Nije poražen, a izgubio: Je li vrijeme da se postavi pitanje odgovornosti Matjaža Keka?

Rijeka je drugu godinu zaredom ispala u ranoj fazi europskog puta, odmah na startu. Prošle sezone to se dogodilo od škotskog Aberdena, u 2. pretkolu, a ove sezone u 3. pretkolu od Istanbul Basaksehira. Prejaki su to udarci za klub kao što je Rijeka, koja je prije koju sezonu oduševljavala igrom u Europskoj ligi.

Iskreno, turski je predstavnik puno jači od bilo kojeg kluba koji su na početku ljetne epopeje hrvatskih klubova po Europi došli na naše stadione.  Opravdava li to Rijeku i trenera te ekipe koju mnogi vide uz bok nedodirljivom Dinamu u hrvatskom prvenstu? Opravdava li to Matjaža Keka ako je prošle sezone ispao neki bi rekli od amatera a ove sezone od daleko bolje momčadi, taktički savršene, naravno, na njihovoj razini, borbene i, nažalost, vrlo grube, koja se na trenutke ponašala nesportski na izuzetno dobro ispunjenoj Rujevici?

“Takav je nogomet. Ne izgubiš, a ispadneš. Platili smo danak gostovanja u Istanbulu i Osijeku. Na klupi smo imali što smo imali. Još jednom, čestitke mojim igračima, dali su svoj maksimum”, rekao je slovenski stručnjak koji posljednjih godina, s većim ili manjim uspjehom, vodi klub koji je u Hrvatskoj nogometnoj ligi po svemu odmah iza Dinama, osim po, naravno, tradiciji, ona je ipak na strani splitskog Hajduka.

Naravno, dobrim dijelom trener Rijeke ima pravo, na raspolaganju ima to što ima, a najavljuju se novi odlasci, navodno Marin Tomasov, vjerojatno najbolji igrač Rijeke, već pakira kofere i prilagođava svoju navigaciju. Međutim, Rijeka je čak u dva navrata bila u dobitnoj kombinaciji, imala Turke na konopcima, imala dobivenu utakmicu, a onda i play-off Europske lige, gdje ne bi bili nositelji ali bi se, kao i ostali hrvatski klubovi, barem mogli nadati.

Čemu da se sada, nakon novog europskog posrtaja, nada hrvatski klub s prekrasnom publikom?  U oba navrata Kek nije reagirao, kad je Rijeka vodila igrači su se samoinicijativno, bez pravog trenerskog signala s klupe kako i zašto da to naprave, povukli, a povukli su se na način da su zapravo ostali zarobljeni na trideset-četrdeset metara od svog gola. Drugim riječima, povukli su se neorganizirano, bez plana i bez pravog povlačenja koje bi imalo smisla ako bi srednji red, i oni koji su se “povukli”,  pomogao obrani, a ne ostavio prazan prostor iza sebe u ionako poraznoj riječkoj obrani.

Dojam je običnog navijača je da Kek nije znao dobiti utakmicu, odnosno, da nije znao što učiniti kod vodstva svoje momčadi, napasti i tako eventualnim novim pogotkom sve riješiti ili se braniti pa pokušati iz kontre? U oba slučaja izbor je trebao biti trenerov, a ne samoinicijativni refleks njegovih igrača. Da je Kek napao, i primio gol, malo tko bi mu mogao prigovoriti, jednostavno, kako sam kaže – to je nogomet, da se branio i opet primio gol opet mu nitko ne bi mogao nitko ništa ozbiljnije prigovoriti s obzirom na činjenicu da je turski predstavnik doista ozbiljan, iako ni blizu samom vrhu turske lige, klub. Ovako, niti je napao, niti se branio, a izgubio je, s njim i sjajna Armada te ljubitelji nogometa u Rijeci kojih ima, kako vidimo jako puno, a da nije poražen, ni, on, ni Armada, ni Rijeka.

Na kraju, ne samo to, trenerov rukopis se nije vidio čak ni onda kada je bi potreban kao voda žednom u pustinji. Naime, kad su Turci poveli Rijeka je napala stihijski, a Kek je mijenjao u posljednjoj minuti sudačke nadoknade.

Od starih se zasluga, nažalost, ne živi dugo.

Neki će reći da se slično dogodilo i Anti Čačiću protiv Portugala, dok se Čačić tješi kako je Hrvatska jedina nadigrala Portugal na Europskom prvenstvu, što je dobrim dijelom točno, Portugalci slave povijesni europski naslov.  Malo je utjehe u porazu, čak i kad ne izgubiš.

Izvor: narod.hr