Krajem veljače Dejan Lovren je objavio emotivno pismo kojim se oprostio od hrvatske nogometne reprezentacije. Iza njega je bogata karijera i čak dvije medalje sa svjetskih prvenstava. Dejan Lovren dao je veliki intervju za Dnevnik Nove TV.
Jeste li tu možda onda očekivali nekakvu podršku ljudi iz nogometa, konkretno iz HNS-a, izbornika?
”Imao sam podršku, ne mogu reći da je nisam imao. Imao sam je definitivno. Pričao sam dosta puta s izbornikom. I čak u trećem mjesecu kada smo bili u Katru. Tada je još bilo donekle OK u Rusiji, ali sve što je dalje odmicalo, bilo je teže i teže. Ali evo, ne mogu reći da nisam imao podršku. Ali opet, uz svu tu podršku, nitko mene nije shvaćao, kako je ustvari meni biti tamo.”
Kažete da ste ponekad mislili da niste potrebni reprezentaciji. Zašto ste imali taj osjećaj i u koje vrijeme?
”Pa, ne znam, dođe jednostavno taj… Sve se stvori, ne mogu točno reći koji je to trenutak bio. Jednostavno sam shvatio i kroz igre mlađih igrača vidio da dosta dobro to ide, tako da sam rekao, ulazim i u neke godine kada moram i sebe gledati malo više što se tiče fizičke spreme. Nisam više onako najmlađi i treba mi puno, puno više i da se rekuperiram, pogotovo sad u Lyonu.
Očekivanja su neka veća, doprinijeti s obje strane je jako teško. Zato se divim Luki Modriću na tom vrhunskom nivou, to je nestvarno.”
> Strani mediji o oproštaju Lovrena: Otkucava sat Vatrenima iz Rusije
Jeste li razgovarali prije donošenja odluke sa Zlatkom Dalićem? Što vam je rekao, je li vas pokušao odgovoriti?
”Ne. Zlatka sam, doslovce, nazvao i rekao mu: ‘Izborniče, to je to od mene. Nažalost, smatram da ne mogu više doprinijeti koliko bih iskreno htio i mogao. Tako da je to moja konačna odluka.’ Naravno da je bio u nekim trenucima dosta iznenađen, šutio je preko telefona, pa me jednom-dvaput nagovarao da se predomislim. Ali ja kad donesem neku odluku, to je tako.”
Kakav je bio odnos sa Zlatkom Dalićem? On je mirniji, vi ste puno temperamentniji, uvijek kažete što mislite.
”Pa mislim da me Zlatko dovoljno dugo poznaje.”
Je li bilo nekih kriznih trenutaka, rekli ste da je bio li-la odnos ponekad?
”Pa bilo je definitivno, neću lagati. Bilo je trenutaka kad nije bilo veselo. Ali kažem, to je jednostavno dio nogometa.”
Zašto?
”S nekim odlukama se nisam slagao i, ono, uvijek želim i pomoći reprezentaciji. Ustvari, ja sam uvijek htio dati samo ono pozitivno. Svoje mišljenje. Možda u tom trenutku s njegove strane nije on to tako vidio, ali kažem, na kraju uvijek je prevladao neki korektan odnos između igrača i izbornika. Na kraju je najbitnija bila reprezentacija.
Stvarno nisam nikakav htio napraviti problem jer znam da dečki žive za to da budu u reprezentaciji. Kamoli da odu na Svjetsko prvenstvo i onda da im ja još pokvarim to. Mislim, uopće nije bilo smisla. Tako da, rekao sam: moraš uvijek ostati fer i korektan, prvo prema dečkima, na kraju izborniku i svima ostalima u stručnom stožeru.”
Vodilo vas je pet izbornika tijekom 13 godina karijere s Vatrenima. Što to Zlatko Dalić ima, a da možda neki drugi izbornici nisu imali, da je od Hrvatske napravio veliku momčad koja to potvrđuje u kontinuitetu i koja je to potvrdila sa svjetskim srebrom i broncom?
