom akcijom „Spaljena zemlja“ prvo je deblokiran je Pelješac (20.V.) i oslobođena je okolica Dubrovnika: herojsko selo Čepikuće (21.V.), Slano (25.V.), i cijelo dubrovačko primorje – Mokošica, Brgat, Bosanka, Rijeka dubrovačka i Župa dubrovačka (do 26.V.), a čime je osigurana kopnena prometnica prema Dubrovniku. Istodobno, hrvatske postrojbe oslobodile su dio istočne Hercegovine i hrvatsko selo Ravno (30.V.).
Bila je to briljantno pripremljena i izvedena napadna akcija HV-a i označila je kraj velikosrpskih pretenzija prema hrvatskom povijesnom gradu Dubrovniku, te je u kasnijim napadnim akcijama oslobođen cijeli jug Hrvatske do Boke Kotorsle i rta Prevlaka.
Do kraja rata Hrvatska vojska je nanijela niz teških poraza srpskoj vojsci, a kruna je bila briljantna operacija Oluja koja je zauvijek zbrisala pretenzije velikosrpske aždaje na hrvatsku zemlju – Srbija je pacificirana nizom poraza srpske vojske koja nije imala niti hrabrosti, niti moći, niti sposobnosti, niti vojničkog morala suprotstaviti se legendarnom hrvatskom pješaku – najboljem ratniku Europe.