Da, jesam, uzbuđen sam i ponesem atmosferom. Ali ne dovoljno da ne bih bio ozbiljan. Hrvatska je velika. Prema površini i broju stanovnika Hrvatska je mala, vrlo mala, zemlja i to je činjenica, ali svaka je zemlja onoliko velika koliko su veliki ljudi koji u njoj žive. I ni površina, ni broj stanovnika, niti objektivna vojna, diplomatska, ekonomska ili medijska (ne)moć ne trebaju utjecati na samosvjest, ponos i samopouzdanje Hrvata ili bilo kojeg drugog malog naroda.
Uzgred, ne smatram da su Hrvati samo oni koji se tako osjećaju, nego i svi drugi obični, pošteni, etični, marljivi ljudi koji žive u Hrvatskoj i žele dobro svim ljudima u Hrvatskoj i drugdje. Mi, koji se osjećamo Hrvatima po narodnosti, poštujemo takve i volimo ih kao i svakog drugog.
Dakle, može li zemlja koja je mala po površini i broju stanovnika istovremeno biti velika. Može. Povod zbog kojeg ovo pišem je šport, točnije nogomet. Nogometaši su pokazali veličinu zemlje koja ih je rodila. Da, nije ih rodila samo majka i nisu ih stvorili samo roditelji, nego ih je rodila i zemlja. Nevjerojatno. Pedeset milijuna Engleza, primjerice, koji su mačem, silom i perfidnošću vladali polovicom svijeta, nije uspjelo roditi takvu nogometnu momčad. Ova je zemlja – Hrvatska – zarazna i trebalo bi je zabraniti jer stvara ovisnost. O njoj samoj. Generacije retardiranih sa stajališta praktične politike uspjele su roditi generacije zaljubljenika u svoju zemlju. I ujedno skromnih i marljivih ljudi koji se usude (prečesto?) spominjati Boga. Počevši od naših nacionalnih mitova, političkih naivaca Zrinskog i Frankopana, Nikole Šubića Zrinjskog, Eugena Kvaternika i mnogih drugih, pa sve do danas politički mudri realisti nisu uspjeli uništiti Hrvatsku misao. Dok su Srbi izbacivali Turke i stvarali Srbiju i Srpsku akademiju nauka, Hrvati nikoga nisu izbacivali, nisu stvarali Hrvatsku, nego Ilirik i stvarali Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti. Hrvatskom nisu vladali Hrvati, nego Nijemci, Austrijanci, Mađari i drugi, ali misao Hrvatske Hrvati su sačuvali. I u Dalmaciji tj. južnoj Hrvatskoj i to kad su jedan pakt (opravdano?) doživjeli kao izdaju i otišli u partizane. Ali ne protiv Hrvatske, kao što nisu bili ni August Cesarec i drugi iz Kerestinca koji su ostavili natpis „Živjela sovjetska Hrvatska“. Hrvatsku su sačuvali pretežno „mali“ Hrvati koji danas stoje uz Velikogoričku, na Trgu Bana Jelačića i uz televizore, prateći naše nogometaše. Sačuvali su je malobrojni koji su preživjeli Gvozd, mohačku bitku, šestojanuarsku diktaturu, drugi svjetski rat i Bleiburg.