”Dao nam je slobodu. I uz tu slobodu imali smo neki sistem u koji je on vjerovao. Mi smo se vodili tim sistemom. Dok prije nije bilo ležerno, sad je bilo puno ležernije, ali opet smo imali taj neki motiv za rad, poštovati jedan drugoga. To je bio jedan savršen balans i mislim da je to nedostajalo u prijašnjim… Negdje je bilo preležerno, negdje je bilo prezatvoreno…”
Uspjesi s reprezentacijom
Koje su tu neke sličnosti ili razlike kada povučete paralelu između dva najveća uspjeha, Rusije i Katra? Obje su vam drage medalje.
”Definitivno. Ali što bih istaknuo je to pozitivno zajedništvo što smo imali, tu dobru energiju i kvalitetu. Realno, kvaliteta 2018., mi smo bili na vrhuncu. Svi smo se dobro osjećali, ja sam imao 28, 29, Luka 32-e, 33… Raketa, Broz, Kova, Vida, Mandžukić, Rebić… Mislim, da ne pričam dalje. Šime.”
Što se u Katru dogodilo da smo opet to ponovili? Napravili smo u međuvremenu smjenu generacija, nitko to možda nije očekivao da će opet doći za četiri godine?
”Mislim da je to bio onako savršeni tajming tih mladih generacija koje su dolazile i vidjeli su ti svi dečki ‘pa imam i ja šansu’. To je bio jedan savršen tajming. Neki igrači na odlasku, zalasku karijere, ali onako s nekim iskustvom koje ne možeš objasniti nego kad si na terenu. S tim da je ta mlada generacija puna entuzijazma, energije i pozitive. Tako da mislim da je to bio jedan savršen tajming s perfektnim balansom.”
Kada gledamo poraze od Francuske u finalu i Argentine u polufinalu, koji vam je poraz teže pao odnosno gdje mislite da smo imali više šansi? Gdje žalite možda više?
”Za obje, za obje utakmice. Da budem iskren, svaki put kad god me to netko pita, teško dišem. Jer finale 2018. je realno, nisi nikad bio bliži trofeju. To malo više boli nego ovo s Argentinom. Makar i to boli, jer kad pogledaš, tih prvih pola sata kako smo odigrali, nestvarno, i onda u roku 10 minuta smo se rastali.”
> Dalić o Lovrenovu oproštaju: Lider i veliki borac, hvala mu
Iza vas ostaju te dvije medalje, 78 nastupa i pet golova za Hrvatsku. Biste li možda mogli izdvojiti, bilo ih je puno, ali dva ili tri suigrača, s kime ste se najviše povezali svih tih godina?
”Šime definitivno broj 1. Ja i on ćemo si ostati do kraja života dobri. Jer i prije toga smo si bili uvijek dobri.”
Rusija vas je dodatno zbližila?
”Definitivno, ali mogu reći čak i poslije Rusije. Pogotovo ovo njegovo stanje s koljenom, on je imao dosta problema kad je išao na operacije. Čuli smo se puno puta nakon toga i jako mu je teško bilo dok nije bio u tom pogonu i za reprezentaciju i za klub. I njemu se dosta toga dešavalo loše, tako da, osjetio sam što znači da treba imati nekoga uz sebe i tu smo se jednostavno zbližili.”
Osim Šime možda još netko?
”Luka, Broz, Mateo, ima nas… Ima nas koliko hoćeš, ali ta generacija s kojom sam već veliki, dugi niz godina u reprezentaciji.”
Luka ostaje, baš je on istaknuo nešto što se pretvara u mantru, da vjerujemo da možemo i vrlo skoro pa i do tog zlata? Vjerujete li da ova reprezentacija može na bilo kojem velikom natjecanju?
”Pa uvijek treba vjerovati i dobro je vjerovati, jer ako ne vjeruješ, nećeš moći daleko dogurati.”
Jesmo li previsoko podigli letvicu ili je to čak i dobro?
”Pa je, mislim… Ali za buduće generacije koje dolaze, to neka im bude ta letvica, da se uhvate za nju i da se gleda, jer ja sam je gledao 98. I uvijek sam rekao: pa kako nitko ne može ovu brončanu generaciju dobiti, pa to je nemoguće. I onda dok smo prošli kroz ono, doslovce prošli kroz Engleze, osjetio se wooow.”
