Popeo se na najviše vrhove svih kontinenata, osvojio je tri najviša vrha na svijetu. Na Mount Everestu je bio 1979. kada se zajedno sa slovenskim penjačima popeo na taj vrh novim smjerom. Na tom vrhu bio je i deset godina kasnije.
Stipe Božić ranjen je u Domovinskom ratu gelerima mine kao hrvatski vojnik, a njegov pokojni sin Joško proveo je tri godine rata u odori hrvatskog vojnika.
Alpinist Stipe Božić rođen je 2. siječnja 1951. u mjestu Zavojane kod Vrgorca. Njegov otac Jozo se bavio vinogradarstvom, a majka Neda je bila domaćica. Ima mlađu sestru Dubravku. Tijekom Drugog svjetskog rata njegovi roditelji bili su u zbjegu na Sinaju u El Shattu. Kad je krenuo u srednju elektrotehničku školu preselili su se u Split gdje mu je otac radio kao vozač. Tada se upisao u izviđače i počeo odlaziti u planine. Otac je bio protiv toga, skrivao mu je gojzerice.
„Nije mu bilo jasno zašto bi se netko iz čista mira verao po planinama“, rekao je o njegovom protivljenju.
Godine 1968. Stipe je završio alpinističku školu u splitskom Planinarskom društvu „Mosor“. Nakon završetka srednje škole otišao je raditi na prekooceanske brodove kao električar. Kad je zaradio nešto novca, vratio se na kopno, kupio penjačku opremu i krenuo u planine.
Godine 1975. je sudjelovao u ekspediciji na planinu Hindukush, kada se popeo na najviši vrh Afganistana. Bio je fotograf, slobodni snimatelj i novinar „Slobodne Dalmacije“. Kasnije se zaposlio kao montažer na televiziji. Osim alpinizmom bavio se speleologijom, ronjenjem, bio je i aktivni skijaš.
Popeo se na najviše vrhove svih kontinenata, osvojio je tri najviša vrha na svijetu. Na Mount Everestu je bio 1979. kada se zajedno sa slovenskim penjačima popeo na taj vrh novim smjerom. Na tom vrhu bio je i deset godina kasnije.
Spustio se na 1.395 metara duboko u Lukinu jamu na Velebitu.
S jednom međunarodnom ekspedicijom na skijama je stigao na Sjeverni pol. Fotografije s njegovih putovanja bile su na brojnim zajedničkim i samostalnim izložbama. U Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu imao je izložbu „Fotografije od tisuću devetsto pedesete do danas“. Autor je brojnih novinskih članaka, feljtona, kalendara i knjiga „Put na vrh svijeta“, „Sedam vrhova“ i „Svete planine svijeta“. Režirao je oko 80 dokumentarnih filmova u sklopu putopisnih serija koji su prikazani na Hrvatskoj televiziji. Na Filmskom festivalu u Trentu 1999. njegov film „Reticent wall“ osvojio je Srebrni encijan za najbolji sportski dokumentarni film. Na festivalima u Italiji, Slovačkoj i Austriji dobio je nagrade za film „Dhaulagiri Express“. Rezultati ga svrstavaju u jednog od najuspješnijih hrvatskih i svjetskih alpinista.
Otac i sin Božić u Domovinskom ratu za slobodu hrvatskog naroda
Početkom devedesetih sudjelovao je u Domovinskom ratu. O tim teškim trenucima Stipe govori: “Kad je počeo rat, moj sin je išao u četvrti razred srednje kemijske škole. Ja sam bio u ekspediciji, a kad sam se vratio, dočekala me vijest da je Joško kao 17-godišnjak prekinuo školovanje i pridružio se postrojbama HOS-a. Kad sam to čuo, poludio sam. Otišao sam do njegovih zapovjednika i razgovarao s njima, a sinu sam rekao: “Joško, ako hoćeš biti pravi vojnik, moraš ići u školu, na vojnu akademiju, a ne ovako.” Taj put me poslušao i uspio sam ga vratiti kući. No, samo dva mjeseca nakon što je maturirao, unovačili su ga. Tri godine proveo je na ratištima, a nas dvojica slučajno smo se sreli tijekom Oluje u Kninu. On je bio u postrojbi Vojne policije, a meni je zadatak bio da tehnički osposobim TV studio u Kninu. Bio je to zaista poseban susret. Srećom, Joško tijekom rata nije ranjen, a ja sam u veljači 1992. ranjen gelerima mine u ruku, nogu i lijevu stranu tijela.”
Zajedno sa sinom bio je član Hrvatske gorske službe spašavanja (HGSS).
Godine 2007. je njegov sin poginuo vozeći motocikl na cesti kod Drvenika. Tada je ozlijeđena i njegova supruga. Sudjelovao je u spašavanju vatrogasaca tijekom kornatske tragedije. U drugom braku sa suprugom Verom ima dvije kćeri, Maju i Ivu.
Na pitanje koji je motiv ići u planine gdje se često događaju i nesreće, kazao je: „Izazov, ta ponekad vrlo okrutna, a ponekad čudesno lijepa borba čovjeka s prirodom“.
