Kada je u povodu prve obljetnice hrvatskoga viceprvaštva na Svjetskom prvenstvu u nogometu održanom u Rusiji izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalić, koji zajedno s Organizatorima bez granica stoji iza inicijative prvoga »Dana zajedništva, ponosa i sreće«, dao intervju za Sportske novosti, riječi kojima se osvrnuo na nogometni uspjeh lako bi se mogle primijeniti i na sve druge hrvatske uspjehe izborene otkad je proglašena njezina samostalnost. Više je nego znakovito da je posebna proslava te obljetnice u utorak 9. srpnja održana u Vukovaru pa bi se načelo koje je istaknuo u razgovoru moglo pogotovo ticati pitanja Domovinskoga rata i nedavne odluke Ustavnoga suda povezane s »ćirilicom u Vukovaru«. Hrvatska je, naime, u ratu pobijedila srpskoga agresora i agresiju Jugoslavenske narodne armije, a unatoč tomu na mnogim područjima planirano se njeguje mentalitet gubitnika.
Njemu suprotan, mentalitet pobjednika nije u tome da se oholo slave obljetnice radi njih samih, nego da se novi naraštaji naklone žrtvi pobjednika te u ime te podnesene žrtve donose nove plodove, nove pobjede. Evo znakovitih izbornikovih riječi: »Emocije me još tresu, mislim da je tako većini. Ali Hrvatska nema ništa konkretno od toga jer nije iskoristila taj fantastičan trenutak, to je moj stav danas. (…) Žao mi je zbog toga, nismo uspjeli zabiti, a imali smo sjajnu šansu, nogometnim rječnikom. Na euforiji i onom osjećaju koji smo imali, mogli smo napraviti puno, ali nismo i žao mi je zbog toga, iskreno i duboko. Hrvatska nije iskoristila titulu viceprvaka svijeta…« rekao je među ostalim izbornik Dalić. Na Dalićevu inicijativu, dakle, ne bi se trebalo gledati kao na doprinos inflaciji proslava raznih godišnjica i obljetnica, nego je potrebno svaku časnu pobjedu shvatiti kao paradigmu za djelovanje u budućnosti, i to na svim društvenim područjima.
Nacionalni prioriteti
Pitanje odluke Ustavnoga suda da se naprave preduvjeti da se provede uvođenje dvojezičnih natpisa u Vukovaru tiče se pitanja nacionalnih prioriteta, koji su po svemu sudeći izgubili redoslijed. Vukovarski je gradonačelnik, reagirajući na odluku Ustavnoga suda, u tom smislu rekao: »Bez trenutka dvojeći i ne želeći bilo kome uskratiti bilo kakvo pravo, moram se pozvati na temeljne odredbe Ustava, Božje, ljudske zakone i zdrav razum. Oni govore o tome da se prvo rješavaju ta temeljna pitanja (žrtava Domovinskoga rata, op. a.), da je prvo na redu ’91. a tek onda neka druga prava koja nisu temeljna koja se potražuju od 2016. godine.« Vukovar je mjesto neizmjerne boli koju s Vukovarcima dijeli čitav hrvatski narod gdje god da njegovi pripadnici žive. Ta bol nije, međutim, neka puka nostalgija, nego ona zacijelo ima svoj korijen i u temeljnoj civilizacijskoj gesti koja je izostala kod vukovarskih i drugih hrvatskih žrtava: mrtve pokopati. »Samo kada dostojno pokopamo smrtne ostatke naših pokojnika koji su bačeni u jame ili usputne jarke na križnim putovima, bez obzira kojoj su političkoj opciji pripadali, jer svi su naši, samo tada će završiti Drugi svjetski rat u nas. To isto vrijedi i za Domovinski rat«, rekao je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodeći ovogodišnju misu za domovinu.
Ako se prema podatcima Ministarstva hrvatskih branitelja još uvijek traga za 1481 osobom te ako je nepoznato mjesto ukopa posmrtnih ostataka 411 smrtno stradalih osoba iz Domovinskoga rata, a da do dana današnjega nema naznaka da će se za njihove grobove i mjesta i okolnosti mučenja ikad doznati, može li se uvođenje ćirilice kao nacionalnoga prioriteta u Vukovaru ikako drukčije shvatiti nego kao donošenje odluke preko mrtvih tijela! Uopće razmišljati o uvođenju dvojezičnoga pisma u Vukovaru a da prethodno nisu dostojanstveno pokopane sve žrtve koje su se svojim životima ugradile u vrijednost hrvatske krvlju izborene samostalnosti i neovisnosti jednostavno se opire zdravorazumskomu poretku, jer tko još u civiliziranom svijetu trguje vrijednostima pokojnika a da se prethodno nije održala ostavinska rasprava?
Goleme žrtve
Hrvatska je država izgrađena na golemoj žrtvi hrvatskih branitelja i naroda, i ako je dojam da se dosad i sudski i državnički više zauzimalo za ćirilične natpise nego za istinu o nestalima, onda to jasno govori da su prioriteti opasno pobrkani. Ako država, politika i sudstvo nisu razvili okvire za rješavanja sudbonosnih pitanja – a mrtvi, nestali, silovani i zatočeni za svako društvo svakako pripadaju toj kategoriji – s pravom se može sumnjati i u kvalitetu rješavanja pitanja suživota. Jer ćirilični natpisi ne će pronaći ni jednu mučenu, ubijenu i zakopanu žrtvu, no pronalazak istine o tim žrtvama itekako bi mogao biti preduvjet kvalitetnoga suživota. To bi bio državnički potez.
Svaka je hrvatska pobjeda vrijednost, a jedino istinskim vrijednostima s vremenom cijena ne opada, nego samo raste. No ne raste ako ih se samo povremeno izlaže na proslavama obljetnica, nego ako se iz njih izvlače nove vrijednosti. Muzeji i dokumentacijski centri Domovinskoga rata jesu potrebni, no preko njih vrijednosti ne postaju većima. Hrvatskoj su potrebni instituti Domovinskoga rata, studijski smjerovi, knjižnice, centri, biblioteke, škole, seminari i projekti koji bi pobjedu u Domovinskom ratu kao vrijednost izdignuli, neprestano je oplemenjivali i šireći istinu o njoj donosili nove plodove. Zato, na primjer, ne ulazeći u ocjenu umjetničke kvalitete filma o ratnom putu generala Gotovine, nedavno premijerno prikazanom na Pulskom filmskom festivalu, u fokusu ne bi trebalo biti koliko je projekcija zbog manifestacije otvorenja »kasnila«, nego je pitanje zašto o hrvatskim generalima postoji dosad samo jedan afirmativan film; zašto postoji teški deficit igranih filmova o prvom hrvatskom predsjedniku, o znamenitim velikanima iz bilo kojega područja novije i starije hrvatske povijesti, uključujući i crkvene velikane… Vrijeme je, dakle, da zavlada mentalitet pobjednika.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