Nisu je sačuvali razni – zaista ne znam zašto su takvi – koje ne bih mogao opisati kao dobronamjerne. Nisu je sačuvali Stazići, Pupovci, Radini, Puhovski, Pusići, Teršelići, Stankovići i slični koji s takvima idu ruku pod ruku zato da bi četiri godine vladali. Hrvatsku je sačuvao Nikola Tesla, jednako poštujući i voleći srpsku majku i hrvatsku zemlju, sačuvao ju je svaki Srbin, Talijan, Čeh, Slovak, Mađar i svatko drugi koji je uz Hrvata stajao 1991. i 1992. Sačuvao ju je svaki Hrvat koji je 1991. vadio svojih 1000 DM za kalašnjikova i u tenisicama išao braniti Vukovar. Sačuvao ju je i čini je velikom svaki tzv. „mali“, a ustvari veliki, čovjek koji danas iskreno i neproračunato pjeva i veseli se uz televizor, Velikogoričku, Savsku, Ilicu ili na Trgu Bana Jelačića. Svatko tko živi u ovoj zemlji, pošten je, marljivo radi i poštuje barem posljednjih sedam od deset Božjih zapovijedi. I svatko takav je dobrodošao u moj dom i dom svakog drugo „malog“ stanovnika ove zemlje kojeg sam upravo opisao. Bilo koje vjere, narodnosti ili boje kože bio.
Hrvatska je velika zato što ona i većina koju čine tzv. „mali“ ljudi ne samo da toleriraju, nego i – putem državnog proračuna – plaćaju one koji Hrvatsku i Hrvate –ne znam zašto – ne samo da ne vole, nego često čak i mrze. Prebrojimo sveučilišne nastavnike i druge koji primaju plaću iz državnog proračuna, a čine sve što mogu da unize ovu zemlju, njen većinski narod i sve dobre i poštene ljude koji u njoj žive i poštuju je i vole kao što ju je poštovao i volio Nikola Tesla, i vidjet ćemo da većini takvih kruh svagdašnji daje Hrvatska, svi mi. A dodajmo im i one koji na kapi nose grb ove zemlje, a pod nekim tuđim grbom su prije manje od trideset godina silovali. Ako ih prebrojimo, ustanovit ćemo da Hrvatska i danas hrani veću njenih mrzitelja. Zato je velika. I zato što u njenoj himni i srcima njenih ljudi nema mržnje, nego samo ljubav. Ni u himni ni u srcima nema krvi, ubojstava pri osvajanju tuđeg, otimanja ni prijevara. Ima jedino ljubavi i Boga kojeg su toliko često ovih dana spominjali naši nogometaši i njihov izbornik, stvarajući nekim „elitnim“ intelektualcima čireve na želucu. Neka im budu ako su od mržnje.
Kad bi ljudi koji ovdje žive bili poput onog dijela tzv. „elite“ koji je moralno retardiran, izopačen, koji s išijasom u kostima ili alkoholom u krvi – ili samo s osobnom ambicijom koja je potpuno indolentna prema sudbini drugih ljudi i čitavih naroda – sjedi u foteljama na nekom trgu nekog gornjeg ili donjeg grada, u Hrvatskoj ili izvan nje, Hrvatska ne bi bila velika. I budući da taj dio tzv. „elite“ u prsnom košu nema ni tragova srca, nego samo kalkulator, Hrvatska danas ne bi bila sretna jer je kod samog vrha svjetskog nogometa. Jer bi kalkulator rekao da hrvatska nogometna reprezentacija ne može. Ali mogla je. I Hrvatska može sve. Ali samo ako ima srce. I pamet, naravno.
Ali taj dio tzv. „elite“ prolazi, a Hrvatska ostaje. Čudite se, naručite studije i analizirajte, radite štogod želite, ali ona ostaje i ostat će tu. Svaki ovakav događaj – kao što je biti druga najbolja nacija u nogometnom svijetu – hrani nas za generacije. Kao što nas je hranio Gvozd, mohačka bitka ili Bleiburg. Feniks se bio probudio iz pepela 1990., a rodit će se i poslije smrti svih danas uhljebljenih foteljaša, poslije smrti male Hrvatske. A ona će umrijeti. Prije ili kasnije. Od alkohola, išijasa, pretilosti, ravnodušnosti (bacite pogled na Danteov Pakao) ili srednjeg roda.
*Prof. dr. sc. Zvonimir Slakoper pročelnik je Katedre za Građansko pravo Pravnog fakulteta u Rijeci i p ročelnik Odjela za pravna pitanja i kulturu prava Matice hrvatske
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
