Niko Kovač i njegov Eintracht u Frankfurtu su pomalo neočekivano zaustavili veliki Bayern, završilo je 2:2.
S obzirom na činjenicu da je Bayern bio i ostao najveći njemački klub i jedan od najvećih klubova Europe svih vremena ovo je sjajan rezultat za Eintracht i za bivšeg hrvatskog izbornika koji je upravo napunio 45 godina, dvije je godine mlađi nego što je legendarni Miroslav Ćiro Blažević bio kada je 1980. godine preuzeo Dinamo. Dakle, Niko se još uvijek stigne vratiti u reprezentaciju, nakon europskih izazova, bogatiji za europsko iskustvo, i pokušati ponovno, ovog puta bez sa čvršćim stavom, bez “savjetnika” koji bi mu pokušavali preporučiti “prave igrače” za momčad.
Da Niko Kovač kao trener “zna samo kopirati”, kako je svojedobno jedan portal u “analizi” zaključio vjerojatno ne bi uspio u Bundesligi i vjerojatno ne bi bio hit trener te lige, jedne od najjačih u Europi. Može se nakon svega reći da su Slaven Bilić i Niko Kovač zapravo trenutno dva najbolja te najprepoznatljivija mlada hrvatska trenera nove ere. Dakle, treneri koji su stasali kao treneri daleko iza vremena propasti Jugoslavije. Godinama samo kao prepoznate trenere imali Blaževića, Otta Barića, Mirka Jozića, danas nažalost pokojnog Tomislava Ivića… Došli su novi koji ponešto mogu napraviti i u Europi.
Najljepši poklon Niki Kovaču za rođendan svakako bi bila pobjeda protiv Bayerna, međutim i neriješen rezultat dugo će se pamtiti budući da je bivši kapetan Vatrenih dvije sezone (od 2001.) nosio dres najtrofejnijeg njemačkog kluba za koji je u 51 nastupu zabio šest pogodaka i osvojio tri trofeja, Bundesligu, Kup i Klupsko prvenstvo svijeta. Tada je Niko bio na vrhuncu karijere, iako je, neki će reći, svoje najbolje igre za hrvatsku reprezentaciju dao nešto kasnije. Očito mu je pomogao rad s vrhunskim trenerom Ottmarom Hitzfeldom. Trener starog kova ostavio je pozitivan trag kod mnogih nogometaša, a kasnije i trenera.
Nažalost, kako to već ide mediji su također kao i uvjetno rečeno obično podložni euforiji, tako su već krenule medijske euforične spekulacije o Niki Kovaču kao treneru koji će jednog dana preuzeti Bayern. Možda, no, dalek je put do Bayerna, tim putem ne prođu mnogi koji se spremaju krenuti na putovanje, neki i puno veći treneri od Nike Kovača.
Slično, ili s još više euforije, se pisalo o Slavenu Biliću kao budućem treneru Chelsea, Liverpoola, čak i Manchester Uniteda… Prije Premier lige putovao je Europom od Rusije do Turske a onda se “skrasio” u jednom ipak za engleske prilike prosječnom West Hamu. Prva godina u spomenutom klubu bila je godina iz snova, druga je sezona ipak ponešto drugačija priča.
Dva bivša hrvatska izbornika, dva trenera koji su različitih raspoloženja odlazili s klupe Vatrenih, danas su treneri u najjačim nogometnim ligama Europe, samo je, čak i da od toga više ništa vrijedno spomenuti, značajan uspjeh. Prisjetimo se, najuspješniji hrvatski izbornik svih vremena spomenuti Ćiro Blažević vodio je puno klubova u svojoj bogatoj karijeri, i još se ne predaje, međutim, najveći europski klub, ne mislimo pritom na Dinamo i Hajduk, koji je trenirao bio je francuski Nantes. Dakle, nije da su baš hrvatski treneri vodili najveće europske divove, da se za njih otimalo, iako, naravno, ima izuzetaka da se vraćamo dugo u povijest. Nema potrebe. Ćiro, Slaven i Niko bivši su hrvatski izbornici, neki drugi koje bismo trebali spomenuti to nisu bili.
Recimo ipak još ponešto o Niki Kovaču. Naime, danas se mediji, i to doslovce svi relevantniji mediji, u Hrvatskoj natječu pohvalama na račun Nike Kovača, dok je bio hrvatski izbornik “ljubav” medija prema njemu bila je selektivne te pragmatične naravi. Naime, nije loše biti dobar s izbornikom, makar to bila i gluma, ako ste sportski novinar lakše dolazite do izjava, a i ponekad i uspijete doći u samo blizinu izbornika te iz prve ruke pratiti Vatrene na brojnim turnejama. Nije tu bilo ljubavi, samo interes. Međutim, nakon poraza od Meksika u Brazilu, koji su mnogi proglasili sramotnim, Niko Kovač odjednom je postao suvišan, pučki rečeno neznalica. Mediji su okrenuli ploču i pokrenuli kampanju za njegovom smjenom.
Jednim dijelom opravdano, prije dvije godine u Brazilu na SP-u Hrvatska je doživjela neuspjeh, oko toga nema dvojbe. No, nije samo Niko bio kriv. Naime, Luka Modrić te je sezone s Realom osvojio Ligu prvaka, potpuno je nespremno došao na Svjetsko prvenstvo, nije izbornik bio kriv zato što u nekoliko tjedana nije uspio osposobiti Luku kako bi u vatrenom dresu bio ono što je u Realu, ozljedilo se nekoliko važnih igrača. Jednostavno, uz neke Kovačeve pogreške ništa mu te godine nije išlo na ruku, a onda je Svjetsko prvenstvo bespovratno prošlo i došao je Milano, San Siro te neviđeno divljanje huligana, kola su definitivno krenulo nizbrdo. Nisu se zaustavila.
Dvije godine nakon toga konačno je Niko Kovač na najboljem putu povratka, a i mediji ga opet “vole”, iskreno kao i prije dvije godine. Čak su mu i poraze bili spremni bili oprostiti, sve bi još nekako i prošlo da Niko Kovač nije vjernik, što nikad nije skrivao. To je bilo previše čak i za naše tolerantne medije. Nakon što su “saznali” da je vjernik postao je neznalica.
Hoće li se, naposljetku, Niko Kovač, ali i Slaven Bilić vratiti u hrvatsku nogometnu reprezentaciju? Kad je 2000. godine nakon remija protiv Škotske na Maksimiru morao otići Miroslav Blažević odmah se počelo govoriti o povratku… Međutim, Ćiro se nikad nije vratio.
