Ono što nisu uspjeli Nijemci u 400 godina, uspjeli su češki komunisti u samo pet godina. Razbili su, uništili jedan mali narod, zapravo jednu njegovu granu koja još nije, ali će uskoro trajno uvenuti i nestati: moravske Hrvate.
U 16. i 17. st. desetine tisuća Hrvata činili su “hrvatsku cestu” – neprekinuti niz hrvatskih sela od Drave i Mure do srednjeg Dunava i Morave na sjeveru.
Na današnji dan 1855. rođen je Alojz Malec (Alois Malec) (Hrbov, 10. srpnja 1855. – Dobro Polje, 31. listopada 1922.), hrvatski pisac iz Moravske i rimokatolički svećenik. Autor je jedine tiskane knjige na jeziku moravskih Hrvata.
Bio je rođen kod Velikog Meziriča. U ovom vremenu još su živjeli Hrvati u Moravskoj u Dobrom Polju, Novoj Preravi i Frielištofu. Gimnaziju i bogosloviju je pohađao u Brnu. Među moravske Hrvate je došao 1892. godine u Dobro Polje. Od svojih je vjernika naučio moravsko hrvatsko narječje i zauzeo se za Hrvate.
Malec je preuzeo gradišćansko-hrvatski molitvenik Lovrenca Bogovića Hizsu zlatu, jer su u njihovoj crkvi imali samo njemačke knjige. Malec i drugi moravski svećenik, Franjo Venhud, koji je naučio hrvatski u Sarajevu, su izdali molitvenik Molitve i pjesme pro ljud hrvatski v Moravi (1895.).
Kako su Hrvati dospjeli u Moravsku?
Hrvati koji su tijekom osmanlijske agresije u 16. st. napuštali okupirana ili razorena područja svoje zemlje bježali su na zapad, sjeverozapad i sjever (Adamček, 1995.). Naselili su se na zapadnim i sjevernim rubovima tadašnje Ugarske, Štajerske, Donje Austrije (Breu, 1970.a,b), ali i južne Moravske (Pavličević, 1994.), u poriječju rijeke Morave, te u današnjoj južnoj Slovačkoj (Kučerova, 1973.). Obično ih nazivamo gradišćanskim Hrvatima (Ujević, 1934.), iako se dijele na Hrvate u Austriji (Gradišće) (Tobler, 1979.), u zapadnoj Mađarskoj (Holjevac, 1967.), u Slovačkoj i Moravskoj (Turek, 1937.).
U 16. i 17. st. činili su Hrvati niz povezanih naselja od Drave i Mure do srednjeg Dunava i Morave („hrvatska cesta“).
Sudbina moravskih Hrvata – nacionalna grana u izumiranju
S vremenom su djelomice germanizirani, nešto manje bohemizirani (čehizirani), poslovačeni i ponajmanje mađarizirani. Međutim, bilo je i kroatizacije na nekim područjima gdje su Hrvati živjeli u jačim skupinama. Na to nas danas podsjećaju njemačka, če{ka ili mađarska prezimena (Schneider, Schalamon, Lavička, Vašak) među onima koji se smatraju Hrvatima. Moravski su Hrvati u mnogočemu posebni u toj staroj hrvatskoj dijaspori u Srednjoj Europi, iako nisu mogli izbjeći sudbinu da postanu narodnosni otoci ili otočići u germanskom, češkom ili slovačkom okruženju. Oni su iza moliških Hrvata u Italiji najstarije hrvatsko iseljeništvo.
Otišli su ponajdublje u Europu i čine najudaljeniju hrvatsku narodnosnu granu. Zatim, moravski su Hrvati jedini među tim otočićima hrvatskoga naroda doživjeli dvije prinudne seobe (Pavličević, 1994.). Prva je bila posljedica turske najezde u 16. st., a druga je sredinom 20. st. izvedena kao oblik državnoga nasilja i gotovo osvete matične zemlje, Češke, u kojoj su uz pomoć iz SSSR-a 1948. vlast preuzeli domaći komunisti. Hrvati su, stjecajem povijesnih okolnosti, izjednačeni s Nijemcima i doživjeli su sudbinu toga naroda u Češkoj uopće, a u Sudetima posebno.
Jednostavno su prisilno raseljeni.
Doista, vlasti demokratske Češke Republike ispričale su se i jednima i drugima, ali je malo učinjeno da im se vrati oteto i da se mogu, oni koji žele, naseliti na svoja kućišta, te obnoviti stara pradjedovska ognjišta.
Dragutin Pavličević, Moravski Hrvati – nacionalna grana u izumiranju, 1994.
Tekst se nastavlja ispod oglasa