”Hrvatska nogometna reprezentacija nije nacionalistička, niti je u političkom smislu sastavljena isključivo od desničara, a pogotovo ne od radikalnih ili ekstremnih desničara, nego je politički pluralna jednako kao što je pluralno hrvatsko društvo”, smatra sociolog sporta i analitičar odnosa politike i nogometa Dražen Lalić.
On je to rekao u razgovoru za Hinu tumačeći zajedno s antropologom Duškom Petrovićem medijske rasprave koje posljednjih dana zabavljaju javnost o etničkom podrijetlu pojedinih nogometnih reprezentativaca.
Te rasprave nisu neobična pojava jer je hrvatsko, kao i sva druga društva nastala raspadom Jugoslavije, utemeljeno na etničkom principu, smatraju oni.
Za skandalozne javne istupe nekih reprezentativaca, poput onih Vukojevića i Vide, rečeno je da nisu rijetki, ali Lalić smatra da za njih nisu krivi samo njihovi autori.
Etničko ključ-ključeva
Te rasprave treba staviti u društveni kontekst. Po njemu, prvo, mi smo poratna zemlja koja je imala oružani konflikt, drugo, nacionalizam je najsnažnija ideologija u Hrvatskoj, koja znatno snažnije utječe na društveni stvarnost od liberalizma i konzervatizma, i treće, nacija je najveća domoljubna vrijednost, smatra sociolog s Fakulteta političkih znanosti Dražen Lalić.
Zato ljudi gledaju tko je kojeg etničkog porijekla, ali to ne znači da ih oni gledaju neprijateljski. U sportu ima dosta kontradikcija, da npr. navijači huču crncu kad je protivnički igrač, ali crnca koji je u njihovoj momčadi bodre. To je jedna vrsta provokacije kroz ritual, svojstvena navijanju, kaže on.
Antropolog s Filozofskog fakulteta Duško Petrović kaže da je riječ o političkoj i javnoj kulturi koja etničko poistovjećuje s nacionalnim i državnim, pa je zbog toga etnička pripadnost onih koji reprezentiraju naciju na svjetskom sportskom natjecanju važna ili izaziva znatiželju javnosti.
Pridavanje važnosti etničkoj pripadnosti tzv. etničkom identitetu koji se prenosi “krvnim zrncima” i zadobiva rođenjem, u vezi s pitanjima od “nacionalne važnosti”, političke ili sportske, nije novija pojava koju, evo, detektiramo prateći Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji. Korijene presudne važnosti etničkog identiteta možemo pronaći već u početnim fazama stvaranja nacionalnih država tijekom raspada Jugoslavije, kada je upravo etno-nacionalni princip i identitet bio temelj na kojem su se stvarale nove nacionalne države, pa i hrvatska država, ističe Petrović.
Umjesto političkih principa, i posljedično shvaćenog građanskog identiteta u kojem etničko porijeklo ima manju važnost, etnički definirana nacija bila je glavno legitimacijsko sredstvo za države u nastajanju, i to koncept nacije koji se temelji na zajedničkom etničkom porijeklu. Etničko je porijeklo u nacionalizmima na području bivše Jugoslavije dominantno shvaćeno kao privatna značajka koja ljude određuje bez obzira na njihovo javno djelovanje, npr. igranje za nacionalnu reprezentaciju, njihova moralna, radna ili politička postignuća, smatra politički antropolog Petrović.
Jačanje „građanskog nacionalizma“
Lalić skreće pažnju na neke aspekte te pojave koje on ne smatra negativnima. Dobro je da smo osvijestili da je Danijel Subašić porijeklom Srbin, da mu se otac zove Jovo, kao primjerice otac Arsena Dedića. Također, da je jedan Dado Pršo Srbin koji je bio važan reprezentativac, kao što je Darijo Srna Musliman. Dobro je da smo u otvorenom, a ne mrzilačkom i šovinističkom govoru, pokazali da postoji građansko rodoljublje i da ga time snažimo, pa, ako hoćete, i neki građanski nacionalizam koji je potreban zemlji, kaže Lalić.
