Hrvatski klubovi s odličnim, osim, nažalost, Rijeke, su položili ispit 3. pretkola Europske lige, nešto ranije Dinamo je svoj posao obavio u Tbilisiju. HNL je, barem što se koeficijenta tiče, sve atraktivnija u očima Uefe.
Šteta po Rijeku, naravno, i po hrvatski nogomet, s obzirom na sjajnu atmosferu na Rujevici, ispunjenoj gotovo do posljednjeg mjesta. Ovakvu atmosferu hrvatski nogomet treba, od toga nogomet živi, nešto slično vidjelo se na Poljudu, na kojem je Hajduk pobjedom potvrdio prolaz u play-off Europske lige. Oleksandrija razigranim Splićanima nije bila dorastao protivnik. Lakše od očekivanja hajdučka mladost obračunala se s Oleksandrijom te u nastavak europskog puta može gledati s podosta optimizma, unatoč činjenice da će današnji ždrijeb u Nyonu vjerojatno imati jako malo razumijevanja za ambicije starog hrvatskog kluba.
Iako su gosti iz Ukrajine u Split stigli sa nenadoknadivim zaostatkom, iako je sve bilo riješeno, iako je Oleksandrija sve samo ne klub za koji su u Hrvatskoj donedavno mnogi čuli, Poljud je “okupiralo” preko 20 000 navijača. Koreografija na Poljudu, baš kao i na Rujevici, kakvu smo viđali na nekim većim derbijima talijanskog nogometa, neki će reći, a možda je to doista i dobar termin, “osvajajuća”. Rijeka je tek treći, Split drugi po veličini grad u Hrvatskoj.
Prije samo nekoliko dana na Maksimiru je zagrebačka Lokomotiva krenula po iznenađenje protiv “svojih” Ukrajinaca, na tribinama “fenomenalnih” 500 ljudi, najbolji prijatelji i poneki poznanik igrača Lokomotive. Možda neki zalutali Ukrajinac…
Prije Lokomotive, koja je na Maksimiru tradicionalno “gost”, igrao je Dinamo prvu utakmicu 3. pretkola Lige prvaka protiv imenjaka iz Gruzije, na tribinama “huk” par tisuća ljudi. Koreografija kao na sprovodu.
Zašto, ako, naravno, izuzmemo “jedinog” krivca za sve, pa i za solarne baklje na Suncu, Zdravka Mamića? Ako je Dinamo “gazdin” klub, a Lokomotiva “filijala”, jesu li igrači obje momčadi robovi? Što su oni skrivili, a da ih se ne nagradi, makar mlakim pljeskom, za sav trud koji nedvojbeno ulažu, naravno, zbog sebe, jer nogomet je i sebičan sport, ali i zbog hrvatskog nogometa? Pred koliko se navijača od Dinama oprostio Marko Pjaca?
U jednom gradu koji je brojem stanovnika veći od Rijeke i Splita zajedno nema dovoljno ljudi da na utakmice trećih pretkola europskih kupova dođe više navijača, ili barem gledatelja, od obitelji i poznanika igrača i njihove uže rodbine? Lokomotiva je igrom i borbenošću zaslužila veću podršku, zaslužio je to i Dinamo, bez obzira na “gazdu” i bez obzira na navodne mjerače podobnosti na maksimirskim tribinama koji se brinu za “gazdinu” udobnost.
Grad od milijun stanovnika može tek s osjećajem tuge, pa i opravdane zavisti, bolje rečeno ljubomore, koliko god ona bila štetna po one koji osjećaju ljubomoru, ali i s osjećajem nelagode, možda srama, promatrati što se događa na Poljudu i na Rujevici, iako ova oba stadiona uglavnom pamte zagrebačke klubove, pogotovo Dinamo, po porazima. Kome treba Liga prvaka pred 2539 navijača, koji čak i ne navijaju?
Naravno, neka skandiranja, neki povici, kojih ima svugdje, pa i na Poljudu te Rujevici, ne pripadaju pozitivnoj strani, ove pozitivne priče.
