Brojni klubovi engleske Premier lige imaju sportske psihologe, a njihove je usluge među prvima u engleskom nogometu potražio Arsene Wenger – godinama svoje nogometaša tjera na razgovore sa sportskim psihologom.
Inače, u Arsenalu je godinama za takve stvari bio zadužen psiholog dr. Tim O’Brien koji je svoje posao u londonskom premierligašu započeo još u danima Dennisa Bergkampa, Thierryja Henryja i Roberta Piresa.
Ovaj cijenjeni psiholog s mnogo osvojenih nagrada i na međunarodnom planu odlučio je svoja iskustva o sportskoj psihologiji, pa i radu u Arsenalu podijeliti s čitateljima Goala.
“Ja sam psiholog koji radi u sportu, ali nisam sportski psiholog. Mi ovdje pričamo o ljudima, a ključ ove priče je pomoći im kako bi što bolje razumjeli sami sebe. Svi razmišljamo o brojnim stvarima, pa i onome što razmišljamo, osjećamo ili radimo. Svaka osoba ima različitu priču, a iako je moje klijente javnost gledala samo kao nogometaše, oni su najprije ljudi” kaže O’Brien.
“Nogometaš može lakoćom odraditi utakmicu od 90 minuta. Svaki se igrač može pripremiti na taktički, fizički, pa i tehnički dio igre, ali tu postoji i onaj psihološki element. Današnji nogomet zahtjeva i psihološki pristup. Samo razmislite u kakvoj se brzini igra nogomet u Premier ligi, pa i kako brzo igrači na terenu moraju donositi ključne odluke. Oni u sprintu moraju razmišljati i donositi kvalitetne odluke, a one su vrlo često i vrlo kreativne.”
“Igrači imaju velik utjecaj i na raspoloženje cijele momčadi: dobre i loše trenutke, manjak ili višak samopouzdanja, pa i brojne izazove. Ako takvim stvarima priđete s psihološke perspektive u boljoj ste situaciji od onih momčadi koji za takve stvari nemaju specijalizirane psihologe. Kada gledate neku važnu utakmicu, zamislite se u glavi nekog nogometaša tijekom svih 90 minuta. Njegova razmišljanja i osjećaje. Vjerujte mi, u glavi tih nogometaša tijekom utakmice se događaju vrlo kompleksne stvari”, otkriva on.
“Nogometne su momčadi male zajednice u kojima ljudi (igrači) trebaju jedni druge, a to vrijedi i za stručni stožer” kaže O’Brien, pa nastavlja:
“Morate imati ljude čija je glavna psihološka orijentacija momčad i oni moraju isključivo služiti interesu momčadi. A za takve stvari potrebe igrača često morate stavljati i ispred vlastitih. Velike momčadi, te njihove ambicije to od vas traže.”
“Također, vrlo pažljivo morate rasporediti liderske uloge unutar momčadi. Igrači moraju biti svjesni svoje uloge i važnosti za momčad, a lideri moraju biti korak ispred. Prihvatiti odgovornost, ali i znati kako voditi momčad.”
“Biti kapetan momčadi ne znači samo vikati na suigrače na travnjaku. Pravi kapetan mora imati respekt od svih suigrača, iskazivati prave vrijednosti na terenu, ali i izvan njega. U suprotnom postoji velika opasnost da ga suigrači neće slijediti, a to će se odraziti i na rezultatima momčadi.”
“Momčad je zajednica razmišljanja. Svi individualci unutar jedne momčadi imaju svoje osobnosti, ali i momčad ima svoj karakter. Momčad je skupima ljudi s različitim sposobnostima. Igrači mogu biti različitih kultura, razmišljanja, iskustva i životnih pogleda, ali oni moraju zajednički razmišljati u istom smjeru. Veliko zajedništvo stvara i zajedničko razmišljanje – iste ciljeve. Uvijek je moguće da momčadi s izraženim zajedništvom budu kvalitetnije od ekipa s većim tehničkim sposobnostima. Pogledajte koliko je samo puta takvih slučajeva bilo u FA kupu.”
“Kada sam počeo raditi u nogometu vrijedila je teza kako su u nogometu igrači ili mentalno slabi ili mentalno jaki. I s time se ne slažem. Što to termini uopće znače? Zar je svaki igrač koji razgovara s psihologom odmah mentalno slabiji? To je sasvim netočno. Ljudi bi se trebali više informirati, takve stvari ne trebaju imati nikakve stigme”, poručio je.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