Ako ljudi žele poštivati vrijednosti nacije, neka budu građanski nacionalisti. Mene zanima je li netko dobar čovjek, a kod Subašića se vidi da je i dobar čovjek i vrhunski profesionalac i da evidentno doprinosi našoj zajednici. To na negativan način mogu komentirati samo hrvatski šovinisti, smatra Lalić i napominje: „Ali, primijetili ste, razgovaralo se tolerantno, nije dominirao govor mržnje. Mislim da je to korisno“.
Lalić ističe kako je zapazio da je na nekim portalima pisalo da je hrvatska reprezentacija jedina bjelačka reprezentacija na Svjetskom prvenstvu, te upozorava da se neke pojave nastoje predstaviti u lošem svjetlu, ali da u biti nisu takve. To što smo „bjelačka reprezentacija“ slijed je okolnosti, kao što je doskora bilo najnormalnije da je Eduardo da Silva, koji je mulat, koliko ja znam, bio član hrvatske reprezentacije. Da je neki crnac, dobar igrač, uzeo hrvatsko državljanstvo, on bi bio hrvatski reprezentativac i to bi bilo najnormalnije. Hoću reći, imamo etnički pluralnu reprezentaciju i to je normalno, a ubuduće ćemo vjerojatno ponovio imati i višerasnu, ističe sociolog sporta Lalić.
Međutim, Petrović upozorava da mnijenje po kojem je etničko porijeklo važno, ili često presudno, delegitimira javno djelovanje, umanjuje vrijednost političkih i etičkih vrijednosti te proizvodi sistemsko nepovjerenje prema bilo kakvom javnom djelovanju izazivajući podozrivost.
Pitanjem o etničkoj pripadnosti uspostavlja se autoritet nad pojedincem kojeg se ispituje i izlaže ga se simboličkom nasilju. Pred nju ili njega se postavlja imperativ da daju neku vrstu opravdanja za nešto što se ne može nikako opravdati, npr. etničko porijeklo roditelja, smatra Petrović.
Gaf za koji nisu samo odgovorni Vukojević i Vida
Profesor Lalić ne odobrava objavu na instagramu suradnika stručnog stožera hrvatske reprezentacije Ognjena Vukojevića, u kojoj su on i reprezentativac Domagoja Vida pobjedu nad Rusijom u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva posvetili kijevskom Dinamu i Ukrajini, ali misli da oni nisu tom izjavom „mislili ništa loše“.
Oni su ljudi kao i bilo koji drugi, s time da, neka se nitko ne naljuti, neki od njih nisu dovoljno obrazovani, oni su dakle koristili jedan poklič na koji je ruska javnost osjetljiva, ali mislim da nisu mislili ništa loše. Oni moraju pažljivije komunicirati, ali to je gaf za koji nisu samo oni odgovorni, nego i PR služba naše reprezentacije.
Oni trebaju naučiti novu lekciju, da budu pažljiviji što će javno izgovarati, kao što su naučili onu o izvikivanju pokliča „Za dom spremni“. Ni Vidi ni Vukojeviću, kao ni navijačima reprezentacije, ne pada više na pamet uzvikivati onu sramotu koju je Šimunić uzvikivao. Ni „Za dom spremni“ ni „Ajmo ustaše“. O tome je bila velika javna rasprava, o tome su se izjasnili političari i mediji i to je jedna naučena lekcija. Sada treba naučiti i ovu drugu, kaže Lalić misleći na izjave igrača poput „Slava Ukrajini“.
Čovjek pogriješi, griješili su i političari koji imaju službe, i naša Predsjednica. Izgubi se glava u jednom momentu. No, previše je ljudi u javnosti koji nisu tolerantni. Moramo razumjeti te nogometaše, moramo biti samilosni prema greškama ljudi koji su izloženi velikom publicitetu, ističe Lalić.
„Pluralna a ne desna reprezentacija“
Duško Petrović je rezerviran prema komentiranju političke izjave reprezentativaca. Oni se, naravno, mogu javno očitovati o političkim pitanjima, ističe i dodaje da se, primjerice, u SAD NBA zvijezde vrlo često referiraju na neke političke događaje prenoseći i zastupajući vrijednosti koje smatraju prihvatljivima i poželjnima.
Slično je očigledno i u Hrvatskoj, samo je riječ uglavnom o vrijednostima s drugog političkog spektra. Na području bivše Jugoslavije, i u Hrvatskoj, reprezentativni sport se uglavnom povezuje s vrijednostima desnog političkog spektra, ocjenjuje Petrović.