Kakav je, zapravo, Dejan Lovren?
Kakva ste osoba?
”Otvorenog srca, uvijek volim sa svakim normalno popričati, uvijek volim poslušati nekog koji ima probleme na ulici. Pa da vidim, možda on mene spusti na zemlju, možda nešto naučim od njega. Ja sam takav tip čovjeka koji voli naučiti od svakoga nešto. Tako da, možda ta moja vanjska osobina, kako nekad hodam, kažu mi: kako ti bahato izgledaš. Bahato izgledam? Pa možda bahato izgledam, ali potpuno suprotno sam od toga. Tako da, sve to se akumulira, i onda ljudi stvore krivu sliku o meni.”
Je li vam krivo zbog toga ili vam je svejedno?
”A što će mi biti krivo, mislim, ja sam takav. Rođen sam takav, ne mogu se promijeniti. Ali evo, kroz godine, mic po mic, ljudi su malo progledali. I drago mi je zbog toga.”
Navijači Dinama trebaju biti dio kluba
Posebno razdoblje u vašoj karijeri ono prvo seniorsko u Dinamu. Je li postoji opcija da se jednog dana vratite u Dinamo kao igrač i da tamo zaključite karijeru?
”Prvo da odradim ovaj ugovor ovdje još dvije i pol godine. Ne znam što ću poslije, vidjet ćemo. Da li će me vući nazad ili ću se osjećati dovoljno dobro za još jednu-dvije sezone maksimalno. Vidjet ćemo.”
Je li bilo nekih kontakta proteklih godina i je li bilo nečega u ono vrijeme kada su igrači iz Rusije imali pravo otići iz Rusije?
”Pa je, iskreno bilo je, prošle godine još, ali nije bila situacija. Jednostavno, nije bilo samo tako lako otići. To je bila poanta svega.”
Da je bilo jednostavnije, bi li se vratili tada?
”Mislim sad, bilo je i drugih opcija, za neke druge klubove tako da bi opet možda prije prihvatio negdje veći… Ne mogu reći veći klub, ali možda neko novije ili staro iskustvo, vratiti se u Premierligu ili Francusku, definitivno je jača Francuska ili Engleska nego HNL.”
Ovih dana u Dinamu traje borba za prevlast u klubu, kako gledate iz Francuske na to, je li vam teško kao dinamovcu, jer tu svašta izlazi van i klub prolazi kroz zaista turbulentno razdoblje?
”Žao mi je to gledati i čuti, jer Dinamo zaslužuje mir. Kroz sve godine što su napravili, prvenstva osvojili, zaslužuju mir, a ne da se sad napravi cirkus i šou oko toga. Neće biti dobro ni za klub, jer sve to igrači osjete. I naravno navijači će biti nezadovoljniji. Ja se nadam da će se to uskoro raščistiti, da će doći sve na svoje. Najbitnije da je klub na pravom mjestu, pravom putu, to je fokus na Ligu prvaka i gaziti, kako bi rekli.”
U kojem smjeru klub treba ići, treba li se više otvoriti prema navijačima što nije bio slučaj proteklih godina? A koji sada pokušavaju dobiti veći značaj u klubu.
”Navijači jesu dio kluba i trebaju biti dio kluba. Definitivno smatram da se mora i njih nešto pitati. Jer ne mogu biti samo tako odsječeni.”
Slijedi vam još nekoliko igračkih godina, nećemo vas umiroviti, ali moram vas pitati. Što nakon toga, imate li ideju? Jednom ste rekli da se s 25 niste mogli zamisliti kao trener, da s 33 o tome razmišljate? Vidite li se kao trener, sportski direktor, vidite li se u nogometu uopće?
”Definitivno se vidim u nogometu, iz raznih razloga. Imam dovoljno iskustva, vidio sam, prošao kroz sve i svašta. Znam što znači biti igrač, znam što znači kad te se osudi, znam što znači kad te se ne cijeni, znam što znači biti na vrhunskom nivou. Taktike i svega. Ne znam da li ću biti trener ili nešto, ali bit ću sigurno u nogometu.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
