Povjesničar Stjepan Lozo tvrdi da su brojne žrtve višemjesečnih bombardiranja Dalmacije i njenih gradova nakon pada Italije bile velikim dijelom i djelo obavještajne službe partizana, a još više četnika. Prema međunarodnom humanitarnom pravu koje se temelji na Ženevskoj i Haaškoj konvenciji, ratnim zločinom smatra se i nasilje nad civilima izvvršeno bombardiranjem iz zraka ili sa kopna.
Bombardiranje Splita i Dalmacije, velike ljudske žrtve koje su zaboravljene, tek je jedna od tabu tema koja treba biti otvorena za proučavanje hrvatskoj znanosti, radi cjelovite istine o II. svjetskom ratu i njegovim žrtvama.
Pred rat, prema posljednjem popisu iz 1931. Split je imao oko 40.000 stanovnika. U savezničkim bomardiranjima ubijen je najmanje 741 Splićanin, tisuće su ranjene i osakaćene, a veliki broj Splićana je napustio gotovo razrušeni grad za vrijeme bjesomučnih zračnih kampanji Saveznika.
U četiri najstrašnija saveznička bombardiranja Splita najviše su stradali civili i njihova imovina. U bombardiranju 5. prosinca 1943. poginulo je 110 Splićana, 3. siječnja 1944. živote je izgubilo dvadesetak Splićana, početkom lipnja 1944. poginuo je 221 Splićanin, a krajem lipnja 1944. tridesetak građana, od kojih samo u rodu Krstulovića 13 članova obitelji. Porušeno je na desetke kuća, a ranjenih i osakaćenih bilo je na tisuće. Prema međunarodnom humanitarnom pravu koje se temelji na Ženevskoj i Haaškoj konvenciji, ratnim zločinom smatra se i nasilje (bombardiranje i slično) nad civilima.
Zračno bombardiranje Splita koje su provodile savezničke snage trajalo je od rujna 1943. do kraja lipnja 1944. pri čemu je nad Splitom i bližom okolicom bilo 1890 naleta, 640 uzbuna i 71 bombardiranje, od kojih je najrazornije i najsmrtonosnije bilo bombardiranje u lipnju 1944., u kojem je poginulo 227 Splićana.
Ovi zločini nad civilima Splita, ali i drugim hrvatskim gradovima koji su bombardirani kao Šibenik, Dubrovnik, Zadar, Kaštela, Omiš i drugi na jadranskoj obali do dana današnjeg obavijeni su velom tajne i šutnje, premda se radi o tisućama ubijenih ljudi, još više ranjenih i invalida, porušenim gradovima i masovnim zbjegovima.
Samo da spomenemo strašan zločin u Kaštel Sućurcu kada je u prosincu 1943. bomba pogodila punu crkvu vjernika i ubila 65 osoba na misi, a ukupno 97 u Kaštelima toga dana. I ono što je najbolnije, te hrvatske žrtve zločina bombardiranja civilnih ciljeva bile su pripisane na popisu žrtava Jasenovca o čemu možete pročitati u tekstu Ubijeni Kaštelani na misi 1943. godine
Tog prosinačkog dana na Split, Solin i Kaštela palo je čak 216 bombi svaka težine 250 kilograma, što je ratni zločin bez premca na ovim prostorima u II. svjetskom ratu.
Prof. dr. Mihovil Biočić, ugledni liječnik i mještanin Kaštel Sućurca, dugogodišnji ratni ravnatelj splitske bolnice te bivši predsjednik Gradskog vijeća Kaštel Sućurca za objašnjava jednu veliku povijesnu podvalu koja se plasirala oko prosinačkih kaštelanskih žrtava:
“Povjesničari su ustvrdili kako su 69 od gotovo stotinu žrtava savezničkog bombardiranja u Kaštel Sućurcu 5. prosinca 1943. poimence svrstani u Research institute Jasenovac u New Yorku kao žrtve Jasenovca, a nisu skončali u Jasenovcu nego pod kamenjem bombardirane crkve za vrijeme mise! Kako nitko od odgovornih političara i povjesničara koji dominiraju javnim medijima nije demantirao tu očiglednu neistinu?“, objašnjava i pita prof. Biočić.
I stanovništvo Zadra, oko 25.000 ljudi, je gotovo u cijelosti otišlo iz grada 1943. i 1944. godine, zbog siline bombardiranja grada. U bombardiranjima je porušen najveći dio gradske jezgre, uključujući čitavu Novu rivu s 12 austro-ugarskih palača, glavna pošta i stambeni blokovi oko Foruma, Kalelarga (glavna zadarska ulica), škola kod crkve Sv. Krševana, zatim crkva Sv. Marije, Gospe od Zdravlja i baptisterij katedrale Sv. Stošije. Ništa od toga, osim crkvi, nije obnovljeno. Mnogi objekti koji su izgorjeli u ratu nisu rekonstruirani, već su rušeni, a njihovo kamenje korišteno za nasipavanje obale i cesta. Poznat je primjer gradskog kazališta (Teatro Verdi) koje je nekim čudom ostalo samo lakše oštećeno, da bi odlukom komunističkih vlasti bilo opljačkano i srušeno. Ratnim i poratnim razaranjima bio je više izložen zapadni dio Poluotoka, gdje se nalazila većina upravnih zgrada i pristaništa. Istočni dio, područje Varoša, je jedini dio središta Zadra koji je većinom očuvao prijeratni izgled.
O zločnima bombardiranja Dalmacije pisao je i Jutarnji list: ZAŠTO SU SAVEZNICI PORUŠILI DALMACIJU?
Povjesničar Stjepan Lozo, vrsni istražitelj događanja u II. svjetskom ratu došao je do zaključaka da su mnoga bombardiranja i žrtve bila uzrokovana traženjima Titovog štaba, ali još više i četničkih obavještajnih službi infiltriranih među saveznike. Najviše su bili bombardirani najveći gradovi Dalmacije Zadar i Split. Prema Lozi, Split je najviše bio razoren u povijesti upravo u bombardiranjima od 1943.-1944., a Lozo smatra da uopće ne postoji o tome svijest, da se to praktički skriva.
Grad je bio potpuno pust, a ljudi izloženi stalnom teroru bombardiranja. Lozo tvrdi da ta bombardiranja nisu bila slučajna, što je dokazao u svojoj knjizi „Ideologija i propaganda velikosrpkog genocida nad Hrvatima“, već da su ih naručivali i četnici i partizani. Malignije naredbe su bile iz četničkog tabora jer su Amerikanci imali svoje ljude u Mihajlovićevom štabu do 1945. godine, a ključni ljudi za koordinaciju su bili Srbi iz Amerike, „pravi četnici“, kako tvrdi Lozo. Šef Američke misije u stožeru Draže Mihajlovića bio je „pravi četnik“ (dio intervjua koji o tome govori počinje oko 41:00 minute).
O ovim zločinima, te osobito zločinima četnika i genocidu nad Hrvatima, Lozo je pisao detaljnije u knjizi „IDEOLOGIJA I PROPAGANDA VELIKOSRPSKOGA GENOCIDA NAD HRVATIMA.“
Tekst se nastavlja ispod oglasa