Zašto sociologu Draženu Laliću smeta ruka na srcu Vatrenih tijekom intoniranja hrvatske himne?
Dražen Lalić, međutim, smatra da je politička orijentacija hrvatskih reprezentativaca pluralna i da odgovara pluralnosti hrvatskog društva. Obično se predmnijeva da su naši nogometaši listom desno orijentirani, i to radikalno desni, pa i ekstremno desni. Bilo je takvih. Neki u prilog tome navode da je držanje ruku na srcu za vrijeme sviranja himne znak da netko pripada ekstremnoj desnici. Ne treba to prebrzo zaključivati, ističe Lalić i nastavlja:
Hrvatska reprezentacija iz 1998. također je držala ruku na srcu, pri čemu su posebno u javnosti isticali Igora Štimca i Zvonu Bobana. No, većina njih nisu uopće desničari. Zvone Boban je 2015. javno obznanio da će glasati za SDP. I jest. Osobno poznajem Igora Štimca – cijeli život i mislim da je on više liberalan nego desni. Ako se izvlače neke situacije, zašto ne bi onu kad se on grli sa srpskim reprezentativcem Sinišom Mihajlovićem? U toj reprezentaciji iz 1998. bio je jedan ljevičar kao što je Slaven Bilić; zatim Dario Šimić koji definitivno nije desničar, kao ni Stanić, a ni Dražen Ladić. Oni su, kao i ova reprezentacija danas, politički prosjek Hrvatske, i neprimjereno je u javnosti govoriti da su oni nacionalisti. Držanje ruku na srcu je ritual, smatra Lalić.
Za deset godina, kad se bude radio film o generaciji 2018, kao što je rađen o Vatrenima, vidjet će se da su oni dominantno pluralni, kao što je i hrvatsko društvo. Naša je velika snaga što smo pluralni i što se ne okupljamo oko jednog lidera. Komunicirao sam s nizom tih ljudi i mogu izraziti zadovoljstvo kako su mnogi od njih naučili jezike i usvojili kulturne vrijednosti koje su susretali po svijetu, i da uopće nisu isključivi.
“Ne treba stvarati medijsku frku. Mi smo mala zemlja, i govoriti o tim ljudima kao nekim radikalnim desničarima nije ono što je, po mom mišljenju, stvarnost”, zaključio je sociolog sporta Dražen Lalić.
No, ranije je govorio drugačije, između ostaloga Lalić je malo u svom osvrtu rekao o nasilju nad sportašima, nogometnim trenerima, dužnosnicima, više je pisao o utjecaju ”desničara na hrvatski nogomet, koji su u prvoj polovici devedesetih isforsirali držanje ruke na srcu kod intoniranje himne” uoči utakmice Vatrenih. Zar je to, prema profesoru Laliću, glavni problem hrvatskog nogometa? Zar je to uopće problem te kome, i ako se ”desničari”, a nisu, odredili kako će se ponašati hrvatski sportaši prilikom intoniranja države himne, tko je to isto ”isforsirao” kad su u pitanju američki sportaši. Desničari, i tako već desetljećima…?
“Znatno je razgrađen i simbol reprezentacije. Konstruiran još u prvoj polovini devedesetih, taj se simbol koristio kroz različite rituale, pa i one bizarne poput od desničara isforsiranoga držanja ruke na srcu pri izvođenju himne producirana kao “izraz narodne duše”…”, napisao je Dražen Lalić u Večernjem listu ranije.
Naravno, ovo jednostavno nije točno, ruka na srcu kod intoniranja državne himne uoči utakmica hrvatske reprezentacije devedesetih ”dogodila” se potpuno spontano, kao i puno toga što se početkom devedestih događalo na krilima nacionalne euforije, demokratskih promjena, u zanosu slobode i neposredno poslije rušenja komunističkog režima, Nitko, ništa nije forsirao, a pogotovo ne hrvatskim nogometnim reprezentativcima. Uostalom, bilo bi dobro kad bi ih se pitalo. Dakako, kad je to jedno zaživjelo nikome nije palo napamet, niti je bilo razloga, da se mijenja ono što je opće prihvaćeno u hrvatskom društvu, javnosti, cjelom narodu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa