U emisiji Sportske minute svoje dojmove s nedavnih Zimskih paraolimpijskih igara u Italiji podijelili su brat i sestra Petar i Karla Kordić.
– Zasad je još sve nestvarno, trebaju se slegnuti dojmovi, rekla je Karla Kordić u razgovoru s Brunom Kovačevićem.
O kojoj se vrsti hendikepa kod vas radi?
– Mi smo skijaši s oštećenjem vida, skijamo uz pomoć vodiča i nastupili smo u slalomu i veleslalomu, kaže Karla.
– Karla je bila 13. u slalomu, ja sam bio 13. u veleslalomu, a slalom nažalost nisam završio. Uvjeti na stazi su bili dosta loši, rekao je Petar.
Kako je skijati s vodičem ispred sebe?
– Vodičica nam putem bluetootha govori jako kratke i jasne informacije, mi slušamo i pratimo njezin trag, tj. njezine pokrete i pokušavamo se što brže spustiti.
“Vještina koja se gradi godinama”
Prije utrke radi se ogled staze.
– Na ogledu staze prvo se provjeri kakav je snijeg, kakva je konfiguracija terena i to nam sve mora biti u podsvijesti. Onda krenemo razmišljati samo o informacijama vodičice.
Cijela staza pokušava se pohraniti u glavi i vizualizirati.
– To je vještina koja se kao i kod skijaša gradi godinama, mi smo tu još prilično mladi, ali zasad smo u redu. Godinama gradimo ne samo vještinu pamćenja staze, nego i slušanja komandi, pravovremene izvedbe komandi, sve kao i skijanju, samo još malo jače, kaže Karla.
Kako nastupaju osobe koje nisu slabovidne poput vas nego ne vide ništa?
– Osobe koje su u potpunosti slijepe imaju posebne naočale koje imaju još i posebnu traku preko sebe da ne vide ni obrisi, a vodič nosi na sebi zvučnik i oni prate zvuk i tako se kreću, kaže Petar.
“Vodiči su snaga koja nas pokreće”
Paraolimpijske igre su iza vas, kakvo je bilo iskustvo?
– To je san koji svaki sportaš sanja, doći i pojaviti se na Paraolimpijskim igrama je nešto stvarno veliko, za ostvariti normu je jako dugačak i težak rad iza nas, tako da smo baš zadovoljni što smo i to oboje, kao brat i sestra, došli tamo, stvarno nešto emotivno i prelijepo, kaže Karla.
Iako ste vi kao sportaši u prvom planu, ne smijemo zaboraviti ni vodiče, vodičice i trenere.
– Tako je, oni su zapravo ta snaga koja nas pokreće. Mi smo jako mali tim, ali naši treneri to sve pokriju, oni su i vozači i treneri i kuhari i sve što nama treba, i fizioterapeuti… Pokriju sve što god nam zatreba, kaže Karla.
I Karlo i Petar zahvalili su svojim trenerima, ali treba spomenuti i roditelje i njihovo odricanje.
Brat i sestra Kordić najčešće treniraju vani.
– Tijekom zime smo najčešće u Austriji ili Italiji jer tamo imamo najbolje uvjete, za postaviti stazu i odraditi treninge, kaže Karla.
Skijaški počeci bili su u srednjoj školi.
– U to nas je uvela profesorica iz tjelesnog, nismo znali za to, da se slabovidne osobe uopće mogu baviti nekim sportom. S 15 godina u srednjoj školi stali smo prvi put na skije i oduševili se, rekao je Petar.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr/HRT
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.