Mate Maleš, Josip Elez, Franko Andrijašević i Filip Bradarić, četvorica bivših Hajdukovaca, danas nogometaša Rijeke, ako je vjerovati nekim portalima, čiji su pokretači pravomoćni osuđenici, najžešće su proslavili minimalnu, ali zasluženu pobjedu Rijeke na Rujevici (2:1) protiv Hajduka. Tom pobjedom Rijeka je zadala konačni udarac Hajdukovim ambicijama u prvenstvu koji je porazom pao na četvrto mjesto s obzirom kako ih je pretekao Osijek. Zanimljivo, na Poljudu nema povika na suce, ne zaziva se “čišćenje nogometa”, nema poziva na “pravdu.”
I baš su četvorica bivših Hajdukovaca, poput pravih profesionalaca, postali i najveći Riječani, kako u slavlju nakon pobjede protiv Hajduka, koju su posvetili Armadi, tako i nastojanju da svi zajedno, ujedinjeni, Riječani i Splićani, Armada i Torcida, skinu toliko “omraženi” Dinamo s trona s HNL-a. Dugogodišnji pokušaju nisu urodili plodom, štoviše, u zadnjih desetak godina nitko se Dinamu nije uspio približiti na desetak bodova zaostatka u konačnici. Rijeka je osjetila šansu, priliku da pomlađeni klub iz Maksimira konačno skine s pijedestala, neće u Splitu puno tugovati ako će to umjesto njih napraviti Rijeka, svjesni da za takav pothvat, dok traje navijačka privatizacija Hajduka, i dok očekivano blagostanje napokon ne stigne, njihov najdraži klub nema snage. Posve je, dakako, razumljiva opravdana radost Riječana, njihovim nastojanjima, njihovoj borbi, nema prigovora.
Teško je, nakon zaslužene pobjede Rijeke na Rujevici, otkriti kome se više običan, neutralan, koliko to kod nas uopće možete i smijete biti, nogometni entuzijast treba diviti, zajedništvu i odlučnošću sjajno vođenih Riječana ili homogenizaciji osovine Rijeka-Split u nastojanju da se pristojna prednost između Rijeke i Dinama, koja je do ovog kola iznosila šest bodova, što su samo dvije utakmice, poveća ili barem održi još šest-sedam mjeseci.
Jedinu zabrinutost kod Riječana izaziva nakana aktualnog vodstva Dinama, koje se u ljetnom prijelaznom roku “proslavilo” totalnom rasprodajom, da pojačaju klub, sam spomen Eduarda da Silve, koji najavljuje, senzacionalistički, povratak na Maksimir, u Rijeci izaziva nevjericu. Vjerojatno će sad krenuti vjekovne priče o povlaštenom klubu iz Maksimira koji uz pomoć države, politike, tajnih službi, i inih čimbenika, dovodi ” pojačanja”, zaboravit će se činjenica da ako išta u ovom trenutku na Maksimiru imaju, onda imaju novce, čak ni u našim uvjetima nije moguće spiskati četrdesetak milijuna eura, koliko je iznosila prodaja Pjace, Roga, Eduarda…, za samo četiri mjeseca.
Posljednji puta ovakav oblik homogenizacije na relaciji Poljud-Rujevica (u ono vrijeme Kantrida) dogodio se sada već davne 1999. godine, kada su Riječani također bili vrlo blizu, no, prema narodnoj predaji tajne službe, kojima se kako vidimo zadnjih dana, a što su na svojim leđima osjetili branitelji iz Orašja, može vjerovati, “ukrale” su Rijeci i tadašnjem treneru Nenadu Gračan naslov tako što je u odlučujućoj utakmici na Kantridi Rijeka kiksala protiv Osijeka (bilo je samo 1:1, Rijeci je trebala pobjeda), odnosno, nakon što je Riječanima poništen navodno čisti pogodak. Rijeka je i te 1999. na putu pobijedila Hajduk, samo na Poljudu, bilo je 3:1 za Riječane. Torcida je pljeskom ispratila momčad Nenada Gračana.
Čak i naše tajne službe, da su se htjele uplesti te legendarne, posljednje, Tuđmanove godine, u hrvatski nogomet ne bi to napravile na tako šlampav način čiji bi rezultat ovisio o jednom zaleđu, koje je vjerojatno i bilo zaleđe. Nitko, dakako, ne postavlja pitanje što bi se dogodilo i kako bi se provele tajne službe da je Rijeka Osijeku zabila, kao što je možda trebala da se dobro pripremila za utakmicu, pet golova? Da li fantomske službe poništile četiri gola? I te 1999.
Nažalost, bajka, koja se uz pomoć medijske predaje pretvorila u legendu, je ostala.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
