Godina dana bez njega. Juri vrijeme, dragi Kapetane (kako ga zove Gibo). Pišem ovaj tekst u Vela Luci, piše Toni Volarić za Slobodnu Dalmaciju.
Pogreškom ili zašto već, otvorih file u kojem je ispisano sve što mi je na Prokurativi nedavno za dokumentarni film o njemu ispričala Zorica Kondža.
I čini mi se to najprimjerenijim za prisjećanje na Olivera i još jedno svjedočenje o tome da su najveći takvi upravo zato što su talentirani, otvoreni i vrijedni.
“Recimo, vi biste mogli s njim sjediti na Prokurativi i komentirati ljude koji prolaze u stilu ‘vidi ovoga, a vidi molin te nju kako se uredila…’.
Pa, pazite, prije nego bih se popela s njim na pozornicu on bi me uredno najavio u stilu sad će pred vas izići moja draga kolegica Zorica Kondža. A onda bi pred publikom pitao što sam to obukla i kako mi ‘ne stoje lipo te gaće’.
Nisam se nikada uvrijedila jer znam da je tako zapravo sebi pokušavao skratit muke i smanjit tremu koju je uvijek imao. Naime, nikada, bez obzira na iskustvo, nije prestao respektirati publiku i želio je dati najbolje od sebe, nikad nije htio površno otpjevati.
Pročitajte više na Frendica.hr!